Boomeri su nasamarili Europu

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Nekada je nejednakost u Europi bila uglavnom horizontalna. Bogati zapadni dio kontinenta vozio je BMW-e i odlazio na godišnje odmore u inozemstvo, dok je siromašniji istok doma popravljao kućanske aparate i stajao u redovima za kruh. No tri desetljeća gospodarskog rasta u nekadašnjim komunističkim zemljama učinila su šale o sporim rumunjskim automobilima zastarjelima.

Danas nejednakost u Europi ima i vertikalnu dimenziju – onu koja se proteže gore-dolje kroz obiteljska stabla. Mladi ljudi koji si zbog astronomskih cijena stanova ne mogu priuštiti iseljenje iz roditeljskog doma pitaju se hoće li ikada više živjeti onako dobro kako su živjeli kao djeca. Ljudi u tridesetima plaćaju visoke poreze kako bi financirali mirovine starijih generacija koje su otišle u mirovinu u najboljim godinama života. Troškovi povezani sa starenjem stanovništva već sada gutaju četvrtinu bruto domaćeg proizvoda Europske unije, a malo je vjerojatno da će se taj udio smanjivati dok Stari kontinent nastavlja starjeti. Biti mlad Europljanin danas znači imati osjećaj da si nasamaren od starijih generacija.

Ako europska socijalna država nekad izgleda poput piramidalne sheme, onda su faraoni na čelu piramide pripadnici generacije „baby boomera“. Ta brojna generacija rođena u dva desetljeća nakon 1945. godine, danas stara otprilike između 60 i 80 godina (pozdrav, mama! pozdrav, tata!), voljela bi ostati zapamćena kao prva u nekoliko stoljeća koja nije pokrenula rat između različitih dijelova Europe. Sociolozi će zasigurno slaviti šezdesete godine prošlog stoljeća, kada su boomeri nastojali zamijeniti šovinizam rock‘n‘rollom. No ekonomisti će ih procjenjivati manje blagonaklono.

Sebe su osigurali?

Boomeri su si osigurali izdašne mirovine, oslanjajući se na demografske trendove koji više ne postoje. Troškovi takvog sustava učinili su Europu tromijom. Današnji umirovljenici naslijedili su kontinent koji se obnavljao nakon rata, a budućim generacijama ostavit će kontinent kojemu će trebati ozbiljan popravak nakon štete koju su i sami pomogli stvoriti.

Najvidljiviji plijen u toj međugeneracijskoj pljački jesu nekretnine. Boomeri su kuće i stanove kupovali za sitniš, a danas oni vrijede milijune. Istina, zaduživali su se po vrlo visokim kamatnim stopama, ali su zatim profitirali jer su cijene nekretnina nastavile rasti i nakon što su krediti bili otplaćeni. Čak i kada se uračuna inflacija, cijene stanova u Europi porasle su za četvrtinu u samo deset godina, dok su najamnine rasle brže od prihoda.

Živimo u zlatnom dobu teorija zavjere

Posljedica toga nije samo to što se boomeri, iako su samo imali sreće, osjećaju kao financijski genijalci. Još je važnije da su mlade generacije praktično ostale bez šanse da kupe vlastitu nekretninu. Udio Europljana koji žive s roditeljima duboko u srednjim godinama života (vjerojatno ne sasvim dobrovoljno, bez obzira na kvalitetu mamine kuhinje) kontinuirano raste. Među ljudima rođenima 1980-ih gotovo je četvrtina i dalje živjela s roditeljima u dobi od 30 godina, što je za polovicu više nego među onima rođenima dvadeset godina ranije. Nekada je kupnja vlastitog doma bila put do financijske neovisnosti. Danas se čini da je najsigurniji put nasljedstvo. Ako ga čovjek ikada dočeka.

Europa, naravno, nije jedino mjesto na svijetu gdje stariji ljudi žive u skupim nekretninama. No europska socijalna država, koja prati građane od kolijevke do groba, veći je dio troškova starenja prebacila na mlađe generacije. U većini drugih bogatih zemalja, uključujući SAD, Japan i Južnu Koreju, osobe starije od 65 godina najveći dio svojih prihoda ostvaruju kombinacijom povremenog rada i privatnih mirovinskih fondova koje su financirali tijekom radnog vijeka.

Velika očekivanja

Europljani rano napuštaju tržište rada, dugo žive i očekuju da država, odnosno današnji porezni obveznici, podmiri troškove njihove mirovine. U Sjedinjenim Državama bilijuni dolara pohranjeni u privatnim mirovinskim fondovima osigurali su kapital za fondove rizičnog kapitala i privatnog ulaganja, što je omogućilo američkim tvrtkama da izrastu u gospodarske divove.

U većini europskih zemalja današnje mirovine financiraju današnji radnici, uz očekivanje da će sutrašnji, još nerođeni radnici jednog dana preuzeti tu obvezu i financirati vlastite roditelje kada ostare. Dio troškova financira se i državnim zaduživanjem, koje će također jednog dana morati vratiti buduće generacije. To znači da europske tvrtke raspolažu s manje kapitala, što je jedan od razloga zašto Europa ima tako malo velikih kompanija u područjima poput tehnologije. Umjesto toga, postoji golemi nefinancirani trošak koji opterećuje javne financije.

Kako je Keynes spasio kapitalizam

Ništa od toga nije predstavljalo problem dok su istodobno rasli i gospodarstvo i broj stanovnika, kako se poslijeratne generacije dobro sjećaju iz svoje mladosti. No europsko stanovništvo sada prestaje rasti, dijelom i zato što su upravo boomeri započeli trend manjih obitelji i manjeg broja djece.

Godine 1960. u zapadnoj Europi više od pet zaposlenih osoba financiralo je jednog umirovljenika. Danas na jednog umirovljenika dolaze tek dva i pol radnika. Posljedica je da današnji mladi znaju kako će barem djelomično morati sami osigurati vlastitu mirovinu, kao što to čine Amerikanci, povrh toga što već izdvajaju novac za mirovine svojih roditelja.

Jedina druga lako dostupna mogućnost za poboljšanje omjera između radnika i umirovljenika jest masovno useljavanje migranata. No pokušaji da se to učini dodatno su zatrovali europsku politiku, jačajući radikalne stranke populističke desnice.

Kontinent koji nije za mlade

Nitko ne može zamjeriti boomerima što žive dulje. No starije društvo u pravilu je društvo koje se usredotočuje na sadašnjost, a ne na budućnost.

Prosječna dob birača na posljednjim predsjedničkim izborima u Francuskoj bila je 52 godine, između ostalog zato što stariji građani izlaze na izbore znatno češće od mlađih. To je manje od deset godina manje od stvarne dobi umirovljenja. Nije stoga iznenađujuće da su političari prioritete starijih birača prihvatili kao vlastite.

Kad su proračuni pod pritiskom, uvijek se pronađe novca za zaštitu mirovina i domova za starije osobe. Mnogo je lakše provesti rezove u obrazovanju ili ulaganjima u inovacije. „O budućnosti demokracije sve više odlučuju birači koji sami više nemaju budućnost“, žali se ekonomist Maxime Sbaihi iz francuskog demografskog think tanka Club Landoy. Moglo se očekivati da će se stvari promijeniti nakon pandemije covida-19, kada su mladi godinama podnosili društvena ograničenja ponajprije kako bi zaštitili starije generacije. Nažalost, usluga im još nije uzvraćena (iako Europska komisija danas ima povjerenika zaduženog za „međugeneracijsku pravednost“).

Francuski mislilac Raymond Aron jednom je rekao da je staro društvo ono kojim vlada osjećaj rezignacije. Taj osjećaj umora danas djeluje itekako stvarno među Europljanima dok prolaze pokraj još jednog u nizu dječjeg vrtića pretvorenog u dom za starije i nemoćne.