Dana 28. rujna 1976. godine, u gradu Rubižne (istočna Ukrajina, Luganska oblast) u obitelji zavarivača Vladimira Aleksandrovića i učiteljica Olge Fedorovne rođen je Fedor Vladimirovič Emelianenko. U dobi od dvije godine s obitelji se preselio u ruski rudarski grad Stari Oskol, a s 11 godina je započeo svoj borilački put upisavši se na sambo kod trenera Vasilija Ivanoviča Gavrilova. Nedugo potom počeo je raditi s trenerom Vladimirom Voronovim, koji je kasnije tvrdio kako se Fedor u početku nije isticao u odnosu na svoje vršnjake, ali razliku su s vremenom napravili upornost, predanost i spartanski rad.

Od juda i samba do MMA svijeta

Godine 1991. završio je srednju školu (zvanje električar) s odličnim ocjenama, a od 1995. do 1997. služio je u ruskoj vojsci, najprije kao vojni vatrogasac, a zatim kao pripadnik tenkovske divizije u blizini Nižnjeg Novgoroda. Iste godine (1997.) kada je završio sa služenjem u vojsci dobio je certifikat majstora sporta u judu i sambu, a postao je i dijelom ruske reprezentacije. Ipak, 2000. je, pritisnut egzistencijalnom zbiljom i nedostatkom novca, donio odluku koja će zauvijek promijeniti svijet borilačkog sporta - odlučio se profesionalno natjecati u MMA-u.

Dvije minute i 24 sekunde. Toliko je Fedoru bilo potrebno da završi stanovitog Martina Lazarova (giljotina) u svom MMA debiju na Rings Russia priredbi u Jekaterinburgu krajem svibnja 2000. godine. U istoj organizaciji upisao je potom još dvije pobjede, što mu je donijelo ulaznicu za Kings of Kings turnir. U prvom kolu jednoglasnom je odlukom sudaca svladao Ricarda Aronu, da bi u sljedećem krugu kontroverzno izgubio od Tsuyoshija Kosake. Japanac je, naime, u jednoj izmjeni na otvaranju meča laktom pogodio Emelianenka u glavu i nanio mu golemu posjekotinu, a nakon liječničke intervencije borba je bila zaustavljena. Laktovi su u Rings promociji bili ilegalni i u uobičajenim okolnostima Kosaka bi bio diskvalificiran ili bi, u najmanju ruku, bio proglašen "no contest", no s obzirom na to da se radilo o turnirskom natjecanju, japanski borac prošao je dalje. Navedeni razvoj događaja kao da je dodatno motivirao Fedora, koji je nanizao šest uzastopnih pobjeda u ruskoj organizaciji i dva puta osvajao naslov u apsolutnoj kategoriji.

Dominacija u PRIDE-u

U lipnju 2003. došlo je vrijeme za karijerni iskorak, odnosno za pridruživanje legendarnom PRIDE-u. U svom prvom meču u čuvenoj Saitama Areni ruski je teškaš jednoglasnom sudačkom odlukom pobijedio Semmyja Schilta, nakon čega je upisao još 13 pobjeda i jedan "no contest". Bila su to PRIDE-ova zlatna vremena, a upravo je Fedor bio nositelj i ključni simbol te romantične ere. Od 2003. do 2006. demonstrirao je dotad neviđenu dominaciju među teškašima, te nakon Schilta, uzeo skalpove, redom; Heathu Herringu, Antoniju Rodrigu Nogeiri (Minoutauru), Egidijusu Valaviciusu, Kazuyukiju Fujiti, Garyju Goodridgeu, Yujiu Nagati, Marku Colemanu, Kevinu Randlemanu, Naoyi Ogawi, Mirku Filipoviću, Zuluzinhu i Marku Hantu, a brutalno se revanširao i Kosaki za ranije spomenuti poraz. Prva pobjeda nad Minotaurom donijela mu je naslov PRIDE-ovog prvaka teške divizije, a protiv istog borca upisao je i prvu obranu titule, da bi istu obranio još dva puta u mečevima s Cro Copom i Huntom.

Svoju dominaciju je nastavio i nakon PRIDE-a, završivši Matta Lindlanda (armbar) u prvoj rundi pod okriljem BodogFIGHT organizacije, odnosno gorostasa Hong-man Choija na Yarennoka priredbi. Sredinom srpnja 2008. Emelianenko je započeo svoju američki priču. Uvod u tu priču ispisao je u izuzetno pozitivnom tonu, ugušivši Tima Sylviju za 36 sekundi na Affliction: Banned priredbi u kalifornijskom Anaheimu, da bi na istom mjestu pola godine kasnije nokautirao je i Andreja Arlovskog (Affliction: Day of Reckoning). Početkom studenog 2009. nokautirao je i Bretta Rogersa u Strikeforceovom oktogonu, a potom je uslijedio početak pada posljednjeg "ruskog cara".

Strikeforce i Fedorov pad

Nakon 31 pobjede, jednog (kontroverznog) poraza i jednog "no contesta", Emelianenko je krajem lipnja 2010. godine po prvi put u karijeru doživio istinski poraz u oktogonu. Na Strikeforceovoj priredbi u San Joseu Fedora je, nakon minute i sedam sekundi, trokutom završio Fabricio Werdum. Osam mjeseci kasnije pobijedio ga je i Antonio "Bigfoot" Silva nanijevši mu golemu štetu zbog koje nije mogao nastaviti meč nakon druge runde, a potom ga je Dan Henderson nokautirao krajem srpnja 2011., u prvoj rundi meča održanog na Strikeforceovoj priredbi u Hoffman Estatesu (Illinois).

Nakon epizode u Strikeforceu, Fedor je uspio ponovno uhvatiti pobjednički zamašnjak svladavši od studenog 2011. do lipnja 2016. Jeffa Monsona, Satoshija Ishiija, Pedra Rizza, Jaideepa Singha i Fabija Maldonada, no bilo je sve jasnije kako, načet vremenom i primljenom štetom, ruski teškaš više nije isti borac kao što je nekoć bio. Ispostavilo se to i nakon što ga je Matt Mitrione nokautirao u prvoj rundi na njegovom debiju u Bellatoru krajem lipnja 2017. Emelianenko, kao i mnogi borci prije, ali i poslije njega, nije prepoznao pravi trenutak za objesiti rukavice o klin, te je nastavio s borbama u Bellatoru. Nokautirao je Franka Mira i Chaela Sonnena, a onda je ponovno i sam završio nokautiran od Ryana Badera u siječnju 2019. godine. Opetovano se vraćao i svladao Quintona "Rampagea" Jacksona, odnosno Timothyja Johnsona, a potom ga je Bader, početkom veljače ove godine, još jednom nokautirao - u posljednjem meču u Fedorovoj karijeri.

Ikona sporta

Protiv biologije ne može nitko, pa tako ni jedan od najboljih boraca u povijesti MMA sporta. Bilo je pomalo teško gledati istinsku legendu slobodne borbe kako biva teško nokautirana od protivnika koje bi, u svom "prime timeu" ekspresno završavao, no, unatoč tome, među najvećim dijelom pasioniranih borilačkih fanova diljem svijeta zauvijek će uživati zasluženi status velikana sporta i jednog od najvećih teškaša svih vremena. Ostat će vječni žal zbog toga što Fedor na svom vrhuncu i sam nije zaplesao pod UFC-ovim svjetlima, no kao svojevrsni nadomjestak tog "propusta" služi činjenica da u okršajima s nekadašnjim UFC prvacima ima omjer 9-1. Pored Sylvie, završio je i Kevina Randlemana ("kimura"), odnosno dva puta Marka Colemana ("armbar"), te nokautirao Arlovskog, Franka Mira i Quintona "Rampagea" Jacksona, a dva je puta slavio i nad bivšim "interim" UFC prvakom Minotaurom. Od bivših UFC-ovih šampiona uspio ga je poraziti samo Fabricio Werdum. U borilačku je mirovinu otišao s ukupnim omjerom od 40 pobjeda i sedam poraza, pri čemu je isporučio 14 nokauta i 17 protivnika prisilio na predaju.