Europski populisti jednu zemlju ne usude se dirati

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Zamislite da pokušavate stvoriti savršenog neprijatelja kojim biste onda strašili Europljane. Morao bi to biti brojan narod, možda odan istoj ideologiji koja je desetljećima sputavala istočnu Europu. Taj bi zamišljeni suparnik snagu svoje planske ekonomije iskoristio za izvoz upravo onih proizvoda na kojima se Europa nekoć bogatila, poput automobila; samo što bi ih proizvodio kvalitetnije i jeftinije.

Kako bi djelovao kao uvjerljiva geopolitička prijetnja, taj bi protivnik morao poduprijeti Rusiju u ratu protiv Ukrajine, pa bi ga se smatralo posredno odgovornim za sigurnosnu krizu koja pogađa kontinent. Povrh svega, moglo bi ga se optuživati i da je, pod još nerazjašnjenim okolnostima, bio izvor virusa zbog kojeg su Europljani prije samo nekoliko godina mjesecima bili zatvoreni u svojim domovima.

Za populističkog političara govor protiv takvog neprijatelja, jednako kao i protiv nesposobnih globalističkih političara koji mu sve to dopuštaju, trebao bi se praktički napisati sam od sebe. Ipak, stvari se ne odvijaju po opisanom scenariju.

Populisti koji gotovo svaki problem znaju pripisati stranom neprijatelju ili migrantima razvili su slijepu pjegu veličine Kine. Bilo da pripadaju ljevici ili desnici, europski radikalni političari neobično nerado prikazuju Peking kao negativca. Njemačka Alternativa za Njemačku (AfD) toliko je oduševljena Kinom da želi uključiti Njemačku u kinesku infrastrukturnu inicijativu „Pojas i put“. U Mađarskoj je Fidesz Viktora Orbána, koji je svoj politički uspon započeo napadima na komuniste sovjetskog tipa, postao gorljivi zagovornik kineskih drugova. Na ljevici je Nepokorena Francuska upozorila Europu da se ne „miješa“ ako Kina jednog dana napadne Tajvan.

Ovo su tajanstveni kineski megabogataši

Takva je popustljivost još čudnija zato što je ocrnjivanje Pekinga svojedobno donijelo velik politički uspjeh jednom drugom demagogu; Donald Trump tijekom prvoga je predsjedničkog mandata neprestano tvrdio da Kina „potkrada“ Ameriku, a zatim ju je napadao i zbog koronavirusa, koji je nazivao „kineskom gripom“.

Iste gospodarske sile na kojima je Trump politički profitirao sada pogađaju Europu: veliki trgovinski nerazmjeri izazvani jeftinim kineskim izvozom i posljedični gubitak radnih mjesta. Goleme državne subvencije vodećim kineskim industrijskim kompanijama pridonijele su tome da europski manjak u robnoj razmjeni s Kinom dosegne milijardu eura dnevno. Kineska konkurencija istodobno se okrivljuje za zatvaranje tvornica u europskim industrijskim središtima, osobito u Njemačkoj. Kina je nekoć bila važan kupac europskih automobila i kemijskih proizvoda, a danas ih sve više sama proizvodi i izvozi, uključujući na europsko tržište. Peking je čak prijetio ograničavanjem isporuke ključnih minerala i mikročipova bez kojih europske tvornice ne mogu normalno poslovati.

Strah od kineskog šoka

Zbog toga i sindikati i poslodavci strahuju od novog „kineskog šoka“. Većina europskih birača pritom nema povoljno mišljenje o Kini, što bi populistima trebalo pružiti idealnu političku temu. Populistima je ipak lakše izazvati bijes protiv migranta iz neposrednog susjedstva, kojega mogu optužiti za iskorištavanje socijalnog sustava, nego protiv udaljenog kineskog radnika koji navodno ugrožava europska radna mjesta.

Pojedine nacionalističke stranke ipak su povremeno kritizirale Kinu. Talijanska premijerka Giorgia Meloni povukla je svoju zemlju iz inicijative „Pojas i put“. Jedan nizozemski krajnje desni zastupnik upozorio je na „trojanskog zmaja“ koji prijeti Europi. Na sjeveru Europe krajnja desnica optužuje Kinu za špijunažu, gospodarske pritiske i druge oblike prikrivenog djelovanja.

Unatoč tome, ambiciozni populisti mogli bi iz te teme izvući mnogo više. Političari koji svoju popularnost grade na strahu i nezadovoljstvu neobjašnjivo zanemaruju iznimno bogat izvor mogućeg bijesa birača.

Kako objasniti taj populistički zazor od kritiziranja Kine?

U Njemačkoj bi odgovor mogao biti povezan s osobama koje vode populističke stranke. Čelnica AfD-a Alice Weidel dugogodišnja je ljubiteljica Kine. Godinama je radila u toj državi, pa navodno dobro govori mandarinski, a doktorsku disertaciju napisala je o kineskom mirovinskom sustavu. Zašto je toliko popustljiva prema Rusiji, drugo je pitanje.

Širi se novi imperij, zapadni krak počinje mu u Mađarskoj i Srbiji

U zemljama u kojima su populisti na vlasti velika ulaganja kineskih kompanija donijela su znatnu korist ljudima povezanima s vladajućim strankama. Samo nekoliko tjedana nakon odlaska s dužnosti dugogodišnji ministar vanjskih poslova Viktora Orbána pojavio se kao lobist kineskog proizvođača automobila BYD-a.

Mnogim populistima Kina, osim toga, nije omraženi neprijatelj, nego uzor. Autoritarni način vladanja po uzoru na Peking privlačan je europskim političarima koji bi željeli postati snažni i imati neograničenu vlast. Otvoreni kineski nacionalizam u njihovu je pogledu suprotnost neodređenom globalizmu koji povezuju s Europskom unijom.

Prema takvom populističkom shvaćanju, Europa sama sebi veže ruke poštujući međunarodna pravila o zaštiti okoliša, trgovini i ljudskim pravima, dok ih Kina uglavnom priznaje samo deklarativno. Europljani su, prema tom pogledu, naivne žrtve međunarodnog poretka koji su Kina, a možda danas i Amerika, naučile iskorištavati u svoju korist.

Ako već ne mogu pobijediti Kinu, političari koji svoju popularnost grade na bijesu i nezadovoljstvu možda smatraju da bi je barem trebali pokušati oponašati.

Panda-panika!

Glavni problem za europske populiste koji bi se željeli suprotstaviti Kini jest to što bi sukob s Pekingom zahtijevao upravo ono što tvrde da najviše preziru – više zajedničkog europskog djelovanja. Samo udružene kroz institucije u Bruxellesu europske zemlje imaju dovoljno političke i gospodarske snage da utječu na kinesku politiku.

Europska unija već je uvela carine na kineska električna vozila (premda njihov uvoz i dalje raste). Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen 16. rujna izjavila je da je trgovinski deficit s Kinom dosegnuo „prijelomnu točku“ te nagovijestila dodatne trgovinske mjere ako se takav trend nastavi. Populisti koji zaziru od slobodne trgovine trebali bi takve poteze pozdraviti. Umjesto toga zasad šute jer ne žele priznati da je Europska unija možda nešto učinila ispravno.

Janka Oertel iz analitičkog centra Europsko vijeće za vanjske odnose smatra da će populisti uskoro ipak morati jasno pokazati svoj stav. Kina je dosad uglavnom bila vanjskopolitička tema kojoj birači nisu pridavali veliku pozornost. No ako izbije trgovinski rat između Kine i Europe, što se čini sve vjerojatnijim, populistima će biti znatno teže ostati neutralnima, a kamoli otvoreno podržavati kinesku stranu. Uskoro će morati odlučiti je li Kina uzor koji Europa treba oponašati ili prijetnja protiv koje se treba boriti.