Udarac slavonskog diva slama protivnike: 'Za nas Slavonce kažu da imamo tešku ruku'

Kakva odlična, borbena subota u metropoli. U istom gradu, u isto doba, na tri lokacije ili dvorane, četiri sjajna borbena spektakla. I sve puno k’o šipak!

U Areni 12.000 ljudi na KSW-u. U Domu sportova, u jednoj dvorani karate Top Ten, u drugoj, pak, taekwondo G1 Zagreb Open. Također pune tribine. U Sigetu, pak, u dvorani Zagrebačkog boksačkog centra (ZBC) prvo izdanje Grand Prix ili Velike nagrade Zagreba, jakog međunarodnog turnira. Ondje se, pak, u ne baš maleni prostor koji može primiti do 500-550 gledatelja, natiskalo sigurno stotinjak više. Ljudi su stajali sa strane, u prolazima, po galeriji. Sve to unatoč činjenici da su zbivanja i iz Arene i iz ZBC-a prenosile i kamere dvije TV postaje.

- Ma, ljudi iz europske boksačke organizacije inzistirali su na ovom datumu, dali su nam taj termin, i nismo imali prostora za izmjenu - uoči početka finalnog dana se skoro pa požalio Bono Bošnjak, predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza koji organizacijski i stoji iza ovog turnira.

Promocija boksa

Premda... nema razloga za ikakvo žaljenje. Turnir je u svakom pogledu uspio. Organizacijski izveden na vrlo visokoj razini, čak i kvalitetom boksača (neovisno o nekim otkazima, prvenstveno hrvatskih boksača) još uvijek jako dobar, te ono što je u konačnici najbolji pokazatelj jeste li napravili nešto dobro. Publika! Napisasmo već da slobodnih mjesta nije bilo. Sve možete “namazati”, “folirati”, ali ljude generalno ne možete prevariti. Tih, najmanje oko 650 ljudi koji su pohodili paviljon 18 Zagrebačkog velesajma gdje je smješten ZBC, najbolje je mjerilo je li nešto dobro i zanimljivo ili ne.

- Tu i ja mogu samo reći da pohvaljujem organizaciju jer turnir je bio jak, sve je jako lijepo izgledalo i na pravoj, međunarodnoj razini - posvjedočio je i Luka Plantić, jedan od trojice hrvatskih pobjednika Velike nagrade Zagreba, u poluteškoj kategoriji.

Turnir je okupio oko 60 boksača iz država, reprezentativce Hrvatske, Jordana, Italije, Njemačke, Ukrajine, Rusije, Mađarske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, te Rumunjske. Ne baš maleni broj i osvajača kolajni na europskim prvenstvima i Svjetskoj ligi (WSB). Odličan su dojam ostavili Jordanci, dosta brojna i izvanredno jaka reprezentacija, osvajači medalja s prvenstva Azije. Njihov je dolazak djelo Yousefa Hasana, čija je majka Zagrepčanka, otac Jordanac, a široj javnosti poznatiji kao jedan od trenera Filipa Hrgovića.

No, i oko ringa je Velika nagrada Zagreba okupila lijepo društvo. Apsolutni cijeli vrh hrvatskog boksa, sadašnji izbornik Dorijan Čalić, ali i bivši izbornici Marijo Šivolija i Leonard Pijetraj, kao i bivši veliki boksači poput Željka Mavrovića ili, pak, Filipa Palića (europski doprvak 2002. i brončani na SP 2001.).

Zatresao se Siget

Od trojice naših boksača koji su trijumfom završili nastup u Zagrebu, za ovu priliku izdvojimo superteškaša Luku Pratljačića. Stasitog Osječanina, slavonskog diva (197 cm), čiji udarci zadani s visine visokog prizemlja, a snagom slavonskog hrasta jednostavno lome. Osjetio je to najbolje u finalu odličan inače Jordanac Sami Kayser Nout. U prvoj rundi mu se jednom zamutilo, pa mu je brojano, a u drugoj bogami i zamračilo pred očima. Pao je uz solidan tresak, uzdrmalo se pola Sigeta...

- Da, za nas, Slavonce, kažu da imamo tešku ruku - nakon borbe će Luka Pratljačić.

- Samo sam slušao upute iz svojeg kuta i završio meč u svoju korist, prekidom, odnosno nokautom. Sve i više no odlično. Malo sam jedino u prvoj rundi još bio pod pritiskom.

Pod pritiskom? Pa, nismo baš primijetili, a i kakvim pritiskom, od čega?

- Od očekivanja, od punih tribina. Onda sam se u drugoj rundi malo opustio.

Aha, kako veli Luka “opustio se”, a kada se on opusti, onda to izgleda tako da suparnik, “mrvica” od 100 i nešto kilograma i cca 185 cm pada k’o klada.

Još bolje sljedeće godine

- Sada mi slijedi 35-40 dana treninga, pa idem na Balkansko prvenstvo od 10. do 15. prosinca u Turskoj, u Antalyji. Zatim mi je primarno Prvenstvo Hrvatske u veljači, kako bih osvojio naslov i dobio priliku izboriti predolimpijske kvalifikacije. Životni cilj mi je otići na Igre. Ne mogu se požaliti da nemam dovoljno mečeva, to je u redu, jedino sam u deficitu sa sparing-partnerima.

To je vrlo često kod teškaša, više kod super-teškaša jer je malo boraca takve snage.

- Trener i ja se tu maksimalno trudimo, putujemo stalno po cijeloj Hrvatskoj, pa i izvan i tražimo spariranje posvuda - veli snažni Slavonac.

Ujedno i samo jedna potvrda da u teškoj i superteškoj kategoriji imamo nekoliko sjajnih boraca. Toni Filipi, Luka Pratljačić, ne zaboravimo nikako ni Alena Babića... Svi oni imaju i olimpijske snove. Šteta što, nažalost, na zagrebačkom turniru nije bilo Marka Miluna (viroza).

Bono Bošnjak, vječno nasmiješeni predsjednik HBS-a prišao nam je pri kraju turnira i svečano obećao.

- Ne znam kakva je ocjena javnosti, ali ja vam velim, sljedeće godine ćemo biti i još bolji, veći, izgledat će još svjetskije - sada je s ponosom u glasu naglasio Bono.

Poznajući prvog među jednakima u hrvatskom boksu, uopće ne sumnjamo u ovo obećanje.