Otkako znam za sebe, moj otac prezire klasična ljetovanja. Osobi poput njega, koja je po prirodi radoholičar i pomalo živac, sve u vezi takvog koncepta godišnjeg odmora ide na nerve - od gužvi na cestama i vozača opasnih namjera do tegljenja gomile stvari na plažu i višesatnog - prema njegovu mišljenju - potpuno beskorisnog izležavanja na njoj. On je svoje slobodne dane provodio konstruktivno na kontinentu, s lopatom ili bušilicom u ruci, gradeći sjenicu u vrtu naše vikendice u Gorskom kotaru, betonirajući pristupnu cesticu kući ili berući gljive u okolici. Njegova verzija savršenog odmora bila je, i ostala, partija tenisa s prijateljima, velika kava s mlijekom u dubokom hladu i neki novi građevinski projekt koji će dovršiti do kraja ljeta. Moja je majka pak najveća obožavateljica sunca, mora i kupanja koju poznajem. Kao potpuna suprotnost svojem, sad već bivšem suprugu, ona je u stanju čitav dan provesti na plaži, uživajući u plivanju, sunčanju, čitanju, slušanju valova i sanjarenju o krstarenju brodom na koje će jednog dana otići. A onda sam tu ja - biće nastalo spajanjem tih dviju osoba dijametralno različitih ukusa i karaktera, kojem bi neki psihijatar vjerojatno dijagnosticirao "bipolarni morski poremećaj".
Štošta me u vezi s njim nervira: od loše depiliranih nogu pod izdajničkim suncem kolovoza do snalažljivaca koji ranom zorom ostavljaju ručnike na plaži. Ona stara izreka "sunce, more, kupanje... tko to može platit!" definitivno vrijedi - u hvarskoj prodavaonici mješovite robe dobrih sam pet minuta dvojila da li da kupim kekse od 18 kuna koje bi na kontinentu platila osam. Tko mi je kriv što sam išla na Hvar, zaključili su iste večeri lokalci sa susjednog stola u restoranu, komentirajući turiste koji njurgaju da im je sve preskupo. U Francuskoj i Italiji, dodali su, još je i skuplje pa se nitko ne buni. Vjerojatno imaju pravo. Nisam, doduše, sigurna da bi se kapetan neke francuske turističke brodice usudio putnike voziti po uzburkanom moru okrećući kormilo nogom, poput onog koji je mene i moje dijete vozio do Palmižane, ali i to je valjda dio ležernog dalmatinskog pristupa životu koji bi možda valjalo usvojiti.
Nakon Hvara produžili smo na Pelješac, gdje sam u svojoj četrdesetpetoj prvi put čula kako zvuči večernje zavijanje čagljeva. Iako su me svi uvjeravali da se te životinje, koje izgledom asociraju na kombinaciju psa i vuka, boje ljudi, onih sam tridesetak stepenica do ulaza u apartman smješten uz šumu pet dana pretrčavala u maniri Usaina Bolta. Iako sam se svojski trudila na godišnjem živjeti mantru s torbe za plažu koju mi je prije ljetovanja poklonila prijateljica, a na kojoj piše "Pomalo", to je za neurotičnu kontinentalku poput mene ipak bio pravi mentalni izazov.
"Prestani ljetovati kao da si na Facebooku i počni ljetovati kao da si na Instagramu", savjetovala mi je prijateljica s kojom sam se na moru našla na kavi. "Kako to misliš?", pitala sam. "Pa znaš kako to ide: na Facebooku svi non stop nešto jamraju - žale se na skupe kave, loše buzare, pretrpane plaže, ružne apartmane ... a na Instagramu dotle raj, nema tona, samo lijepe slike i čista uživancija". Poslušala sam je i ostatak godišnjeg provela u Instagram "modu", guštajući u fotografiranju ljetnih prizora koji će nas grijati i zimi: otisci stopala u mokrom pijesku, raspolovljene smokve na tanjuru, stari Reanault 4 u dvorištu, moje nasmiješeno krezubo dijete na napuhancu u obliku ljame.... i ona riječ "Pomalo" s torbe, koje bismo se trebali držati cijelu godinu.
Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!