PIŠE DEAN BAUER

KAKO SE 'UGASIO' LEGENDARNI ŠAMPION Bio je otrov za žene, svirač, pjesnik, opasan frajer za kojeg legenda kaže da je u jednom danu prebio 12 ljudi...

Marijan Beneš bio je velik, a nadasve osebujan lik, u istom tijelu, za istog života bio je sportski as, glazbenik, boksački prvak, razbijač, pjesnik, sve pomalo, a godinama se borio s teškim zdravstvenim problemima
Piše: Dean BauerObjavljeno: 05. rujan 2018. 14:48

Šampion ringa je pao. Jedan velik, a nadasve osebujni lik. U istom tijelu, za istog života bio je sportski as, glazbenik, boksački prvak, razbijač, pjesnik... Sve pomalo. Čovjek koji je mnoge usrećio, ali ne bismo baš stavili ruku u vatru da se srećom može zvati njegovih posljednjih 30-ak godina. U njegovu slučaju, praktički pola života.

U Banjoj Luci, gradu u kojem se nije rodio, ali je ondje odrastao, u gradu koji ga je protjerao da bi mu se on ubrzo vratio, u tom je gradu na Vrbasu jučer preminuo Marijan Beneš. Imao je 67 godina kada je neumorni borac koji nije znao za pojam odustajanje, ipak bio prisiljen skinuti rukavice. Njih o klin, ručnik u ring. Ne ide više. Marijan nije mogao više.

Preminuo je, kako se to uobičava nerijetko napisati, ne velimo i da nije točno, “nakon duge i teške bolesti...” Koliko je ona bila teška, možemo tek pokušati predočiti i to sa samo posljednje dvije-tri godine. U prosincu 2015. doživio je prometnu nesreću. To je bilo ništa, tek jedno slomljeno rebro. Ništa naspram činjenice da je već onda imao teških zdravstvenih problema, koji su se samo pojačavali - povišen krvni tlak, uništene glasnice (posljedica boksa), jedno oko praktički bez vida (opet posljedica boksa)... Onda je u listopadu 2017. završio u bolnici poradi potpune iscrpljenosti i slabosti organizma, uznapredovale Alzheimerove bolesti, bojazni od moždanog udara. Da, i 91% krvnih žila mu je bilo začepljeno. Tako je tada izjavio jedan od prijatelja mu dr. Tomo Lukić, koji je bio pokrenuo neki oblik humanitarne pomoći.

Zbog nemogućnosti govora Beneš piše na papiru - Ni kad sam gubio, ni kad sam pobjeđivao nisam htio da promjenim stil
Foto: Robert Fajt / CROPIX

Svirao tri instrumenta

Načelno, na vijest koja je jučer odaslana iz Banje Luke čekalo se posljednjih godinu-dvije.

Najbolje godine Marijana Beneša bile su one odrastanja u Banjoj Luci. Rodio se u Beogradu, u hrvatskoj obitelji (otac Josip, majka Marija, braća Josip, Antun i Ivica te sestra Ljiljana), koja je malo nakon Marijanova rođenja preselila u Tuzlu, pa potom u Banju Luku. Pedesetih godina prošlog stoljeća nije se baš živjelo u obilju, malo je prošlo od rata, onog Drugog svjetskog. No, kod Benešovih nečega nije manjkalo. Knjiga i glazbe. Utjecaj majke i oca, prosvjetnih radnika. Otac Josip, primjerice, predavao je glazbu te na Marijana prenio ljubav prema notama. Kasniji boksački prvak vrlo je dobro svirao flautu, glasovir i violinu. Puno je čitao, volio poeziju, u kojoj će se sam djelomice pokušati istaknuti. Doista, neobično za jednog boksača.

Prostorija u kući Marijana Beneša u kojoj je trenirao
Robert Fajt / CROPIX

Opet, i ulazak u boks mu je bio čudan. Imao je 10 godina kada je ušao u lokalni boksački klub, čista dječačka znatiželja. Jedino što je taj mali od 10 godina onda iz “vica” u ringu namlatio klipana od 18 godina. Trenerima nije trebalo puno. Upalila se lampica i počela je lagano svjetlucati jedna, u tom trenutku još potencijalno zanimljiva karijera među konopcima.

Karijera koja će se kasnije pokazati veličanstvenom. Što je znao i iskazivati. Bio je prvi koji je prašinu s banjolučkih ulica podigao BMW-om. Bilo je to 1973, malo nakon što je postao amaterski prvak Europe. Bio je prvi koji je gradom na Vrbasu prošetao u čizmama kaubojkama. Danas to možda zvuči čudno i blesavo, ali u ono doba to su bili “gadno jaki” statusni simboli.

Bio je otrov za žene, dosta opasan frajer u birtijama pa legenda kaže da je u jednom danu prebio u istoj krčmi 12 ljudi. Koju godinu kasnije pisalo je da su bila 22. U međuvremenu se brojka vjerojatno još malo popela.

Ipak, jedna je zgoda argumentirana. Nakon europskog zlata ‘73. predstavili su ga Josipu Brozu, predsjedniku tadašnje države.

Mali drug Tito

- A, ti si onaj mali koji se strašno bije? - rekao mu je čovjek u bijelom.

- Pa niste ni vi, druže Tito, puno viši - ispalio je kao iz topa Marijan.

Tajac generala i “visokih društveno-političkih radnika”. Baš se tako obratiti “drugu predsjedniku”. Tajac dok se čovjek u bijelom nije nasmijao. Tada su se svi počeli smijati. Predvidljivo.

Malo nakon naslova prvaka Europe obolio je od hepatitisa. Govorili su da je to kraj, ali on nije mislio tako. Vratio se u ring, čak boksao na OI u Montrealu 1976. i ispao u 2. kolu. Godinu kasnije je prešao u profesionalce. I opet otišao do vrha. U toj svojoj Banjoj Luci 1979. osvojio je naslov profesionalnog prvaka Europa. Naslov je branio 4 puta, pojas izgubio 1980. A 1983. počinju ozbiljni problemi s okom. Usputno je i 26 puta slomio kosti šake, a počeo je gubiti i glas zbog ozljede glasnica.

Bio je jedan od najboljih boksača svih vremena. Iza Mate Parlova, Željka Mavrovića... Namjerno nismo naveli čije države, kojeg podneblja je bio najbolji boksač. Naime, njegovi zdravstveni problemi vremenski se podudaraju s raspadom dotadašnje države, koju je on sam cijelo vrijeme, do zadnjeg daha, spominjao kao svoju domovinu. Stav zbog kojeg je u ratnom ludilu 1992. u onoj svojoj Banjoj Luci preko noći, od susjeda nazvan “ustašom”. Za Hrvatsku je, pak, bio “Jugoslaven i titoist”. Za muslimane u Bosni on jednako tako nije bio “njihov”. Marijan je ostao sam. Sam i proganjan, pa i doslovno.

Banja Luka, 021117.
Marijan Benes, legendarni boksac iz Banja Luke, smatra se jednim od najboljih jugoslavenskih boksaca svih vremena.
Na fotografiji: Marijan Benes.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX / CROPIX
Marijan Beneš

Brata Ivicu su mu ubili bosanski Srbi u prvim danima velikosrpske agresije na BiH te mu se grob do danas ne zna. Marijan je bio na ulici vrijeđan, oduzeli su mu stan, dva kafića. Supruga Stana ga je ostavila i to iz nacionalnih razloga (?!). Ona je, naime, Srpkinja te je odjednom ‘92. spoznala da je “udana za ustašu”. Bio je i zatvaran, pa onda čak i odveden izvan grada ne bi li kopao rovove za vojsku Ratka Mladića. Uspio je pobjeći u Hrvatsku tijekom 1992. godine.

Opet, ljubav za Banjom Lukom ga je, svemu unatoč, vukla nazad, u grad gdje su mu grobovi roditelja, gdje mu je djetinjstvo ostalo. Povijest boksa pamtit će čak i jedan njegov meč iz 1997, tu kod nas, u Požegi. Čak je i dobio nekog Cliffa McCourryja. Nebitno.

Ni tamo ni ovdje

Posljednjih 20 godina u Banjoj Luci minula je, više-manje, prema Marijanu neka presija. Iako, da je baš bio opće prihvaćen, nije. Ni tamo, a ni ovdje. Uvijek je ostalo visjeti u zraku “ono nešto”. Sada kada ga nema, svi će to opovrgavati, zaklinjati se da su mu pomagali, da tako nije bilo... Bilo je.

Ring je sada prazan. Šampion Marijan je zaspao.

MARIJAN BENEŠ 11. LIPNJA 1951. - 4. RUJNA 2018.

■ rođen je 1951. u Beogradu, djetinjstvo je proveo u Tuzli, a sa 16 se godina preselio u Banju Luku

■ zahvaljujući ocu, učitelju glazbe, naučio je svirati klavir i flautu

■ legenda kaže da je u Tuzli kao desetogodišnjak pobijedio osam godina starijeg suparnika

■ nakon rata, tijekom kojeg mu je poginuo brat, zbog prijetnji je morao otići iz Banje Luke, živio je u siromaštvu u Medulinu i Zagrebu, da bi se kasnije ipak vratio u Banju Luku, u kojoj je i umro

■ odradio je 299 amaterskih i profesionalnih mečeva i pobijedio u njih 272, 16 ih je izgubio, a 11 ih je završeno bez pobjednika

■ četiri puta bio je prvak Jugoslavije

■ kao amater je bio europski prvak 1973. u Beogradu u lakovelter kategoriji, a u profesionalnom boksu se na europski tron uspeo 1979. u svojoj Banjoj Luci

■ tijekom karijere je pretrpio gomilu ozljeda, čak 26 puta je lomio različite kosti, a prebolio je i hepatitis

■ karijeru mu je konačno 1983. zaustavila teška ozljeda oka

■ nakon boksačke karijere izdao je knjigu pjesama Druga strana medalje

■ 2004. je o njemu snimljen dokumentarni film “Bio jednom jedan šampion”

Linker
29. studeni 2024 11:34