Koja je najpoželjnija osobina kod djeteta? Novo istraživanje ima odgovor

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Kad biste svojoj djeci mogli podariti bilo koju osobinu, koju biste odabrali? Visoku inteligenciju? Razvijenu empatiju? Mnogo više poštovanja prema roditeljima? Možda sposobnost da prođu pokraj hladnjaka, a da ga ne otvore?

Deborah Cobb-Clark, ekonomistica sa Sveučilišta u Sydneyju, ima drukčiji odgovor: unutarnji lokus kontrole. Pojam lokusa kontrole (lat. locus – mjesto) razvio je 1960-ih psiholog upečatljivog imena – Julian Rotter. Taj je koncept usko povezan s idejom osobne sposobnosti djelovanja i utjecaja na vlastiti život. Ljudi s unutarnjim lokusom kontrole vjeruju da mogu oblikovati svijet oko sebe, dok oni s vanjskim lokusom kontrole češće smatraju da njihovu sudbinu određuju sreća, sudbina ili drugi ljudi.

Pokazuje se da je unutarnji lokus kontrole iznimno vrijedna osobina. U jednom istraživanju Cobb-Clark i njezini suautori pratili su skupinu ljudi koji su nedavno ostali bez posla u Njemačkoj. Nakon promatranja utvrdili su kako su oni s izraženijim vanjskim lokusom kontrole posao tražili manje intenzivno od onih s unutarnjim lokusom. Uostalom, zašto ulagati mnogo vremena u potragu za poslom ako vjerujete da ishodi nisu povezani s vašim postupcima? Ljudi s vanjskim lokusom kontrole bili su spremni prihvatiti posao za nižu minimalnu plaću.

Samokontrola

Unutarnji lokus kontrole povezan je i sa samokontrolom. Jedno drugo istraživanje pokazalo je da se u kućanstvima s izraženijim osjećajem osobnog utjecaja i kontrole veći dio imovine štedi. Takav osjećaj pomaže i u pretvaranju namjere u samu akciju: čini se da osobe koje imaju poduzetničke ambicije češće doista naprave odlučujući korak i pokrenu vlastiti posao.

Čini se da, ako imate unutarnji lokus kontrole, to koristi i vašim potomcima. Istraživanje Warn Lekfuangfu sa Sveučilišta Carlos III u Madridu i njezinih suautora pokazalo je da je, ako su ostale okolnosti slične, lokus kontrole budućih majki povezan s količinom truda koji ulažu u aktivno roditeljstvo. Majke s izraženijim unutarnjim lokusom kontrole češće vjeruju da će se vrijeme uloženo u razvoj sposobnosti njihove djece isplatiti. One s vanjskim lokusom kontrole sklonije su razmišljanju u stilu: „Moj mali dječak ionako je samo bespomoćna igračka u rukama sudbine.“

Lokus kontrole nije osobina koju netko jednostavno ima ili nema, već se manifestacija razlikuje od osobe do osobe. Cobb-Clark posebno zabrinjava mala skupina ljudi koji gotovo uopće nemaju osjećaj da mogu utjecati na vlastiti život. No mnogo je više onih koji imaju određeni osjećaj kontrole, ali ipak podcjenjuju koliko svojim odlukama i postupcima mogu promijeniti vlastite okolnosti.

U svojoj znakovito naslovljenoj knjizi „You Can Just Do Things“ („Jednostavno možeš nešto poduzeti“) Cate Hall navodi istraživanje Francisa Flynna i Vanesse Lake, tada sa Sveučilišta Columbia, koje pokazuje da ljudi pogrešno procjenjuju koliko su drugi spremni odgovoriti na molbu za pomoć. U nizu eksperimenata istraživači su od sudionika tražili da procijene koliko bi se nepoznatih osoba moralo zamoliti kako bi se obavili različiti zadaci, od ispunjavanja upitnika do posudbe mobitela za telefonski poziv. U praksi je trebalo zamoliti mnogo manje ljudi nego što su sudionici očekivali. Razlog nije bio u tome što su ljudi posebno susretljivi, nego u tome što im je neugodno izravno odbiti nekoga tko ih zamoli za pomoć.

U drugom eksperimentu Steven Levitt sa Sveučilišta u Chicagu zamolio je ljude koji su se dvoumili oko neke velike životne odluke da bace virtualni novčić kako bi im pomogao pri izboru. Kada bi rezultat sugerirao promjenu, sudionici su znatno češće doista odlučili prekinuti s postojećim stanjem i napraviti nešto drukčije. Oni koji su to učinili poslije su izjavljivali da su mnogo sretniji od onih koji nisu ništa promijenili. To upućuje na zaključak da mnogi ljudi, iako bi im promjena mogla koristiti, nemaju dovoljno snažan osjećaj da sami mogu preuzeti kontrolu nad svojim životom pa im je potreban neki vanjski poticaj da naprave prvi korak.

Kako gledaju na AI?

Ako vanjski lokus kontrole može kočiti pojedince, moguće je da na sličan način usporava i organizacije. U novom istraživanju, čiji je jedan od autora Feng Xu s Harbinskog tehnološkog instituta, proučavalo se kako proizvodne tvrtke u Shenzhenu prihvaćaju umjetnu inteligenciju. Istraživači su utvrdili da ljudi s izraženijim unutarnjim lokusom kontrole češće doživljavaju umjetnu inteligenciju kao novu vještinu koju treba svladati i spremniji su s drugima dijeliti znanje i iskustva o njezinoj uporabi. Oni s vanjskim lokusom kontrole češće je doživljavaju kao prijetnju sigurnosti vlastitog radnog mjesta te su skloniji zadržavati informacije za sebe.

Što bi menadžeri mogli učiniti? Jedna je mogućnost procjenjivati lokus kontrole već tijekom zapošljavanja. Andrej Karpathy, poznati istraživač umjetne inteligencije, rekao je da je sposobnost samostalnog djelovanja i preuzimanja inicijative osobina istodobno snažnija i rjeđa od inteligencije.

Sustavi nagrađivanja i napredovanja ionako bi trebali nagrađivati konkretne rezultate, ali tu se vezu može učiniti još jasnijom. I kultura unutar organizacije može se oblikovati tako da ljude potiče na djelovanje i preuzimanje inicijative.

Izreka „Traži oprost, a ne dopuštenje“ može imati vrlo loše posljedice ako postoji mnogo ljudi koji samostalno djeluju, a pritom ne postoje jasne granice i pravila. Ipak, temeljna ideja iza te izreke ima smisla: ljude treba poticati da preuzmu inicijativu umjesto da stalno čekaju tuđe odobrenje.