Amerikanka želi živjeti u Hrvatskoj, pita može li se doseliti siromašna osoba. Odgovori su je šokirali

U Facebook grupi "Croatian citizenship" (Hrvatsko državljanstvo) nedavno se otvorila rasprava koja vrlo jasno pokazuje sudar između romantične slike Hrvatske i njezine svakodnevne realnosti. Na jednom mjestu našli su se ljudi koji Hrvatsku gledaju izvana, često kao idiličnu i relativno jeftinu mediteransku zemlju, i oni koji u njoj već žive i dobro znaju koliko je takva slika zastarjela, prenosi Slobodna Dalmacija.

Sve je počelo kada je jedna članica grupe pitala može li se siromašna osoba doseliti u Hrvatsku i koje bi regije bile najsigurnije i najjeftinije za život. Vrlo brzo dobila je gotovo tristo komentara, a većina ih je išla u istom smjeru. Ako nema novca, treba zaboraviti na Zadar, Dubrovnik, Split ili Šibenik. Savjeti su uglavnom vodili prema unutrašnjosti, selima u Lici, Slavoniji ili manjim gradovima na kontinentu. Iza tih odgovora zapravo su se otvorile tri teme koje gotovo uvijek prate ovakva pitanja. To su pravila useljavanja i državljanstva, realne cijene života i stanovanja te kulturni šok koji često dožive ljudi koji dolaze izvana.

Prva stvar na koju su mnogi upozorili jest razlika između onih koji imaju hrvatsko državljanstvo i onih koji ga nemaju. Ako osoba već ima državljanstvo, formalno nema nikakvog imovinskog cenzusa. Može doći u zemlju, prijaviti boravište i pokušati živjeti od onoga što uspije zaraditi. No za sve ostale stvari postaju mnogo kompliciranije. Ulazi se u sustav privremenih boravaka, radnih dozvola, kvota i dokaza o financijskim sredstvima. U komentarima se spominjalo i da za određene vrste boravka treba unaprijed dokazati ozbiljne ušteđevine ili čak platiti stanarinu za duže razdoblje, što automatski isključuje mnoge koji su doista bez novca.

U raspravi se dotaknula i hrvatska radna realnost. Poslova ima, ali uglavnom u sektorima poput trgovine, turizma, ugostiteljstva ili na benzinskim postajama, gdje se plaće često kreću između 900 i 1200 eura mjesečno. Upravo zato posljednjih godina u Hrvatsku dolazi sve više radnika iz Nepala, Indije, Filipina i drugih zemalja. Oni preuzimaju poslove koje domaći radnici sve rjeđe prihvaćaju za te iznose, često rade u skromnim uvjetima i bez iluzije da će ondje graditi dugoročnu karijeru.

Drugi veliki dio rasprave odnosio se na cijene života. Gotovo svi komentari rušili su staru ideju da je Hrvatska jeftina zemlja. Ljudi iz grupe podsjećali su kako se uvođenje eura poklopilo s razdobljem inflacije i naglog rasta cijena, pa se prosječna neto plaća, koja se danas često kreće oko 1100 do 1300 eura, u većim gradovima ili na obali vrlo brzo potroši na stanarinu i osnovne troškove. U Zagrebu i turističkim gradovima najamnina često uzme polovicu ili više plaće, a ljeti se situacija dodatno komplicira jer vlasnici stanova na obali radije iznajmljuju turistima.

Kao suprotnost tim primjerima spominjali su se dijelovi Slavonije, Like ili Zagorja, gdje su stanovi i kuće znatno jeftiniji. No ondje su istodobno i plaće niže, a prilika za posao manje. Jedna komentatorica navela je primjer Zaboka, gdje se stan može pronaći za oko 300 eura, dok se za 600 eura već dobiva vrlo pristojan prostor, ponekad čak i s uključenim režijama. No čim se približi Zagrebu ili moru, cijene naglo skaču i takvi primjeri postaju rijetkost.

U raspravi se spominjao i jedan važan hrvatski specifičan faktor. Velik broj ljudi ne plaća najam jer živi u naslijeđenim kućama ili u višegeneracijskim domaćinstvima. Upravo to često objašnjava kako prosječne plaće u Hrvatskoj ipak nekako funkcioniraju. No stranac koji dolazi bez stana i bez obitelji u zemlji odmah ulazi u znatno skuplju realnost.

Pitanje što zapravo znači biti siromašan u Hrvatskoj otvorilo je još jednu zanimljivu perspektivu. Neki sudionici rasprave koji su živjeli i u Hrvatskoj i u Sjedinjenim Državama ili Kanadi upozorili su da pojam siromaštva nije isti u Kaliforniji i u Slavoniji. Jedna Hrvatica koja živi u Kaliforniji napisala je da je u nekim aspektima lakše biti siromašan u Hrvatskoj jer su osnovni troškovi manji i tržište rada manje brutalno, ali da u Americi ipak postoji više mogućnosti za dodatni posao i povećanje prihoda. Nekoliko komentatora zaključilo je da će se prosječan Amerikanac koji je već u financijskim problemima često lakše snaći u Sjedinjenim Državama nego u Hrvatskoj.

Kada su pokušali konkretno usporediti život u unutrašnjosti Hrvatske s američkim državama poput Mississippija ili cijene Dalmacije s Kalifornijom, odgovori su bili prilično realistični. U unutrašnjosti Hrvatske moguće je skromno živjeti s oko tisuću eura mjesečno, dok za sličnu razinu komfora na obali ili u Zagrebu često treba barem dvostruko više.

Jedina stvar oko koje su se gotovo svi složili bila je sigurnost. Hrvatska je vrlo sigurna zemlja s relativno malo nasilnog kriminala i snažnim osjećajem zajednice, osobito u manjim sredinama. Upravo to mnoge potomke iseljenika privlači natrag. Privlače ih lijepa priroda, more, zelena unutrašnjost, hrana koja se doživljava kao kvalitetnija, sporiji ritam života i veći naglasak na druženju.

No ista ta grupa istodobno je prilično nemilosrdno rušila romantične fantazije. Hrvatska nije socijalna država koja čeka siromašne strance raširenih ruku. Administracija je često spora, birokracija komplicirana, jezik zahtjevan, a prihodi ograničeni. Bez državljanstva, ozbiljne ušteđevine, posla na daljinu iz inozemstva ili vrlo tražene profesije, ideja o preseljenju u Hrvatsku kao bijegu od siromaštva mnogi su u komentarima opisali kao prilično naivnu.

Na kraju se iz cijele rasprave izvukla prilično jasna poruka. Hrvatska može biti vrlo ugodno mjesto za život, ali nije čarobno rješenje za financijske probleme. Za nekoga tko dolazi bez novca, bez jezika i bez jasnog plana, život u Hrvatskoj lako može ispasti jednako težak, ako ne i teži, nego u zemlji iz koje pokušava otići.