Odnos prema idealima poželjnog izgleda je kompliciran i uvelike ovisi o duhu vremena: nekad su to putene žene, bujnih oblina, nekad žene-djevojčice, bilo je i glamazonki, i izgladnjelih djevojaka upalih lica... pojam ljepote uvijek se odnosi na nešto drukčije, čemu teže mnoge prosječne žene i nastoje to postići estetskim promjenama.
Za Margot Robbie, koju mnogi smatraju najljepšom ženom našeg vremena, život u plastici uz ulogu Barbie doista je poput života u novčanoj znanstvenoj fantastici. Osim što je dobila 12,5 milijuna dolara za ulogu plastične ikone ljepote, zaradit će još silne milijune jer je film “Barbie” snimila produkcijska kompanija koju je osnovala s mužem i prijateljima. A prije samo četiri godine, kad je gostovala u showu Grahama Nortona, drugi gost Jim Carrey smatrao je da je sasvim okej da se izruguje s Margot - jer dobiva uloge praznoglavih ljepotica ili samo zato što je naprosto lijepa, što valjda znači i stereotipna glupa plavuša.
U našem čudnom vremenu, kad su manekenke na modnim pistama ono što Amerikanci nazivaju edgy, “avangardna” lica i tijela “s odmakom”, prije čudna nego lijepa jer je ljepota valjda sladunjava, na kinoblagajnama, na društvenim mrežama i na reklamama - ljepota i dalje “prodaje”. Sofia Vergara, kolumbijsko-američka glumica, savršen spoj lica klasične ljepotice Gine Lollobrigide s tijelom Jennifer Lopez, najbolje je plaćena američka televizijska zvijezda. Ljepota je valuta koja nikad ne gubi na vrijednosti - osim u modi. Što će modne kuće koštati i već ih košta.
Nova dokumentarna serija “The Super Models” podsjetila nas je na posljednju generaciju manekenki koje su izgledale kao bogomdane ljepotice, moderne Amazonke savršenih, moćnih tijela, a ne naoko bolesne i izgladnjele poput današnjih. I one su, dakako, bile vrlo vitke, pogotovo u živo. Nije krajem osamdesetih i početkom devedesetih bilo koketiranja s ljepotom u različitim veličinama, ne daj bože, u konfekcijskim brojevima iznad 36. No, bile su jasno s onu stranu nezdrave iscrpljene mršavosti.
I zato, tih pet izuzetno lijepih žena - Naomi Campbell, Linda Evangelista, Tatjana Patitz, Cindy Crawford, Christy Turlington - koje je zajedno ovjekovječio fotograf Peter Lindbergh na naslovnici siječanjskog Voguea 1990., nisu bile u sjeni mode. One su bile u središtu pozornosti, a ne odjeća. U vrijeme supermodela prvi put su manekenke postale istinski selebi, prepoznatljive kao filmske zvijezde ili pop-pjevači. Slavljeni redatelj David Fincher, dok je još radio glazbene videospotove, koristio ih je kao glumice - ne samo kao komade u prolazu u koje će se pjevač iz spota zaljubiti - kad je radio čuveni video za pjesmu “Freedom! ‘90” Georgea Michaela. One su i glumile da pjevaju u tom spotu, one su bile zvijezde veće od Michaela.
Naomi Campbell dobivala je najgore i najnezanimljivije komade iz kolekcija, kako je objasnio stilist časopisa Vanity Fair, jer je i najobičniju “krpu” mogla transformirati u pravu modu. Sve što je ona nosila, s onim njezinim držanjem i nastupom, izgledalo je glamurozno. U seriji je i puno dokumentarnih snimaka i njihovih fotografija prije nego što su postale supermodeli. Te fotke pokazuju da su i one kao tinejdžerice izgledale pomalo neskladno. A da bi počele izgledati kao božice glamura, bila je potrebna sinergija, vizija nekoliko nadahnutih modnih profesionalaca - od dizajnera s kojima su se družile (a nekima i pokrenule karijeru) do fotografa koji su skupa s njima prerastali u zvijezde, šminkera, frizera, stilista... Recimo, fotograf Lindbergh nagovorio je kameleonku Lindu da se prepusti škarama frizera Juliena d’Ysa i tek se tada njezina karijera vinula u nebo. S kratkim bobom bila je drugačija od svih djevojaka oko sebe i naslovnice Vogueova i drugih glamuroznih časopisa počele su se samo nizati. Za Lindu Evangelistu možemo reći da je bila i velika modna influenserica tog vremena, čije su modne odabire, frizure i šminku kopirale mlade djevojke.
Suštinski, osamdesete s uzletom feminizma i ideje da se “treba odijevati za karijeru kakvu priželjkujemo”, da moramo imati “garderobu skrojenu za uspjeh”, kako se tad govorilo, bilo je vrijeme vjere u snagu, koju je na čudan način podcrtavala i fizička ljepota, a pogotovo moćno žensko tijelo s mišićima. Ljepoti se beskompromisno težilo jer je tad bila i nesvjesno povezana s uspjehom, moćnim nastupom i u konferencijskoj dvorani. Zato su supermodeli na prijelazu iz osamdesetih u devedesete bili istinske ikone ljepote, a njihova slava nezaboravnih ljepotica zapravo nije izblijedjela, bez obzira na to što smo danas opsjednuti svim mogućim marginalnim identitetima koji ideju ljepote uvelike mijenjaju jer je suštinski preziru. Ili kao da je se boje - kao Jim Carrey.
No, kako je čak i ljepota stvar trenutka, općeg svjetonazora o životu i njegovim vrijednostima (onoga što se nekad zvalo Weltanschauung), nakon supermodela došlo je do obrata. U modu su ušle djevojke koje su više nalikovale uličnim siročićima (u engleskom je to waif) - kako je Calvin Klein nazvao svoju obožavanu Kate Moss. Tako je najednom rođena kraljica Kate, Kate the Great, Katarina Velika svjetske mode.
Kate Moss bila je gotovo sušta suprotnost supermodelima iz dokumentarnog serijala. Bila je puno sitnija, djetinjeg tijela, pomalo krivih nogu. Nije emanirala snagu, nego ranjivost. No, svoju prvu naslovnicu britanskog Voguea dobila je 1993. Bilo joj je “već” 19 godina, a izgledala je kao mlađa tinejdžerica - djetinje nesigurnosti u očima, nevinog osmijeha. I danas, na pragu pedesete, ostala je dosljedna sebi: izlazi samo s puno mlađim dečkima i želi nas uvjeriti da je ona ista luckasta, neobuzdana party girl kao prije trideset godina, da je godine nisu dotakle.
Postoji teorija da je nova generacija modela zamijenila supermodele s početka devedesetih ne samo zato što se nešto promijenilo u društvenom kontekstu - jer je Wall Street, veliki novac i uspjeh, postao gotovo prljav pojam. Oni koji se bave modom tvrde da se nakon pada Berlinskog zida na Zapadu pojavilo mnogo modela iz istočne Europe - izraženih jagodica, vitkog tijela i napućenih usnica. Supermodeli nisu više mogli određivati cijenu i uvjete rada i došlo je do smjene. Osim toga, i dotadašnji pojam idealne ljepote odjednom je postao zastario, prenabrijan, nedovoljno avangardan.
Prije moćnih glamazonki, još od Twiggy i hipi pokreta šezdesetih, bile su u modi žene-djevojčice ili žene koje su odbijale do kraja odrasti, pomalo kao Kate Moss nakon njih. A onda su došle sedamdesete i rane osamdesete - i ljepotice koje su na svoj način artikulirale posthipijevski duh tog vremena. Tu je svakako nedavno preminula Jane Birkin, glumica, pjevačica, fotomodel, žena slavnog francuskog kantautora Sergea Gainsbourga, za Francuze nova BB, Brigitte Bardot.
Jane je do te mjere otjelovila stil i duh tog vremena da je od samog pariškog Hermèsa dobila najveću počast, najpoznatiju torbu u povijesti, Birkin Bag iz 1983. Birkin je puno poznatiji i od Hermèsove torbe Kelly, posvećene monegaškoj princezi Grace Kelly. Torba Birkin dobro “opisuje” samu Jane i njezin boho, buržujsko-boemski stil i prije nego što je dobila to ime. Ona je meka, smišljena da se u nju ubaci sve što nekome može zatrebati. Recimo, za hiroviti ljubavni izlet za jednu burnu noć ili, kako su znali snimiti Jane Birkin, kad usput, u gradu, navrati do trgovine i u svoju poveću torbu gurne i baget i povrće za ručak.
Stil Jane Birkin suštinski je povezan s njezinom hipijevskom ljepotom savršenog, mladog, čistog lica djeteta cvijeća, nipošto brižno našminkanog, s frizurom koja odbija izgledati kao da je nastala u salonu. Imala je tanašno tijelo djevojčice, nimfete, Lolite. Tako se i odijevala: ne kao dama, prije kao tek propupala djevojka. Taj su stil voljele i rokerske groupies, recimo Jaggerova cura iz mladosti, pjevačica Marianne Faithfull.
Brigitte Bardot je 12 godina starija od Jane Birkin i bila je prije nje ikona ljepote, i dalje klasična ljepotica izraženih oblina, kao sve glumice četrdesetih, pedesetih i ranih šezdesetih. No, već je Bardot birala ne izgledati kao dotjerana dama u Diorovu kostimu s pariške avenije Montaigne. Rado je hodala bosa po plaži, raščupane kose, zaigrana kao gimnazijalka. Na početku Vadimovog filma “I Bog stvori ženu” (1956.) BeBe, kako su je zvali, snimljena je posve gola u malom ribarskom gradiću St. Tropezu, koji je nakon tog filma postao jedno od najpoznatijih bogataških ljetovališta. Glumi 18-godišnje siroče silne seksualne energije koju ne želi obuzdati... To postaje imidž i same Brigitte. Bila je najviše seksi kad nije birala biti seksi, kad je glumila da je posve nesvjesna svojeg učinka na muškarce. Filozofkinja Simone de Beauvoir posvetila joj je 1959. esej “Sindrom Lolite” u kojem ju je proglasila “lokomotivom ženske povijesti”, najemancipiranijom ženom u poslijeratnoj Francuskoj. Njezina snaga bila je ipak u njezinoj velikoj ljepoti, tom tijelu plesačice s oblinama, koja svoju ljepotu ne želi skrivati.
Sve je to bilo donekle u opreci s ikonama ljepote iz četrdesetih i pedesetih godina, poput Ave Gardner, Elizabeth Taylor, Grace Kelly ili Sophije Loren.
Sophia Loren, još u ranim dvadesetima, za današnje oko naviklo na žene koje i u četrdesetima žele izgledati kao srednjoškolke, izgledala je začuđujuće “zrelo”. Imala je nevjerojatno puteno tijelo, uski struk, velike grudi i od prvih uloga glumila je žene, ne tinejdžerice. Baš kao Elizabeth Taylor ili Grace Kelly, ponašala se kao diva u javnosti, kao odrasla razumna žena koja je prigrlila apolonijski princip.
Sve su te ljepotice bile vitkih tijela, izrazito uskog struka, ali bujnih grudi. Nakon Drugog svjetskog rata, siromaštva i patnji, filmovi i publika željeli su glumice koje izgledaju zdravo, gotovo pa jedro, koje nimalo ne podsjećaju na glad i neimaštinu. Za vrijeme i nakon rata u Hollywoodu su dobivale najbolje uloge Ingrid Bergman i Grace Kelly, u Italiji Gina Lollobrigida, Silvana Mangano, Sophia Loren. Odnos prema ljepoti je kompliciran i doista ovisi o kontekstu, o duhu vremena.
Jedna stvar je ključna: gotovo do devedesetih, glumice su dobivale uloge zbog savršeno lijepog lica koje će biti ekspresivno i plijeniti u krupnom kadru. S vremenom, naglasak s lica prebacio se na tijelo. Što je više u svijetu pretilosti, to nam se više sviđaju glumice i manekenke gotovo pretpubertetskog tijela, baš kao što su kasnih šezdesetih i sedamdesetih ikone ljepote bile žene potpuno drugačijeg izgleda i stila od Elizabeth Taylor.
Recimo, u posljednje vrijeme gotovo svi koji vole modu obožavaju američku pjevačicu i glumicu Zendayu (27), tanašnog tijela, djetinje ljepote. Iako je glumila i nastupala kao plesačica još kao dijete, proslavila se HBO-vom serijom “Euforija” i časopis Time proglasio ju je jednom od 100 najutjecajnijih ljudi svijeta 2022. Pier Paolo Piccioli, kreativni direktor modne kuće Valentino, shvatio je da je Zendaya današnja ikona ljepote upravo zato što je posve drugačija od brojnih žena i djevojaka na sceni: nije dijete seleba kojem su se otvarala sva vrata u Hollywoodu, već učiteljice koja je radila dva posla da svojoj kćeri plati dramske i plesne škole. No, još više od njezine gotovo prirođene skromnosti i sklonosti redu i radu Piccoli, koji ju je uzeo za lice Valentina, shvatio je da je Zendaya lice pa čak i tijelo budućnosti. Ona je drugačija od mora plastičnih ljepotica po Hollywoodu koje sve više nalikuju jedna drugoj - ili Kim Kardashian. Tanka je kao breza, bez plastičnih dodataka, nebotoksirana, prirodna, nedotaknuta skalpelom estetskog kirurga. Kad je takvih ljepotica na sceni toliko malo, ona se itekako izdvaja i postaje ikona ljepote i stila, uvijek tako elegantna u Valentinu.
Samo je jedno sigurno u svijetu mode i ljepote - vječna mijena. Kad je nečega previše, to više ne igra. Ljepota je uvijek izdvojena, rijetka, ono što plijeni jer je posebno, izdignuto iznad svakodnevnog, sveprisutnog. A uz to, kao što je rekao romantičarski pjesnik Keats, ljepota je i nenadani užitak, nadahnuće. Oduvijek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....