Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.
Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje
© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.
Na prvi pogled Mo Dewji doima se drugačijim. Karizmatični tajkun trenutačno je jedini milijarder u istočnoj Africi i ujedno najmlađi milijarder na kontinentu. Za razliku od mnogih afričkih poslovnih magnata, koji uglavnom izbjegavaju javnost, 51-godišnji Dewji vrlo se dobro snalazi pod svjetlima reflektora. Rado daje intervjue, nedavno i za The Economist, a često objavljuje i na mreži X, gdje ima više od dva milijuna pratitelja.
Međutim, u većini drugih aspekata tipičan je predstavnik nove generacije afričkih poslovnih lidera. Vlasnik je MeTL Groupa, tanzanijskog konglomerata koji je njegov otac osnovao 1970-ih. Mnoge velike afričke tvrtke imaju sličan profil: riječ je o razgranatim, obiteljski kontroliranim poslovnim sustavima.
„Sve je više konglomerata pod kontrolom Afrikanaca“, kaže Acha Leke, predsjednik McKinseyja za Afriku.
Prema podacima te konzultantske kuće, dvije trećine afričkih kompanija s godišnjim prihodima većim od milijardu dolara danas su u lokalnom vlasništvu i imaju sjedište na kontinentu. Podružnice stranih multinacionalnih kompanija, koje su nekoć dominirale afričkim gospodarstvom, sada čine tek oko 30 posto takvih velikih poduzeća. Uspon velikih domaćih konglomerata pratio je industrijski razvoj i u drugim dijelovima svijeta, od Amerike u doba pozlaćenog doba, preko poslijeratne Južne Koreje do današnje Indije.
Za mnoge izvan Afrike simbol tog uspona je Aliko Dangote, najbogatiji čovjek na kontinentu. Taj nigerijski industrijalac posluje u područjima od cementa do gnojiva u 17 afričkih zemalja, a 2023. otvorio je najveću rafineriju nafte u Africi. Planira izgraditi još jednu u Keniji, a cilj mu je da Dangote Group do 2030. postane prva afrička kompanija vrijedna 100 milijardi dolara.
Tko su ostali?
No tu su i drugi igrači.
U Nigeriji mu je jedan od glavnih konkurenata Abdul Samad Rabiu, osnivač BUA Groupa i potomak još jedne industrijske dinastije iz sjevernog grada Kanoa. Poput Dangotea i Rabiu je bogatstvo stekao ponajprije zahvaljujući cementu, ali bavi se proizvodnjom šećera, kao i drugih proizvoda široke potrošnje. Bloomberg ga je u svibnju proglasio drugim najbogatijim čovjekom Afrike, procijenivši njegovo bogatstvo na oko 19 milijardi dolara, iako je ono u međuvremenu palo na približno 14 milijardi.
I Rabiu ima velike planove za širenje poslovanja. Među ostalim, želi da njegova tvrtka BUA Foods do 2027. postane najveći proizvođač hrane u Nigeriji. U Tanzaniji Dewji pak planira povećati vrijednost MeTL-a na 10 milijardi dolara do 2030., dijelom ulaskom u rudarstvo i preradu minerala. Dugoročno, rekao je za The Economist, želi MeTL pretvoriti i u veliku kompaniju za internetsku trgovinu.
Velika pozornost javnosti koju privlači Aliko Dangote dijelom proizlazi iz činjenice da su velike industrijske kompanije u Africi još uvijek rijetke. McKinsey je 2022. izbrojio 345 afričkih tvrtki s godišnjim prihodima većim od milijardu dolara, a danas ih je tek 26 više. Prema najnovijem Africa Wealth Reportu, godišnjem pregledu privatnog bogatstva na kontinentu, čak 25 od ukupno 28 afričkih milijardera dolazi iz četiri od pet najvećih afričkih gospodarstava. „Vrlo je teško izgraditi kompaniju vrijednu milijardu dolara ako niste u Nigeriji, Južnoj Africi ili Egiptu“, kaže Acha Leke. Četvrta zemlja je Maroko.
Zlatna groznica u donedavno beznadnoj državi: ‘Klinci su puni love!‘
Još je manje takvih kompanija u vlasništvu crnih Afrikanaca. U istočnoj Africi mnoge od najvećih tvrtki pripadaju obiteljima azijskog podrijetla, poput Dewjijeve u Tanzaniji.
U zapadnoj Africi neki od najbogatijih industrijalaca imaju libanonske korijene, među njima i libanonsko-nigerijski milijarder Gilbert Chagoury. „Afrikanci su vrlo kasno ušli u proces akumulacije kapitala“, primjećuje kenijski investicijski bankar John Ngumi. Trgovačke mreže koje su tijekom kolonijalnog razdoblja izgradile azijske i libanonske obitelji dale su im veliku početnu prednost. U Tanzaniji, kojom su do 1980-ih upravljale socijalističke vlasti, crni Afrikanci tek sada počinju sustizati te poslovne skupine.
Mnogi se danas nadaju da će slijediti Dangoteov put. Vodeće afričke industrijske kompanije često su počinjale kao trgovačka poduzeća, a zatim su se širile na proizvodnju i druge djelatnosti. Potreba za diversifikacijom djelomično proizlazi iz činjenice da se Afrika sastoji od velikog broja relativno malih i međusobno slabo povezanih tržišta.
„Kada poslujete u gospodarstvu koje nije dovoljno veliko, na kraju se morate baviti čitavim nizom različitih poslova“, objašnjava Dewji. Kao čest primjer navodi mlinarsku industriju i vertikalnu integraciju. Ako se, primjerice, bavite preradom pšenice, kukuruza ili riže, potrebne su vam polipropilenske vreće za pakiranje. Umjesto da ih stalno kupujete od drugih dobavljača, kompanija može proširiti poslovanje, sama početi proizvoditi te vreće i tako postupno može kontrolirati sve veći dio vlastitog lanca proizvodnje.
Odnos s vlastima
Uspjeh velikih afričkih poslovnih ljudi često ovisi o bliskim odnosima s državnim dužnosnicima. „Ne mogu se sjetiti nijednog velikog industrijalca koji nema pristup vladi i ljudima koji oblikuju javne politike“, kaže Freda Yawson iz Afričkog centra za gospodarsku transformaciju, istraživačkog instituta sa sjedištem u Gani. Uspon Alika Dangotea djelomično su omogućile njegove veze s bivšim nigerijskim predsjednikom Olusegunom Obasanjom, čija je vlada uvela politike koje su pogodovale Dangoteovim poslovima s cementom, šećerom i rižom u odnosu na strane konkurente. Abdul Samad Rabiu poznat je po vezama s aktualnim predsjednikom Bolom Tinubuom, dok je Mo Dewji svojedobno bio zastupnik vladajuće stranke u tanzanijskom parlamentu.
Kako bi izbjegli sukobe s političkim čelnicima, mnogi veliki poduzetnici radije se drže podalje od javnosti. Rabiu, koji rijetko istupa u medijima, možda je nešto naučio iz iskustva svojega oca, koji je bio uhićen nakon državnog udara u Nigeriji 1983. godine. Dangote je otvoreniji, ali je, kako kaže Ken Opalo sa Sveučilišta Georgetown, jasno odabrao svoju ulogu, što znači da se ne miješa izravno u politiku.
Drugi način smanjivanja političkog rizika jest širenje poslovanja izvan matične zemlje. Mnogi ambiciozni afrički poduzetnici upravo to i čine. Rostam Azizi, još jedan tanzanijski magnat, koji je 2013. proglašen prvim dolarskim milijarderom u toj zemlji, u Keniji gradi terminal za ukapljeni naftni plin za koji tvrdi da će biti najveći u Africi. Tijekom sljedećeg desetljeća planira proširiti svoj posao distribucije plina „od Etiopije do Južne Afrike“. U tome bi mu trebala pomoći Istočnoafrička zajednica, najuspješniji regionalni blok na kontinentu, zahvaljujući kojem su vlade sve otvorenije prema kompanijama iz susjednih zemalja, primjećuje Opalo.
Unatoč tome, brojni problemi i dalje ostaju neriješeni. Jedan od najvećih je visoka cijena kapitala. Tijekom 2000-ih bankarski sektor u Tanzaniji bio je toliko malen da je Dewji morao odlaziti u Južnu Afriku po kredite kako bi širio poslovanje. Danas je situacija bolja. „Imamo domaće banke i pristup kapitalu na lokalnom tržištu“, kaže. Krediti postaju jeftiniji, ali čak i velika grupa poput MeTL-a, koja za veće sindicirane zajmove može koristiti banke iz Južne Afrike i Mauricijusa, i dalje teško dolazi do povoljnog dugoročnog financiranja.
Izlasci kompanija na burzu rijetki su, premda ih je sve više i izvan vodeće Južne Afrike. Dangote je u tom smislu iznimka jer je dijelove svojega poslovnog carstva uvrstio na nigerijsku burzu. Ukupna tržišna kapitalizacija kompanija izlistanih na afričkim burzama iznosi tek oko trećine ukupnog BDP-a regije, dok je globalni prosjek oko 113 posto BDP-a, a prosjek tržišta u razvoju oko 61 posto.
Ovog čovjeka sada zove pola svijeta: ‘Situacija je luda. Ljudi su spremni platiti bilo što‘
Dijelom je razlog u tome što su afrička tržišta kapitala još uvijek slabo razvijena, pa kompanije nemaju osobito snažan razlog izlaziti na burzu. Obiteljski vlasnici često nerado prepuštaju dio kontrole ili otvaraju poslovne knjige javnom nadzoru. Nitin Madhvani iz ugandske Madhvani Group podsjeća da je njegova obitelj 1970-ih izgubila kontrolu nad svojim poslovima nakon što je režim Idija Amina protjerao stanovništvo azijskog podrijetla. „Ne želimo da nam se to ponovno dogodi“, kaže.
S druge strane, strani ulagači mogu biti oprezni prema afričkim kompanijama za koje se smatra da su previše povezane s državom. Jedan direktor konkurentskog tanzanijskog konglomerata navodi primjer Moa Dewjija i činjenicu da je nekoć bio zastupnik u parlamentu, ističući da bi malo fondova privatnog kapitala bilo spremno ulagati u kompanije s tako izraženim političkim vezama.
Politika tako ostaje jedan od najvećih izazova za razvoj velikih domaćih kompanija u Africi.
U novoj knjizi o gospodarskom razvoju Ruande Pritish Behuria sa Sveučilišta u Manchesteru tvrdi da nepovjerenje tamošnje vlasti prema domaćim kapitalistima dijelom objašnjava zašto je zemlja stvorila tako malo velikih privatnih kompanija. Strani kapital vlastima se, prema njegovu tumačenju, čini politički sigurnijim izborom. No nije sasvim jasno je li to i najbolji izbor ekonomski gledano. Unatoč Dangoteovim velikim poslovnim uspjesima, njegove kompanije u Nigeriji još nisu pokrenule širu industrijalizaciju zemlje. Behuria također upozorava da većina afričkih konglomerata i dalje premalo ulaže u tehnologiju i modernizaciju, zbog čega teško mogu konkurirati na svjetskom tržištu.
Više konkurencije među velikim afričkim poslovnim grupama vjerojatno bi koristilo gospodarstvu. Kako kaže David Olurin iz novog nigerijskog poljoprivrednog konglomerata Cardinal Torch, teško je očekivati snažan gospodarski rast ako gotovo cijeli industrijski uspon počiva na nekolicini pojedinaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....