Argentinka živi na izoliranom hrvatskom otoku, mjesecima je odsječena od svega: ‘Predivno je‘

Prije nekoliko dana društvenim mrežama proširila se priča o tome kako se u Zavali na Hvaru navodno ne može voditi pse na plažu. No, stvarnost na plaži bila je nešto drukčija. Novinar Slobodne Dalmacije Stjepan Mijat Zaninović, koji je otišao provjeriti priču o psima, tijekom boravka u Zavali susreo je među kupačima i turistima Silvinu Božiković, Argentinku koja je na Hvar stigla iz grada nedaleko od Buenos Airesa.

Ubrzo se pokazalo da je njezina priča puno zanimljivija od rasprave koja se tih dana vodila na društvenim mrežama. Silvina Božiković je u Hrvatsku stigla prije tri godine, no njezina povezanost s Hvarom seže mnogo dalje u prošlost. Njezin pradjed bio je Hrvat iz Svirača, pa danas, osim argentinskog, ima i hrvatsko državljanstvo.

– Dolazim iz Argentine, iz grada pored Buenos Airesa, ali imam hrvatske korijene. Moj pradjed bio je Hrvat iz Svirača. Tako da imam i hrvatsko državljanstvo. Zovem se Silvina Božiković. Silvina je španjolsko ime, a prezime je, naravno, hrvatsko – kaže.

Hrvatska joj se, kaže, jako sviđa, iako je teško pronaći previše sličnosti s Argentinom.

– U nekim stvarima malo, ali zapravo ne. Hrvatska je stvarno posebna.

Posebno joj se sviđa sigurnost, ali i sama ljepota zemlje.

– Prije svega sigurnost. I, naravno, jako je lijepo.

Silvina Božiković

/ STJEPAN MIJAT ZANINOVIć

Ipak, njezin život u Hrvatskoj nije baš tipičan. Silvina Božiković ne provodi sezonu u nekom od popularnih hvarskih mjesta, nego na Šćedru, malom otoku uz južnu obalu Hvara.

– Radim u restoranu na Šćedru i tamo živim šest mjeseci tijekom sezone – govori Silvina Božiković.

A život na Šćedru, kaže, još je mirniji nego na samom Hvaru.

– Hvar je miran i udaljen od svega, ali Šćedro je još dvije razine iznad toga. Tamo stvarno živimo potpuno odvojeno.

Tijekom tih šest mjeseci otok gotovo uopće ne napušta. U Zavalu ili neko drugo mjesto ode tek kada mora po namirnice i druge potrepštine.

– Možda jednom ili dvaput. Odem do Zavale ili negdje drugdje u trgovinu, ali vrlo rijetko.

Nekome bi takva izolacija vrlo brzo dosadila, no Silvini Božiković očito ne nedostaje ono što većina ljudi podrazumijeva pod civilizacijom.

– Danas mi je, primjerice, dan u civilizaciji. Dođemo kada trebamo u trgovinu, po stvari koje su potrebne restoranu i slično. To mi je sasvim dovoljno civilizacije.

Ne smeta joj ni činjenica da je mjesecima praktički odsječena od ostatka svijeta. Upravo suprotno, nakon što se naviknula na takav život, kaže da joj je postao prirodan.

– Možeš biti osoba koja najviše voli ljude na svijetu, ali kada jednom odeš tamo i navikneš se na takav život, jednostavno ti odgovara taj mir. Ja sam stvorena za to – zaključuje za Slobodnu Dalmaciju.

Tako je Silvina Božiković, generacijama nakon što je njezin pradjed otišao s Hvara u Argentinu, ponovno pronašla svoj put prema otoku iz kojeg potječu njezini korijeni. Samo što njezin Hvar nije onaj koji većina turista poznaje. Njezin je dom pola godine Šćedro, daleko od gužve, automobila i svakodnevne vreve.

A kada joj ipak zatreba malo civilizacije, tu je Zavala. Jednom ili dvaput tijekom šest mjeseci sasvim joj je dovoljno.

U prodaji je ljetni broj magazina Dom&Dizajn!

D&D/