Cijela Europa sada će platiti cijenu pogrešaka jedne države

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Biti Europljanin znači uživati u dobroj hrani, gradovima prilagođenima pješacima, ali jednako tako morate stalno slušati priče o tome koliko vaše gospodarstvo zaostaje za američkim. Posljednjih godina opsežna izvješća koja oplakuju slabiju europsku produktivnost postala su gotovo književni žanr. Zato je vijest da je američki javni dug posljednjih tjedana premašio 40 bilijuna dolara (što otvara pitanje koliko će dugo ulagači biti spremni financirati kronične proračunske manjkove Washingtona) u nekim europskim krugovima dočekana s dozom zluradosti. Europa, uostalom, dobro zna kako izgledaju dužničke krize koje izmiču kontroli. Bilo bi gotovo osvježavajuće kada bi se uloge zamijenile i kada bi Europljani jednom mogli biti ti koji će Amerikancima dijeliti savjete kako upravljati ekonomijom.

Na prvi pogled Europa doista izgleda fiskalno znatno zdravije od svojeg transatlantskog rivala. Ukupni dug vlada država Europske unije iznosi oko 15,7 bilijuna eura, odnosno 18,2 bilijuna dolara, i to u gospodarstvu koje nije mnogo manje od američkog. Nadalje, Europljani jesu siromašniji, ali ih je i više. Prije dvadeset godina i SAD i Europa imali su omjer javnog duga i BDP-a oko 65 posto. Danas je američki omjer narastao na više od 120 posto, a MMF procjenjuje da će do 2031. prijeći 140 posto. U Europi je na "samo" 83 posto i očekuje se da će ostati otprilike stabilan, što još uvijek izgleda relativno razborito.

Širi se novi imperij, zapadni krak počinje mu u Mađarskoj i Srbiji

No Europljani koji će zbog toga olako zaključiti da će Amerikancima držati lekcije iz ekonomskog upravljanja trebali bi se suzdržati. Jer iako Amerika ima veći dug, Europa ima veći problem s dugom. SAD ima dvije velike prednosti: dolar je svjetska rezervna valuta, a američko gospodarstvo raste.

Europski problem može se, pak, sažeti u jednu riječ: Francuska.

Uspoređivati europski i američki dug složenije je nego što sugeriraju ukupne brojke. Amerika bez sumnje duguje previše, ali europski je dug raspoređen na mnogo problematičniji način. Kada SAD treba servisirati kamate na bilijune dolara saveznih obveznica, cijela država stoji iza svakog dolara duga. U Europi, nasuprot tome, većinu duga izdaje 27 pojedinačnih država članica, a svaka od njih mora sama vraćati svoje obveze kako problemi jedne zemlje ne bi ugrozili cijelu Uniju.

Trošenje prije izbora

Zato je Europska unija, odnosno prije svega eurozona, jaka onoliko koliko je jaka njezina najslabija članica, što je svojedobno pokazala Grčka kada je prijetila neplaćanjem duga. Mnoge članice EU imaju podnošljivu razinu zaduženosti, prije svega Njemačka i njezini sjeverni susjedi. Druge, poput Grčke i Španjolske, imaju visok dug, ali dovoljno snažan gospodarski rast da umire ulagače na tržištu obveznica.

Francuska se, međutim, izdvaja jer nema ni dovoljno fiskalnog prostora ni gospodarski rast. Njezin javni dug iznosi oko 118 posto BDP-a, a gospodarstvo u posljednjem tromjesečju nije zabilježilo baš nikakav postotni rast.

Zbog toga su prinosi na francuske desetogodišnje državne obveznice porasli na 4,2 posto, najvišu razinu u posljednjih 18 godina, i sada su viši čak i od talijanskih. Dijelom je riječ o globalnom trendu: vlade diljem svijeta plaćaju sve više kamate jer ulagače brinu inflacija i geopolitički rizici. No razlika između prinosa na francuske i njemačke obveznice, odnosno dodatna premija koju Francuska mora ponuditi ulagačima zbog većeg rizika, približila se jednom postotnom bodu.

Upravo gledamo veliku promjenu u turizmu

Razlike u troškovima zaduživanja među državama EU još su daleko od razina viđenih tijekom dužničke krize eurozone 2010-ih. Tome je velikim dijelom pridonijela Europska središnja banka koja je u međuvremenu jasno dala do znanja da bi mogla intervenirati ako troškovi zaduživanja neke članice eurozone previše porastu. No takva pomoć ECB-a trebala bi biti uvjetovana time da problematična država ozbiljno provede reforme i dovede svoje javne financije u red. Problem je što politika često otežava takvu fiskalnu disciplinu, a Europu uskoro očekuje niz važnih izbora. Tijekom 2027. nacionalni izbori trebali bi se održati u Francuskoj, Grčkoj, Italiji i Španjolskoj (četiri države s visokim javnim dugom), što znači da će za političare fiskalna disciplina pasti u drugi plan.

Tko je sljedeća Grčka?

Francuska se i zbog političke situacije treba promatrati kao problem. Prema rezultatima anketa, vodeća je Marine Le Pen, populistička političarka koja se nekoć zalagala za izlazak Francuske iz eurozone. Nedavno je čelnik njezine stranke sugerirao da bi se ECB mogao na neki način nagovoriti da pomogne Francuskoj. Njezin populistički protivnik s ljevice Jean-Luc Mélenchon izjavio je, pak, da želi "spaliti" dio francuskih državnih obveznica. Čak ni među umjerenijim centristima zasad nema ozbiljnih prijedloga da se Francuska u skorije vrijeme vrati na proračunski deficit od najviše tri posto BDP-a koliko propisuju pravila Europske unije.

Reći da je Francuska sljedeća Grčka bilo bi pretjerivanje. Barem je tako zasad, premda francuska rastrošnost već utječe na Europu. SAD si može priuštiti velike proračunske deficite dijelom zato što je golema količina američkih državnih obveznica denominirana u dolaru, svjetskoj rezervnoj valuti, pa ulagačima služi kao sigurno utočište u nesigurnim vremenima.

Europa bi htjela imati takvu moć, a jedan od pokušaja bio je izdavanje zajedničkih obveznica Europske unije za koje zajednički jamči svih 27 država članica. EU ih je počela izdavati u većem opsegu 2021. kako bi financirao plan oporavka nakon pandemije. Mnogi su se nadali da bi se takav model ubuduće mogao koristiti i za financiranje obrane, u skladu s pozivima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na veću europsku "stratešku autonomiju". No nastavak francuskog proračunskog posrtanja vjerojatno je znatno smanjio izglede za novo zajedničko zaduživanje. Što je veća razlika između prinosa na francuske i njemačke obveznice, to je veća i neizravna subvencija koju Njemačka pruža Francuskoj svaki put kada EU izdaje zajedničke obveznice, odnosno, šire gledano, to znači transfer od fiskalno zdravijih prema prezaduženijim članicama.

Njemačka ionako nikada nije bila osobito sklona širenju zajedničkog zaduživanja, a sada ima još snažniji argument protiv njega: zašto bi netko dobrovoljno dijelio račun s rastrošnim partnerom u čiju kreditnu sposobnost tržišta sve više sumnja?

Cijenu francuske fiskalne nediscipline dugo su plaćali samo građani te države. Sada će cijenu francuskog duga osjetiti i ostali Europljani.