Učimo na primjeru Budimpešte

Zajedno sa skupinom studenata poslijediplomskog specijalističkog studija Upravljanje gradom otputovala sam u Budimpeštu kako bismo se upoznali s razvojnim izazovima grada te posebno s programima i projektima koji se financiraju iz fondova Europske unije. Naglasak je bio na konceptu integriranog urbanog održivog razvoja, a naša prva stanica bila je Kobánya, deseti gradski distrikt, jedan od 23 administrativna gradska okruga, od kojih svaki ima vlastitog načelnika, vlastiti proračun i visok stupanj samostalnosti u donošenju političkih odluka.

Bivši kamenolom

Kobánya na mađarskom znači kamenolom i povijesno je bila vrlo važno područje jer se tamo iskapao kamen za gradnju Budimpešte, a karakteriziraju je različiti tipovi naselja i stilovi gradnje. Prvo smo se zaputili u maleno naselje Kis-Pongrác, planski građeno od 1939. do 1942. godine, u kojem danas žive pretežno stariji ljudi, starosjedioci među kojima vlada izrazita socijalna kohezija jer mnogi još pamte zlatno doba ove četvrti prije Drugog svjetskog rata. Proračun projekta obnove naselja iznosio je četiri milijuna eura i svaka zgrada mogla je izabrati što joj je najpotrebnije – obnova fasade, krovišta ili zamjena instalacija. Petnaest posto sredstava osigurali su stanari kroz stambenu štednju, 15 posto financirala je lokalna samouprava, a najveći dio, 70 posto, pristigao je iz europskih fondova.

Kriminal i prostitucija

– Projektom je predviđeno uređenje 50 posto javnih i 50 posto privatnih površina, postavljena je ulična rasvjeta i nadzorne kamere, popravljeni su pločnici, obnovljena dječja igrališta, sagrađen komunalni centar. Znam da nisu popularne među ljudima i nisu bile jeftine, ali nadzorne kamere pomažu policiji i vrlo su efikasne – govori Viktória Hegedus, stručnjakinja za urbano planiranje zaposlena u lokalnoj upravi Kobányae. U sklopu obilaska naselja posjetili smo i jednu od napuštenih tvornica, čuvenu pivovaru Dreher koja je zatvorena nakon privatizacije 1994. godine i sada je u vlasništvu samouprave Kobányae. Sastoji se od šest manjih tvornica, a ispod svake nalaze se podrumi ukupne dužine čak 30 kilometara koji su bili dijelovi nekadašnjeg kamenoloma. Jedan od planova je da se u te podrume preseli Nacionalna knjižnica.

Motivacija za ovaj projekt bila je izdići ljude s dna društva i smanjiti razinu segregacije

Za taj će se projekt, objašnjavaju nam naši domaćini, prijaviti sljedeće godine, kada bude raspisana nova runda šestogodišnjeg razdoblja financiranja. Sasvim drugi primjer je osmi distrikt Józsefváros, jedan od najstarijih dijelova grada koji je 90-ih godina došao na loš glas zbog sve učestalijeg kriminala i prostitucije. Za razliku od turistički prilično neatraktivne Kobányae, Józsefváros je poznat i po svojim kulturnim i obrazovnim institucijama, a to je također mjesto radnje nadaleko poznatog romana “Junaci Pavlove ulice” Ferenca Molnára. Obnova ovog distrikta započela je 1997. godine kada je osnovana Agencija za urbani razvoj Rév8. Primijenili su već postojeće modele iz Leipziga i Birminghama, a plan regeneracije obuhvaćao je 11 četvrti unutar distrikta. Jedna od njih bila je i četvrt Magdolna, u kojoj vlada vrlo visok stupanj nezaposlenosti i loši uvjeti života (svaki peti stan nema WC i kupaonicu), a ujedno je i četvrt s najvećim udjelom romske populacije u cijeloj Budimpešti, pa se često naziva i romskim getom. – Agencija je isprva funkcionirala kao spona između građana i ureda načelnika distrikta, a povjerenje se gradilo korak po korak.

Motivacija za projekt bila je izdići ljude s dna društvene ljestvice, smanjiti razinu segregacije i transformirati vrlo loš imidž koji je četvrt imala. Najteža zadaća bila je naučiti ljude da budu odgovorni sami za sebe – ističe voditelj projekta György Alföldi. Projekt obnove ove četvrti bio je prvi regeneracijski program u Istočnoj Europi, a u prvoj fazi obnove 80 posto sredstava financirao je grad. U procese obnove nastojalo se uključiti i deprivirano lokalno stanovništvo, koje je ispočetka pružalo velik otpor promjenama.

Sklonište ‘Grijana ulica’

– Kada smo obnovili kuće i sagradili kupaonice, ljudi se u njih nisu htjeli vratiti jer nisu imali novca za platiti vodu – prisjeća se Alföldi. U drugoj fazi obnove situacija je već bila znatno drugačija: 87 posto financirala je Europska unija, 11 posto distrikt, a s dva posto participirale su stambene zgrade (kondominiji). Treća faza obnove počela je u siječnju 2013. i za nju je namijenjeno 13 milijuna eura koji se u cijelosti financiraju iz fondova EU. Do sada je ukupno obnovljeno 28 objekata u vlasništvu samouprave i deset privatnih objekata, kao i brojne javne površine. Na primjer, stara tvornica rukavica postala je Dom kulture, a pokrenut je i projekt skloništa za beskućnike, nazvan “Grijana ulica”. Program obnove četvrti Magdolna postao je referentni program u Mađarskoj, ali i primjer najbolje prakse na području čitave regije, pa je svakako primjer iz kojega bi mogli učiti i naši stručnjaci.

Mini intervju

Gojko Bežovan, stručnjak za socijalnu i stambenu politiku

Na primjeru Budimpešte vidjeli smo da u urbanoj obnovi valja prakticirati holistički pristup. Što Zagreb može naučiti iz iskustva drugih?
– Integrirani održivi urbani razvoj preduvjet je za pristup europskim projektima. Nije Europska unija samo beton i asfalt, Europska unija je ulaganje u ljude. Mi bismo morali imati projekte koji prelaze granice pojedinih velikih gradova i zahvaćaju cijelo funkcionalno urbano područje. I vrlo važna stvar: nećemo postići nikakav efekt ako ne uložimo u dodatno osposobljavanje ljudi i to ne samo za pisanje nego i za provedbu projekata, jer se može dogoditi da zbog loše provedbe morate vratiti novac.

Lokalna samouprava u Budimpešti ima vrlo velike ovlasti, što nije slučaj u Zagrebu gdje je donošenje političkih odluka prilično centralizirano?
– Veliko je pitanje hoće li u Zagrebu koristi od europskih projekata imati više oni koji su bliže središtu grada ili oni koji su na rubovima grada? Moguće da oni na rubovima nisu dovoljno integrirani, a zaslužili bi ozbiljne projekte, primjerice Sesvete koje su značajnim dijelom ruralni dio grada. Osim toga, mi u cijelom gradu Zagrebu imamo samo jedan Zavod za zapošljavanje i ljudi iz svih dijelova grada moraju ići u taj zavod. Bilo bi funkcionalno da imamo najmanje jedan takav ured u istočnom, jedan u zapadnom i jedan u južnom dijelu grada, a da su oni svi međusobno umreženi, jer bi takav ustroj najviše pogodovao upravo socijalno isključenim skupinama.

Kojim dijelovima Zagreba bi bila najpotrebnija urbana regeneracija?
– Imamo dijelove grada koji su naselja baraka i njih bismo doslovno morali srušiti i napraviti nove objekte. Prije svega mislim na cijeli niz zgrada oko Zapadnog kolodvora koje su građene 1750. i opasne su za stanovanje. Imamo također neke “mrlje” po Donjem gradu, na Črnomercu, u Trnju… Međutim, urbana obnova ne podrazumijeva šminkanje pročelja ili poboljšanje energetske učinkovitosti, jer tu nemate taj holistički, integrirani pristup i nitko vam za to neće dati sredstva. Urbana obnova podrazumijeva prije svega demografsku obnovu; nema smisla obnavljati stanove u Donjem gradu gdje u 125 kvadrata stanuje jedna osoba koja si može priuštiti samo jednu prostoriju u kojoj živi i koju može grijati.

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!