UFC

Max ‘Blessed‘ Holloway - maštovitost kao ključ najboljeg ofenzivnog boksa u UFC-u

”Blessed”

 CARMEN MANDATO/GETTY IMAGES/PROFIMEDIA Carmen Mandato/getty Images/profimedia
Kada ste već 12 godina u UFC-u znate da ste na elitnom nivou, a kada svojim stilom borbe obilježite jedno razdoblje znate da ste legenda

"Welcome to the mixed martial arts". Upravo ta rečenica je označila neslužbenu "zoru" MMA sporta kada je laureat Pulitzerove nagrade Howard Rosenberg pisao osvrt na prvi UFC-ov event još 1993. godine. Tekst koji je izašao u kultnom Los Angeles Timesu kasnije je postao svojevrsna "relikvija" onim najzagriženijim fanovima MMA sporta. Sama kolumna sadržavala je osvrt na UFC 1 održan u denverskoj McNichols Sports Areni dok se na samom kraju našla zanimljiva konotacija - "This is going to get deeper and deeper" odnosno "Ovo će postajati sve dublje i dublje". Rosenberg je htio tim naglasiti da će upravo ovaj sport svojim fanovima ponuditi ultimativnu metaforičku projekciju nepredvidljivosti koja će se neizbježnim evoluiranjem sve više intenzivirati.

Tridesetak godina kasnije svjedoci smo evolucije koju je doživio MMA sport. Ne postoji više ono razdoblje gdje ste mogli biti dobri u jednoj borilačkoj disciplini i istodobno se nadati uspjehu na profesionalnoj sceni. Devedesetih godina prošlog stoljeća obitelj Gracie je predstavljala "katalizator" popularnosti BJJ-a. Mnogi tadašnji borci jednostavno nisu imali doticaj s nekom sličnom borilačkom disciplinom te su većinom gubili od iskusnih "grapplera" iz Brazila. Danas je tako nešto nezamislivo, jer upravo evolucijom i populariziranjem MMA sporta "dodirnuta" je točka u kojoj svi moraju biti na nivou bazičnosti svih disciplina.

"Havajska egzotika"

Ipak, kao i u svim složenijim ljudskim profesijama, postoje izuzetci. Postoji jedan proslavljeni borac i bivši UFC-ov prvak u perolakoj kategoriji koji odolijeva "modernim borcima" koji su podjednako dobri u svemu, a njegovo ime je Max Holloway. On svoj primat drži kroz jednu od najstarijih borilačkih disciplina - boks. Možda nešto ima i u njegovim genima jer je rođen na Havajima. Djetinjstvo je proveo u mjestu po imenu Waianae. Taj dio Havaja je poznat po arhaičnoj tradiciji - "fist fighting". U doslovnom prijevodu bi to značilo "šaketanje", a radi se o disciplini sličnoj boksu s "tradicijskim notama" havajskih starosjedioca.

Holloway je s 15 godina počeo posjećivati lokalni kickboks klub jer kako sam kaže bilo mu je draže slušati zvuk udaraca nego zvuk svojih narkomanskih roditelja. Nakon samo tri dana treniranja imao je svoju prvu amatersku borbu. Već tada je Max pokazivao da ima neustrašiv mentalitet koji je jedan od stubova uspjeha u profesionalnom borilačkom sportu.

Max "Blessed" Holloway trenutno posjeduje jako dobar omjer u svoje 32 profesionalne borbe (25-7). Od te 32 borbe čak 28 nastupa je upisao pod okriljem UFC-a. Prvotno je tri puta nastupao u lokalnoj havajskoj X-1 promociji, a nakon toga upisao je nastup na UIC 4 priredbi. Te četiri pobjede su mu omogućile ulazak u UFC koji mu je postao prirodno okruženje . Svoj UFC debi upisao je porazom protiv Dustina Poiriera u veljači 2012. godine. Nakon toga je imao razne uspone i padove, poput 13 pobjeda u nizu odnosno drugog poraza protiv Poiriera i trostrukog poraza protiv Volkanovskog. Pobjeđivao je razna velika imena poput Josea Alda, Charlesa Oliviera i Anthonyja Pettisa. Nizanjem "zelenih polja" na svom Sherdog profilu nizao je i razne UFC-ove rekorde većinom u udaračkim disciplinama. Rudimentarno bi bilo secirati karijeru 32-godišnje legende UFC-a jer smo to uradili već nebrojeno puta, no to ne znači da neće biti nikakvog seciranja.

"1-2-?-?"

"Blessed" je jednom prilikom rekao da se smatra najboljim boksačem u UFC-u. Ta izjava ima opravdanu težinu jer kako smo već rekli Holloway je cijelu svoju karijeru gradio većinom na udaračkim tehnikama. Kada pričamo o tehničkoj strani njegovog uspjeha moramo biti spremni na konstantnu dinamičnost jer je imao razne faze u svom tehničkom sazrijevanju. Samim tim ne možemo ga svrstati u određeni tip odnosno određenu "školu" kao što to možemo uraditi s klasičnim boksačima. Unatoč toj otegotnoj okolnosti postoji način da objasnimo njegovu tehničku stranu bez da ga "ogradimo" u jedan stil, a to je da pojasnimo uzrok i posljedice pet postulata njegove tehničke igre.

1. Volumen udaraca - Max Holloway od prve minute nabija jak tempo te baca puno više udaraca od prosjeka perolake i lake kategorije. Kako bi omogućio velik broj udaraca mora "racionalizirati" potrošnju iz svog tanka odnosno velikom većinom ne koristi ni blizu 100% svoje udaračke snage. Njegov cilj je kroz borbu udarcima manje snage malo po malo činiti štetu koja će kasnije dovesti do toga da ima više "čistih" prilika za završnicu. Dokaz ovog je činjenica da se Holloway čak u četiri navrata nalazi na UFC-ovoj listi s najviše plasiranih udaraca u jednom meču. Listu predvodi upravo njegova pobjeda nad Calvinom Kattarom 2021. godine. U toj borbi je pogodio čak 445 puta svog protivnika, a ukupni broj pogođenih udaraca na borbi je iznosio 578. Također "Blessed" se četiri puta pojavljuje i na listi s najviše "ispaljenih" udaraca, a već spomenuta borba predvodi listu s brojkom od 1027 udaraca.

2. Raznovrsnost udaraca - "Blessed" jako voli nekonvencionalne serije udaraca. Iako bi zbog visine i dužine ruku mogao većinom biti na distancu i koristiti direkte, on više prakticira da protivnika drži u neizvjesnosti. Ako ste se ikada bavili "udaračkim" sportom mogli ste iskusiti onaj osjećaj kada vas protivnik više puta pogodi istom serijom pa vi onda sljedeći put uspješno kontrirate na tu ustaljenu seriju. Taj osjećaj Maxovi protivnici nikada ne iskuse jer jednostavno on nema "pripremljene" serije. Jednostavno u borbi koristi fluidnost i raznovrsnost udaraca koju prilagođava protivnikovim manama. Aperkat, kroše, "overhand", direkt... Sve to možete očekivati i kao prvi i kao zadnji udarac.

3. Pozicioniranje protivnika fintama - Holloway je s iskustvom poprimio i jednu vrlo rijetku osobinu. Naime, više puta je sam govorio kako voli manipulirati s kretanjem svojih protivnika. Fintama i brzim "twitchevima" ramena (op.a. najbrži način za uočiti nadolazeći udarac je primijetiti nagli pokret prednjeg ramenog mišića) često dovodi svoje protivnike u željene dijelove borilišta. Hipotetički, ako želi baciti brzu i razornu kombinaciju cilj mu je protivnika dovesti što bliže žici kako bi on imao manje prostora za eskivaže

4. Sposobnost primanja udaraca - Postoji razlog zašto je u naslovljenu upotrebljen pridjev "ofenzivni". Holloway nije tip boksača koji previše brine za defenzivu već često ima širok i neodgovoran gard koji njegovim protivnicima omogućuje lako plasiranje udaraca. On vjeruje u svoju "tvrdu bradu" te često dopušta da mu se priđe i uputi udarac kako bi on na neklasičan način kontrirao, najčešće to radi na sredini borilišta kada na direkte odgovara vrlo oštrim okretanjem i otvaranjem prostora za svoje krošee.

5. Maraton, a ne sprint - Iskustvo je "najskuplja" vrlina u borilačkom sportu. Ono dolazi s godinama, a iskustvo nosi puno toga. Holloway je dovoljno inteligentan i iskusan da zna kako tempirati svoju agresivnost. Prva runda mu služi kao test protivnika. Mjeri distanci, gleda da li protivnik mijenja gardove, ispituje brzinu reakcije na njegove finte... Često namjerno "pušta" lakše udarce kako bi izmjerio koliko oštro treba sjeći prostor kako bi se namjestio na svoje krošee. Druga runda mu služi kao vlastiti test. Često drugu rundu otvara spinning kickom kako bi zauzeo sredinu odmah na početku. To radi zato što kasnije upućuje "low side kick" koji kao cilj ima to da se težište njegovog protivnika prebaci naprijed. Onda lagano plasira čiste udarce. U trećoj rundi "pušta" svoju kreativnost do kraja. Protivnici su često već primili dovoljno štete da im svaki manji udarac sada stvara probleme. Ako se radi o borbi na pet rundi, Holloway taktički podijeli ove tri faze na duže vremenske intervale.

Zaključak

Holloway nastavlja dokazivati da vam MMA sport neće zamjeriti dozu osobne kreativnosti. Karakteristika velikih ljudi očituje se u tom da se oni izražavaju kroz ono što rade. "Blessed" ne forsira svoje maštovite i nepredvidive kombinacije, on se jednostavno izražava u tom jer mu je to pružalo bijeg od nesigurne adolescencije. Kako je sam više puta rekao, udaranje u glavu mu je ponudilo ono što nisu olovka i kist. Ponudilo mu je priliku da svaki svoj neočekivani događaj u životu izrazi u vidu neočekivanog udarca. Veliku lekciju možemo naučiti upravo u tom, život i borba su zapravo dvije slične stvari. Bolje rečeno život je borba, a borba je život. Ako budemo monotoni i statični, postat ćemo otvoreni za razne "kontre". Holloway je vrlo mlad shvatio ovu analogiju, i kroz svoju maštovitost izbjegao je vlastite "životne kontre".

Linker
28. listopad 2024 07:41