Još prije nekoliko desetljeća, činjenica da u malom stanu žive tri generacije nikome nije bila neobična. Mali su stanovi bili stvarnost brojnih obitelji, a pod istim su krovom često živjeli roditelji, djeca i bake i djedovi. Životni je standard bio bitno drukčiji od današnjeg, kvadratura stanova bila je manja, a bake i djedovi često su bili važan dio obiteljskog života i brige za djecu.
Danas stvari stoje drukčije: dok je nekad bilo normalno da nekoliko članova obitelji dijeli isti prostor, danas se i dvosobni stan za roditelje i dvoje djece često smatra premalim. Upravo je to pitanje jedan korisnik hrvatskog Reddita postavio drugima, prisjećajući se vremena kad je takav način života bio sasvim uobičajen:
- Što mislite o situacijama kad, primjerice, pet ljudi živi u dvosobnom stanu? U mom kvartu to je bila normalna stvar kad sam išao u osnovnu školu. Mama, tata, dvoje djece i jedna baka ili djed. Obično bi muž doveo ženu u stan. Ovdje na Redditu redovito čitam o tome kako netko ima jedno dijete u dvosobnom stanu, planiraju drugo i već se grizu hoće li i kako kupiti trosobni stan. I onda komentari budu takvi da se ljudi praktički zgražaju kako netko može imati dvoje djece u dvosobnom stanu - napisao je i završio konkretnim pitanjima:
- Koliko je vas bilo u stanu ili kući i kako vam je bilo? Žene, biste li mogle živjeti u dvosobnom stanu sa svekrom i svekrvom?
Odgovori su pokazali da iskustva onih koji su odrastali u takvim uvjetima nisu jednaka. Neki smatraju da kvadratura nema veze s kvalitetom obiteljskog života:
- Ja sam odrasla u kući od preko 200 kvadrata, znači mama, tata, brat i ja... Užasno smo disfunkcionalni kao obitelj. Muž je odrastao u 60 kvadrata s njih šest... a nema obitelji koja više komunicira i gdje si svi međusobno pomažu. Znači, nije do kvadrata, do ljudi je.
No drugi se sjećaju skučenog života u malom prostoru kao razdoblja u kojem je privatnost praktički bila nepoznat pojam:
- Ja sam živjela u dvosobnom stanu sa sestrom, tatom, mamom, bakom i djedom, a zimi je dolazila i prabaka. Vječito gužva, buka, svađa, sukob generacija, stalno netko dolazi, odlazi, ulazi u sobu, deda legne rano na spavanje pa svi moramo biti tihi, zahod vječno zauzet, svi upućeni u sve, sve se zna i komentira, svi se svima miješaju u odluke, goste najavljuješ danima unaprijed i tad bolje i da ne dolaze jer ne možeš razgovarati kao čovjek, nula intime. Zato ne želim da moja djeca proživljavaju isto.
Sličnog je mišljenja i korisnica koja smatra da činjenica da su ljudi nekada živjeli u takvim uvjetima nije razlog da to danas moraju ponavljati.
- Ako su nekad tako živjeli, ne znači da i danas tako moraju, niti znači da su se dobro slagali. Nas je bilo petero u stanu s dvije spavaće sobe (s kaučem na razvlačenje u dnevnoj) i ne bih htjela ponovno tako živjeti, pogotovo ne s nečijim roditeljima.
Posebno pitanje za mnoge je bilo traumatično dijeljenje sobe s bratom ili sestrom. Jedna korisnica kaže da upravo zbog vlastitog iskustva nastoji svojoj djeci omogućiti da svatko ima svoj prostor:
- Nastojim osigurati djeci da svatko ima svoju sobu jer sam dijelila sobu i znam koliko to ide na živce. Jedan bi se igrao, a drugi mora učiti, jednom dođu prijatelji pa drugi ne može ući u sobu... Pa onda uđu u pubertet... Pogotovo ako su brat i sestra u sobi. Ako ne budu imali svatko svoju sobu, ništa pretjerano loše se neće dogoditi, ali definitivno je ljepše kad svatko ima svoju sobu.
Neki su, međutim, podsjetili da zajednički život više generacija nije uvijek bio samo pitanje nedostatka prostora, često je iza njega stajala vrlo konkretna potreba - netko je morao čuvati djecu dok su roditelji radili:
- Živjelo se tako jer je netko morao čuvati djecu. Moja baka (i djed, ali je dosta brzo umro) prodala je kuću u Slavoniji i došla za djecom u Zagreb. Skupili su zajedno novac i kupili manju kućicu na periferiji. Bilo nas je šest, roditelji su radili non-stop i baka je bila glavna. Jesu li se svađali? O, da. Bilo je hejta na više razina. Ali netko je trebao čuvati djecu.
Danas, međutim, neki ne žele pristati na takve kompromise čak ni ako bi to značilo odgađanje roditeljstva:
- Radije neću roditi dijete ako mu ne mogu osigurati da ima svoju sobu. To što su ljudi prije to trpjeli ne znači da moram i ja.
Neki su na temu vlastitog prostora odgovorili s popriličnom dozom crnog humora:
- Kod nas će kćer dobiti svoju sobu kad baba umre, tamo negdje s 30 godina.
Počela je uređivati novi stan, a onda su krenuli glavobolja i kašalj: Uzrok joj nije ni pao na pamet
Jedan se korisnik prisjetio slične situacije:
- Znam primjer gdje je pet osoba živjelo u 40 kvadrata. Tak‘ je bilo. Tog se sjetim svaki put kad mi netko kaže da će nam sad 85 m² biti malo kad dođe drugo dijete.
Sličnu situaciju opisao je i drugi korisnik:
- I ja isto, dvosoban stan od 45 kvadrata. Muž, žena, dijete, svekar i svekrva. Danas su muž i žena rastavljeni. Tako da nije sve za svakoga.
Još jedna uspomena govori o tome koliko su neki stanovi nekada bili prenapučeni:
- Moj otac je živio s njih sedam u manje od 40 kvadrata. Danas ima sve što poželi, al‘ da je bilo gadno, je.
No postoje i obitelji koje su, čini se, pronašle način da takav život funkcionira:
- Znam i ja obitelj koja je živjela u stanu s dvije sobe plus boravak, roditelji, dvoje djece i baka. Baka je u međuvremenu umrla, a starija kći se udala i ima dijete, ti ljudi i dalje žive skupa. Ne znam je li se druga kći odselila. Očito takve familije nekako funkcioniraju, ali da je normalno, meni nije.
Nekima najveći problem u navedenoj situaciji predstavlja nedostatak prostora za vlastitu privatnost:
- Moj dečko je odrastao u dvosobnom stanu s mamom, bakom i djedom, nikada nije imao svoju sobu i privatnost za spavanje, učenje ni ništa. Uvijek buka, gužva, radni stol u kuhinji kraj blagovaonskog stola, to nisu uvjeti za odrastanje. Da imam dijete, ne bih sama sebi dopustila da odrasta u takvim uvjetima.
Koliko prostor može utjecati na svakodnevno raspoloženje, primjećuje i korisnik koji danas živi u znatno većoj kući:
- Žena, ja i dvoje djece živimo u kući 150 m². Znam da postanemo lako živčani svi kad smo na odmoru u apartmanu ili u nekom stanu od 30 do 50 kvadrata. Godi nam prostor, vjerojatno je stvar navike. Nekad jedva čekamo doći natrag kući da svi dobijemo malo ‘razdaljine‘ jedni od drugih.
A koliko je nedostatak privatnosti mogao biti naporan, možda najbolje pokazuje sljedeće prisjećanje:
- Doslovno opis naše obitelji. Djed sam u jednoj sobi, nas četvero u drugoj sobi. Kad mi je bilo dosta očeve torture s TV-om u sobi, išla sam spavati na kauč, samo sam tad trpjela majčinu torturu s TV-om. Učila sam kad bi svi zaspali jer je preko dana bilo nemoguće. Užas.
Na kraju rasprave, naravno, nije nedostajalo ni komentara koji su cijelu temu okrenuli na šalu:
- Hrvatska tragedija! Ovo je isto kao na američkim forumima: ‘Čekamo prvo dijete, treba nam velik i jak automobil, HITNO!!!‘
Neki su dodatno posegnuli i za sarkazmom:
- Meni uopće nije jasno što izvode s tim stanovima i kućama... Nekad su ljudi živjeli u pećinama i odgajali djecu i sve je bilo u redu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....