Katie Wright preselila se u Lisabon nakon što je 16 godina živjela u Londonu. Svoje iskustvo promjene adrese, svakodnevnih navika i životnog ritma opisala je za Telegraph.
U Londonu sam živjela 16 godina, a tek sam u 39. godini osjetila želju da napustim stalni novinarski posao, počnem raditi samostalno i odselim se iz Ujedinjenog Kraljevstva. Kao dijete živjela sam u inozemstvu: zbog očevog posla selili smo se u Kinu, Tajland i Nizozemsku. Oduvijek sam znala da ću se jednoga dana ponovno odlučiti na taj korak.
Isprva sam razmišljala o Parizu, nakon posjeta rođaku koji se ondje preselio. No ubrzo sam, na svoje razočaranje, shvatila da nakon Brexita, bez dokaza o prihodima koje u tom trenutku još nisam imala, ne bih ispunjavala uvjete za vizu za samostalne djelatnosti. Tražeći druge mogućnosti, otkrila sam portugalsku vizu D7, namijenjenu osobama s pasivnim prihodima, za koju je potreban mjesečni prihod od samo oko 1000 eura, odnosno 850 funti. Taj bih iznos lako mogla osigurati iznajmljivanjem stana koji posjedujem u Londonu i preseliti se u Lisabon.
Nikada prije nisam bila u portugalskoj prijestolnici, pa sam u studenome 2023. rezervirala putovanje i pozvala najboljeg prijatelja da mi se pridruži. Nakon četiri dana šetnje popločanim ulicama, uživanja u brojnim kolačićima s kremom, poznatim kao pastéis de nata, i ispijanja vinho verdea, povoljnog, ali ukusnog lokalnog vina, bila sam potpuno očarana.
Po povratku u London dala sam otkaz i pokrenula postupak ishođenja vize. Dok su se novi stanari useljavali u moj londonski stan, nekoliko sam mjeseci živjela kod roditelja, a zatim u svibnju 2024. stigla u Lisabon.
Sunčaniji dani i život na otvorenom
Pomisao na još jednu dugu i mračnu zimu u Ujedinjenom Kraljevstvu bila je jedan od glavnih razloga zbog kojih sam odlučila otići. Upravo je predivno vrijeme ono što najviše volim u Lisabonu. Nimalo me ne čudi što je jedno nedavno istraživanje taj sunčani i ugodni grad proglasilo najsretnijom turističkom destinacijom na svijetu. Ovdje sam mnogo sretnija i opuštenija nego što sam bila u Londonu, i to iz više razloga.
Prije svega, zahvaljujući obilju sunca, život se ovdje najvećim dijelom odvija na otvorenom. Gotovo svaki park, trg i miradouro, odnosno vidikovac na uzvisini, ima šarmantan kiosk uz koji se stanovnici Lisabona okupljaju na jutarnjoj kavi, poslijepodnevnom zalogaju ili piću uz zalazak sunca. U neposrednoj blizini grada nalazi se i mnoštvo prekrasnih plaža, na kojima me od lipnja do listopada možete sresti svakoga vikenda.
Iako je grad iznenađujuće pogodan za obilazak pješice, jednom kad se naviknete na praktičnu obuću prilagođenu strmim ulicama, usluge prijevoza putem aplikacija poput Ubera i Bolta znatno su jeftinije nego u Ujedinjenom Kraljevstvu. Vožnja taksijem do najslikovitijih plaža na obali Costa da Caparica, udaljenih otprilike pola sata vožnje, pristupačan je luksuz kada trošak podijelite s prijateljima. Povratak iz središta grada u moj stan u zelenoj četvrti Saldanha rijetko stoji više od pet eura, odnosno četiri funte.
Prijatelji iz Londona često mi govore da se na ulici ne usuđuju izvaditi mobitel zbog straha od lopova na skuterima. U Lisabonu se, međutim, nikada nisam osjećala nesigurno, čak ni kad sam se noću kući vraćala pješice.
Zaboravite bijele zidove: Novi broj D&D-a otkriva interijere koji se usuđuju više. U prodaji!
Više za isti novac
Cijene najma u portugalskoj prijestolnici posljednjih su godina porasle, dijelom, moram priznati, i zbog priljeva stranaca poput mene. Ipak, još su znatno niže nego u Londonu. Svoj jednosobni stan u Londonu iznajmljujem za 1800 funti mjesečno, dok u Lisabonu za stan slične veličine plaćam 1100 funti.
I odlasci na večeru znatno su povoljniji. Obrok od tri slijeda i čaša vina u tradicionalnoj portugalskoj konobi, poznatoj kao tasca, stoje oko 20 funti u protuvrijednosti, a krigla točenog piva oko 3,50 funti.
Zajednica stranaca ovdje je vrlo otvorena i srdačna, pa sam već po dolasku lako upoznala nove ljude. Čini mi se da se različiti krugovi prijatelja ovdje mnogo više isprepliću nego u Londonu, gdje su moje društvene skupine ostajale prilično odvojene. Pridružila sam se i grupi za padel, u kojem napredujem vrlo polako, a utorkom navečer često odlazim na okupljanja trkačkog kluba. Obje su aktivnosti vrlo zabavne i pružaju mnogo prilika za druženje.
Kada sam počela raditi samostalno, shvatila sam da mi nedostaju kolege s kojima bih mogla razgovarati u uredu. Zato se prelazak u prostor za zajednički rad pokazao kao pun pogodak. Budući da u Lisabonu boravi mnogo ljudi iz inozemstva koji rade na daljinu, izbor takvih prostora doista je velik.
Isprobala sam nekoliko lokacija, a sada sam članica prostora Aethos. Mjesečna članarina iznosi 150 eura, odnosno 130 funti, što smatram vrlo povoljnim, a pritom sam znatno produktivnija nego kada radim od kuće. Svakoga dana mogu sa sobom povesti još jednu osobu, a organiziraju se i brojna zabavna događanja. U svibnju sam ondje priredila zabavu povodom Eurosonga, dok je tijekom ljeta prostor organizirao nagradnu igru povezanu sa Svjetskim prvenstvom i prikazivao brojne utakmice.
Posebno mi se sviđa i spontanost druženja. U Londonu sam susrete morala dogovarati tjednima, pa i mjesecima unaprijed. Život u manjem gradu znači da ne moram putovati kilometrima kako bih vidjela prijatelje. Iako javni prijevoz ponekad zna biti nepouzdan, ako se autobus ne pojavi, lako je naručiti već spomenuti povoljni Uber.
Birokratske prepreke
Naravno, nijedno mjesto nije savršeno, pa i Lisabon ima svoje nedostatke. Na vrhu popisa svakako je birokracija. Svaki administrativni postupak koji uključuje državne institucije lako se može pretvoriti u kafkijansku noćnu moru, a brzo naučite da navedeno vrijeme čekanja treba udvostručiti ili utrostručiti.
Poznavanje portugalskog jezika svakako je prednost. Možda biste pomislili da je jezik koji u pisanom obliku nalikuje španjolskom relativno lako naučiti. Govorni portugalski, međutim, iznimno je teško razumjeti, osobito kada lokalni stanovnici govore svojom uobičajenom, vrtoglavom brzinom.
Primjerice, na dan kad sam se prošle godine uselila u novi stan nisam razumjela da mi žena koja je vikala uz stubište na portugalskom zapravo pokušava reći da pri izlasku iz dizala moram zatvoriti zaštitnu rešetku. Ispričala sam se i objasnila da ne govorim portugalski, nakon čega je nastavila vikati, na engleskom.
Većina lokalnih stanovnika mnogo je ljubaznija i odlično govori engleski, no i dalje sam odlučna naučiti njihov jezik. Nakon mjeseci učenja putem aplikacija sada pohađam nastavu uživo i postupno stječem samopouzdanje.
Iako su troškovi života ovdje općenito niži, iznenadila me visina doprinosa za socijalno osiguranje, koji odgovaraju britanskom sustavu National Insurance. Počela sam ih plaćati nakon godinu dana boravka u zemlji. Za osobe koje rade samostalno ti se doprinosi izračunavaju kao nešto više od 21 posto prihoda ostvarenog u prethodna tri mjeseca, dok u Ujedinjenom Kraljevstvu iznose svega šest posto.
Također, premda je vrijeme veći dio godine prekrasno, centralno grijanje praktički ne postoji, a kuće su građene tako da zadržavaju hladnoću. Zbog toga zimi u zatvorenim prostorima može biti vrlo hladno.
Što mi nedostaje iz Britanije? Osim sitnica, poput krvavice poznate kao black pudding, ljepljivog pudinga s karamelom i čaja – posjetitelje uvijek zamolim da mi donesu vrećice čaja Yorkshire, ponekad mi nedostaju britanski smisao za humor i jedinstvena londonska kultura.
Ipak, uz povoljne letove lako je nakratko otići kući. To obično činim za Božić, kao i tijekom duljeg ljetnog posjeta, kada uživam u poznatom, domaćem ugođaju. No kako se putovanje bliži kraju, najčešće već jedva čekam povratak u sunčani i vedri Lisabon.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....