Operni glas, operetni karakter, tijelo kao violina - nakon što ga je "dovela u red" kilometarskim hodačkim turama - i najiskreniji osmijeh na svijetu: zvijezda kazališta Komedija ove godine obilježava tri desetljeća karijere i slavi 50 godina divnog života.
Neka vas ne iznenadi ako u šetnji zagrebačkim park-šumama čujete zvonki sopran i onu poznatu “Ja ljuuuuubim, jer tako hoće srce moje...” ili nešto od poznatih francuskih šansona. Nećete vidjeti razglas i ne očekujte kamere - to naša operetna primadona Sandra Bagarić na svojoj dnevnoj hodačkoj turi vježba glasnice, uči uloge ili nove pjesme za samostalne nastupe. Iako pjeva samo kad je sigurna da nikoga nema u blizini, njen glas je toliko snažan da dopire i do udaljenih pješačkih staza. Svaki dan Sandra prevali između 15 i 20 kilometara hodajući i to je njen modus operandi za održavanje kondicije, vitke linije, mentalnog zdravlja, sreće, zadovoljstva... Zvijezda zagrebačkog kazališta Komedija, zaštitni znak njihove operete, ovog proljeća proslavila je 50. rođendan, a u rujnu - na obljetnicu premijere “Madame Troubadour” - proslavit će i 30 godina karijere. Na tom putu od prvog dana je prati suprug, pijanist i skladatelj Darko Domitrović, s kojim će do kraja godine održati sveukupno 30 slavljeničkih koncerata po cijeloj Hrvatskoj i u Sarajevu.
Osjećate li svojih 50 godina?
- Pedesete, kako znamo, znače ulazak u menopauzu i sve one tegobe koje idu uz tu promjenu, no ja ih, srećom, ne osjećam. Pa onda mogu reći da ne osjećam ni pedesete. Ja sam se za njih pripremala već u četrdesetima, zamišljala sam kako ću izgledati, kakva ću općenito biti, pa sam sad malo iznenađena jer ne vidim nikakve promjene. Vjerojatno zato što cijeli život zdravo živim, ne pijem, ne pušim, fizički sam aktivna, pazim što unosim u sebe - i to ne samo od hrane, nego i od lijepih misli, lijepih melodija, lijepe književnosti... Osim toga, imam posao koji hrani dušu, a vjerujem da se ono što nam je u duši reflektira na kožu, oči, na zdravlje općenito, na naše ponašanje... Pa ako si jedan dan u liku sobarice, drugi si kneginja, pa grofica, vojnikuša... naučiš se živjeti kroz igru, glumatanje i koketiranje.
Što onda zaključujete o sebi kad se uspoređujete sa svojim vršnjakinjama, prijateljicama iste dobi?
- Mislim da se dobro držim. Izdaje me jedino kuk koji je počeo škljocati. Lani su mi rekli da je dosta opterećen, jer računa se svaki kilogram viška puta tri - pa sam skinula 6 kila i oteretila kuk za 18 kila. Eto, po tome vidim da se tijelo troši, da starim, ali nije mi to neka trauma. Prihvaćam starenje, vjerojatno zato što sam u životu napravila sve što sam htjela: imam pedeset godina, karijeru, odraslu djecu, muža koji me prati, imam vremena za sebe... I najbitnije mi je da sam u dobrom odnosu sama sa sobom.
Netko će reći da ste dosta usmjereni na sebe...
- Ma, to je taj mali pozitivni egoizam kojem nas nitko ne uči jer uglavnom govore da je život veliko odricanje, a nije tako. Naravno da nisam nikad sebe stavljala na prvo mjesto, ali sam uvijek našla načina i vremena da napravim nešto za sebe. Da jedan period dana popričam sama sa sobom, da si ugodim. I kroz tu priču sam se riješila mnogih frustracija, vjerojatno sam i neke bolesti otjerala (koje se zbog nezadovoljstva skupljaju u nama). A ako baš hoćete, uzimam za sebe sat i pol svaki dan otkako sam otkrila ljepotu hodanja po zagrebačkim park-šumama - i hodam, hodam, hodam... I baš mi je dobro. Bojim se reći koliko mi je dobro, da se ne ureknem.
Od koga ste genetski naslijedili tu dobru psihofizičku kombinaciju?
- Nešto od roditelja, a nešto je samo moje. Moja mama Lidija ima 70 godina, mlada me rodila i uvijek sam bila ponosna na nju - kako izgleda, kako je moderna, otmjena, kako puno čita. Ona me uvukla u svijet glazbe, vodila me u kazalište, recitirala Jesenjina... Ona je socijalna radnica, ali neostvarena umjetnica: ima divan glas i najljepše pjeva u obitelji. Natursinger, kako bismo mi u Bosni rekli. Kad sam se htjela dokazati pred budućim mužem, dovela sam mu mamu i rekla - gledaj, dragi, tako ću ja izgledati za 20 godina! OK, moram i tatu Božu spomenuti, i on je nešto pridonio. Zapravo sam fizički na njega, ali kao mama brzo pričam, brzo gestikuliram, brzo mislim. U mladosti se najviše vidjela sličnost s tatom, on je bio baby face s malim nosom kakav i ja imam. Inače, svi me pitaju jesam li operirala nos, a ja kažem - nisam, ali sam dugo cuclala prst i zato je “prćast”.
Kad rekapitulirate svoj život dosad, čime ste najzadovoljniji?
- Svojom obitelji. I sama sa sobom, jer sam uspjela ostati djetinjasta, razigrana, i dalje otvorena za nove stvari. Doduše, u zadnje vrijeme sam počela inzistirati na nekim principima, što je odraz starenja, ali fućkaš čovjeka bez principa. Tu sličim na oca, koji je tvrdokoran i principijelan.
A čime ste nezadovoljni?
- Time što su mi počeli rasti čukljevi na stopalima. Talijanska cipela, bosanska noga, šta ćete... No, nisam nezadovoljna. To ne znači da u životu nemam problema, ali naprosto ih rješavam kako dolaze. Svi smo zdravi, zato - ne tražim kruha povrh pogače! Ne maštam i ne sanjam o stvarima koje si ne mogu priuštiti. Čak nekad pomislim - mogu li ja uopće proizvesti taj osjećaj nezadovoljstva i je li to normalno? Tako sam dugo mislila da se ne mogu rasplakati, sve donedavno kad sam se jedan dan jako razljutila i zaplakala od muke. I bila sam jako zadovoljna što ipak imam suza... Zašto? Zato što je to ipak jedan ventil kroz koji se isprazniš. Puno mojih prijateljica u menopauzi su razdražljive i svako malo plaču, a ja prijeđem u agresivnost i svadljivost.
Često ističete da ste “tipična Bosanka” - po čemu?
- Po tome što sam udri brigu na veselje, što plazim jezik životu. Ne volim ćevape pa po tome nisam Bosanka, ali Bosna nije samo ćevap, Bosna je behar, meka duša, sevdalinka koja u sebi nosi emociju. A meni je sve emocija - obična šalica kave u meni može izazvati buru, dirnut će me lijepa rečenica, lijepa priča, pjesma. Sevdalinku dugo nisam doživljavala jer moj život su bili Mozart, Bach... a onda me jedna divna sevdalinka, topla i jednostavna ljudska priča, doslovce izula iz cipela. Eto, Bosanka sam po tome što sam jednostavna, i što me ljuti kvaziintelektualizam.
Je li to stvar vašeg karaktera ili formativnih utjecaja? Odrastali ste u Zenici i Sarajevu...
- Da, ja sam odrastajući u Zenici upijala svu tu bosansku pastoralu, krala trešnje po tuđim dvorištima, verala se po garažama, brala behar, kupala se u Bosni, što je danas nezamislivo jer je rijeka postala jako prljava. Mama i tata bili su državni službenici, koji su meni i sestri omogućili bezbrižno djetinjstvo okupano s puno ljubavi. Kad se sjetim Bosne iz tog doba, prva asocijacija mi je osjećaj sigurnosti, koji se ratne ‘92. rasplinuo.
Zašto glazba i zašto Zagreb?
- Još u osnovnoj sam ušla u glazbu: prvo sam učila klavir, potom flautu, pa sam shvatila da bih ja ipak pjevanje. Tada smo već bili u Sarajevu, gdje su moji roditelji sredinom 80-ih dobili poslove. U Sarajevu sam završila gimnaziju i srednju muzičku školu, a onda sam s početkom rata u Bosni došla u Zagreb na studij kod naše operne dive Ljiljane Molnar Talajić. Mama je bila nesretna što nisam odabrala flautu, jer to je kao neka sigurnost, imaš mjesto u orkestru, a pjevačica je uvijek na vjetrometini. No, ja sam u pjevanju vidjela mogućnost da se igram, da nosim divne haljine, izvodim pjesme koje svi vole... Pogotovo u žanru operete, koji sam odabrala jer su tu svi sretni i veseli, a u operi uvijek netko na kraju umre. Moj suprug Darko kaže da sam ja operetno izrežirala život, da sam ga zaprosila, odlučila se za prvo pa za drugo dijete...
Osim operete, privlači li vas još koji žanr?
- Okušala sam se u mnogo toga, i u operi, i u solo pjevanju, mjuziklima, pjevam na svim mogućim jezicima, od ruskih romansi i francuskih šansona do talijanskih kancona i njemačkog lieda. Sad mi je napeta šansona i voljela bih da mi karijera sad krene u tom smjeru - iako ne znam ima li itko šanse nakon Tereze i hoće li se taj žanr kod nas održati.
Tko su vam profesionalni uzori?
- Moja profa Talajićka, koja je moja scenska majka, te Vlado Štefančić, koji mi je otvorio vrata kazališta Komedija. Profa i ja imale smo poseban odnos, a i danas ga imamo - iako nje nema već 15 godina. Ja s njom gore često popričam i tek danas shvaćam neke stvari koje je ona u svojoj brizi prema meni imala na umu. Vlado Štefančić me učio poštenju u našem poslu, da ne podcjenjujem publiku, i omogućio mi da u Komediji učim od najboljih - Sande Langerholz, Nevenke Petković Sobjeslavski, da spomenem samo neke.
Jeste li u karijeri imali ozbiljnijih kriza?
- Imala sam nekih traženja, ali ne bih to nazvala krizama. Karijera mi je u jednom trenu mogla otići u voditeljskom smjeru na televiziji, gdje su prepoznali moju elokventnost i snalažljivost pa sam vodila neke emisije, snimala sitcome, koketirala sa svime - ali kazalište je ostalo fundamentalno. Ništa od toga me nije ispunjavalo kao predstave u kazalištu. Bio je jedan period kad sam mogla otići u ozbiljnu opernu karijeru, kad sam s pokojnim maestrom Vjekoslavom Šutejem u Splitu radila “Ljubavni napitak”, pa sam nakon toga osvanula u podjeli za “Traviatu” u HNK-u. No, s maestrovom bolešću i smrću sve je prekinuto, a “Traviata” je ostala moj neostvaren san.
Ipak, negdje vas predstavljaju kao opernu, a negdje kao operetnu pjevačicu - a vi ste?
- Operni glas, a operetni karakter.
Jeste li ikad u sebi prepoznali neki drugi talent i pomislili - i to bih mogla raditi?
- Mislim da bih bila dobra u sportu, kondicijski sam izdržljiva i disciplinirana. Vjerojatno zato što sam dobar imitator pa sam tako vješto skidala pokrete u tenisu, skijanju i svim ostalim sportovima kojima sam se bavila, a moja energija i izdržljivost su pripomogli tome da budem dobra u tome.
Što smatrate svojim vrhuncima u karijeri?
- Ja mislim da taj vrhunac još nisam doživjela. Vjerojatno će se to dogoditi sada u 50-ima. Ovo je sve dosad bilo lagano uklizavanje.
Kako obilježavate 30 godina karijere?
- Zamislila sam to kroz 30 koncerata koje ću održati do kraja godine po cijeloj Hrvatskoj i u Sarajevu. Složila sam miks svega, operu i operetu, Lari Fabian sam pokrala nešto od njenog šansonijerskog repertoara i sve to na nekoliko jezika. Samo Darko za klavirom i ja.
Jeste li pri pomisli na taj broj - 30 - sentimentalni, ponosni, depresivni... ili?
- Ponosna. Jako brzo mi je proletjelo tih 30 godina. Još donedavno sam u kazalištu bila mlada pjevačica u usponu, a sad imam alternacije koje sam mogla roditi. Na primjer, Darija Auguštan mi je bila alternacija u “Grofici Marici”, a cura ima 28 godina. Sretna sam što mogu tim mladim osobama reći “dobro došli u teatar” i što razbijam predrasude o svojoj struci gdje su iskusne pjevačice ljubomorne na one koje dolaze. To mi je nezamislivo, otprilike kao da sam ljubomorna na svog 25-godišnjeg sina.
Na kakvim pozornicama se najbolje osjećate?
- Lijepi su mi mali amfiteatri na moru, nastupi pod zvjezdanim nebom, mali trgovi u dalmatinskim gradićima... Volim ljetne nastupe, jer je to ležerna publika, a ja sam ležerna pjevačica koja s publikom želi interakciju.
A velike pozornice?
- To je bilo jednom, kad smo Martina Tomčić i ja smo imale koncert “Belcante” na Bundeku. Ali nije to za mene. Kad nastupaš pred 10 tisuća ljudi, to traži veliki razglas i neka mantrička stanja, a u mojim interpretacijama je jako bitna fraza, dah, piano, forte... koji dolaze do izražaja u manjim prostorima. Moja profa mi je govorila da me voli slušati u crkvi, bez mikrofona: pred oltarom si intiman s Bogom i radiš sa svojim glasom što možeš. I osjeti se ta lijepa akustika.
Što vam je u ovoj fazi života najveći profesionalni izazov?
- Da trajem. U mom poslu je izazov i znati reći “ne” nekim projektima - što sam nedavno učinila. Jer, moja moneta nije novac, nego sloboda. Izazov je zadržati tu slobodu - da i ja i muž možemo imati dugo toplo ljeto, koje provodimo dijelom na nastupima, a dijelom u našoj vikendici na moru. Vjerujem da me takav stav u životu i čini mladolikom.
Što se obično čuje sa zvučnika u vašoj kući?
- Trenutačno Frank Sinatra, Lara Fabian, Michel Legrand. Glazba s porukom. Rahmanjinov i Čajkovski.
A postoji li glazba od koje vam se diže kosa na glavi?
- Ove nove smjerove ne razumijem, trap, rap... te nabrajalice. Sinovi me optužuju da sam neobrazovana, jer da i tu postoji poruka, da je to bunt i ulični jezik, ali ja to glazbeno ne razumijem. Vjerojatno zato što sam ušla u pedesete.
Kako se vaš osobni stil i imidž mijenjao u protekla tri desetljeća?
- Rekla bih da se ja nisam puno mijenjala. U duši sam klasičarka, uvijek u malim crnim haljinama, što ima veze s mojom profesijom jer smo mi 90-ih morali biti kopije Marije Callas - mala crna haljina i punđa. Ipak, u zadnje vrijeme otkrivam boje, pa uzmem crvenu, žutu, ljubičastu... Nedavno sam kupila ružičastu haljinu, a nekad ni ružičaste gaće ne bih na sebe stavila. Ja, dakle, idem obrnutim smjerom: u mladosti sam nosila crno, a u pedesetima boje. Najveća promjena u mojem izgledu je boja kose - bila sam tamna brineta, a sad sam boje meda, jer uz zrelo lice bolje pristaju svijetle nijanse.
Kako se mijenjao vaš ukus prema, primjerice, parfemima?
- Parfeme sam uvijek voljela jake i karakterne, među prvima su bili Chanel 19 i Guerlain Samsara, a onda je krenulo s niche parfemima - Annick Goutal Rose Pompon, Diptyque Tam Dao, Hermes Eau de terre, Merchant of Venice, Aqua delle Langhe… za mene parfem mora imati notu sandalovine, timijana, zemlje i đumbira, a takve koristi i moj muž pa mu ih kradem. Ipak, trenutačni favorit mi je Annick Goutal Rose Pompon.
Koliko vremena, energije i truda ulažete u izgled?
- Svjesna sam svoje “ambalaže”, svjesna da je dragi bog bio darežljiv prema meni, no svjesna i loših dana koji se odražavaju na moj izgled - no ja nekako svojom brbljavošću i energijom skrećem pozornost s toga. Od svih tretmana na koje idem - najdosljednija sam kod frizera, kod Evelin Benković koja se već gotovo dva desetljeća brine o mojoj kosi. Pogotovo sada, kad sam već pomalo sijeda pa moram redovno bojati kosu. Sve ostalo - može i ne mora. Ja si sama uređujem nokte, sama se šminkam, sama si radim frizuru, umetke stavljam, a sve sam to izvještila u teatru. Osim kod Evelin, volim otići na dobre masaže lica. Ne bih htjela da zvuči kako ne razmišljam o izgledu, jer da nije tako - ne bih se trudila oko svoje linije i ne bih smršavjela tako da ponovno stanem u svoje haljine otprije 17 godina.
Kako ste to postigli, ne sjećam se da ste ikad izgledali kao da imate višak kilograma?
- Prirodno sam građena kao violina, a onda sam u jednom trenutku postala viola, s tendencijom prema violončelu. U koroni sam nabila jedno 6-7 kilograma viška, što sam čak počela prihvaćati jer sam se osjećala dobro, ali onda sam shvatila da višak nije poželjan i da će ta kilaža eksponencijalno rasti ako nešto ne poduzmem. Pa sam stavila flaster na usta: doručak je neko voće ili frape, u 15 sati jedem što hoću i koliko hoću, i do sljedećeg jutra - ništa. I uvela sam svaki dan barem sat i pol žustrog hoda; nekad prevalim 23 kilometra, a nekad deset. U hodu učim predstave, tekstove francuskih šansona... hodam i pjevam! I obavezno provjeravam je li netko u blizini.
I to je sva tjelesna aktivnost?
- Doma vježbam na lopti za pilates. Posudim od sinova bučice, s kojima malo vježbam, pa radim trbušnjake... I ponovno sam violina.
Koji dio svog tijela najviše volite, što smatrate svojim fizičkim adutom?
- Leđa! Leđa su mi u dobrom stanju pa ih ljeti rado pokazujem u haljinama s dubokim izrezom straga. Ne nosim grudnjak, što si, naravno, mogu dopustiti žene s malim grudima.
Primjećujete li da još privlačite poglede na ulici?
- Mislite na muške koji fućkaju za ženom na ulici? Ja više vjerojatno ne odašiljem te signale da bi fućkali, ne zato što su mi ti perceptori zamrli, nego mi se ne da. Prije sam rado koketirala, voljela igru zavođenja, ali onda sam shvatila da naši muškarci to znaju pogrešno protumačiti. Zamara me to da moram objašnjavati “e, buraz, malo si krivo sve ovo shvatio”.
Kako ste samu sebe doživljavali u dvadesetima, a što vam je danas važno?
- U 20-ima sam možda htjela veće grudi, ali nisam ništa poduzela i danas sam sretna zbog toga. Htjela sam ravnu kosu, a danas sam zadovoljna što imam kovrčavu teksturu jer to dobro izgleda na ženstvenim frizurama kakve nosim. U mladosti sam se jače šminkala, sad mi je moto manje je više. Zapravo sam predvidiva i dosadna po pitanju stila. Nisam za velike eksperimente.
Kako izgleda vaša skincare rutina?
- Oduvijek sam koristila kvalitetnu kozmetiku, uglavnom prirodnog sastava. Nedavno sam postala zaštitno lice kanadske prirodne kozmetike Scentuals i uronila sam u njihovu filozofiju izbjegavanja sumnjivih i nedovoljno istraženih sastojaka: njegujem se njihovim Vitamin C serumom za lice, Restorative uljem i uljem od šipka za kožu lica, vrata i dekoltea. Moja koža voli uljne preparate, pogotovo u zimskom periodu grijanja, a apliciram ih pomoću malog ručnog masažera. Uvijek sam za dobar piling lica i cijelog tijela, a tu su mi favoriti njihove linije na bazi ružmarina i naranče.
A što je s profesionalnim tretmanima?
- Samo povremeno odlazim u kozmetički salon Nada Kovač na neinvazivni Bio-light tretman za lice i dekolte, ali favorit mi je, kao što sam rekla, ručna masaža lica.
Jeste li ikad probali botoks, filere, lasere...?
- Nisam probala, zasad i ne želim probati, ali nikad ne reci nikad. Ja volim svoje bore, svoju mimiku, ne bojim se starenja i vjerujem da ću uz svoj stil života još dugo izgledati mladoliko. Žena sa sjajem u oku i osmijehom na licu dostojanstveno nosi godine.
Sa suprugom ste i poslovno povezani - imate li u takvom odnosu prostora samo za sebe?
- On ima svoju, ja svoju karijeru. I povremeno radimo zajedno. On je zaposlen na Muzičkoj akademiji, ja u kazalištu Komedija. On ima svoj studio ispod našeg stana, gdje sklada, razvija svoje projekte s drugim pjevačima, a ja imam svoj prostor s orkestrima i ansamblom. No, iskreno, najsretnija sam kad zajedno radimo. Toliko smo povezani i toliko se razumijemo da sve ide k’o po špagi. I lijepo je kad nas posao zajedno odvede na divna mjesta, koja otkrivamo i uživamo u istim stvarima - muzejima, restoranima, predstavama i koncertima.
Čime vas suprug nakon toliko godina još može iznenaditi?
- Kad donese kavu u krevet, uvijek me iznenadi jer to nije njegov đir. Iznenadi me kad primijeti da sam bila na frizuri, da sam nešto blago promijenila u izgledu. Nisu to neka velika iznenađenja, ali ja ne bih ni voljela da me šokira - volim te naše standarde i uhodanosti. Kad mi se bližio 50. rođendan, rekla sam mu - molim te, bez iznenađenja! Iako izgledam temperamenta, ja jako volim mir i sigurnost, predvidivost i rutinu. Možda bi me koji put i htio iznenaditi, ali se ne usudi.
Koliko je on kritičan po pitanju vašeg izgleda?
- Nikad me ne kritizira, ali kad se baš jako sredim, vidim da me onako zaljubljeno gleda.
U kakvom izdanju se nikad ne biste pojavili pred njim?
- Nema toga što bih ja pred njim skrivala. A ni on preda mnom. Mi imamo veliku kupaonicu, koju dijelimo kad nam se žuri i tu onda pogotovo nema tajni.
Kakve talente/interese pokazuju sinovi dvoje glazbenika?
- Obojica su završili osnovnu glazbenu školu, muzički su pismeni, ali tu je kraj priče. Žao mi je što nisu nastavili dalje, ali ni muž ni ja nikad nismo na njih radili pritisak. Zagrebali su, razumiju glazbu, ali odabrali su drukčije puteve: Marko (24) će diplomirati ekonomiju, on je posloženi lik, baš za biznismena. A Lovro (20) je prva godina dizajna.
Jeste li kao majka kritični prema svojoj djeci ili zaljubljeno odobravate sve što rade?
- Jako sam kritična, jedna prijateljica kaže da sam im maćeha. Ne veličam svoju djecu, svjesna sam njihovih mana i voljela bih da imaju malo moje ležernosti i neposrednosti. Tu su dosta povukli na oca, čija ozbiljnost i odgovornost uvijek sa sobom nosi stres. Ali, načelno mislim da sam kao majka napravila dobar posao. Oni su stalno bili s nama, vukli smo ih sa sobom gdje god smo nastupali pa su uz nas puno toga vidjeli i doživjeli.
Danas su se s mnogih nekad škakljivih tema skinuli tabui, žene otvoreno i javno govore o svemu što ih zanima i muči - koja tema vas najviše zanima?
- Trenutačno baš menopauza. U fazi sam iščitavanja sebe i promjena kroz koje prolazim te zbog kojih sam promijenila prehranu, aktivnosti.. Drago mi je da se o tome sve više govori i piše, da su informacije svima nama dostupnije - iako mi se čini da sam se ja za ovu situaciju cijeli život svojim načinom života pripremala.
kreativno vodstvo ROMANO DECKER
fotografije FRANJO MATKOVIĆ
styling MARKO PLUKAVEC
make-up SAŠA JOKOVIĆ
kosa MILENA MARŠIĆ @SALON GLAMOUR
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....