Svi izazovi obnove austrougarskih zgrada u Puli: Građanima nedostaje novca, izvođače se dugo čeka, a posao je za građevinske tvrtke na rubu isplativosti

U posljednje dvije godine počela je nešto intenzivnija obnova austrougarskih palača i zgrada u nekad glavnoj ratnoj luci Austro-Ugarske Monarhije - Puli. A to znači da se konačno iza oronulih fasada, koje se većinom nisu obnavljale nikada, ponovno može nazrijeti sjaj nekad moćnog carstva. Nažalost, broj zgrada, palača i vila koje su obnovljene nije toliko velik, ali pokazuje kako može izgledati grad kada se do njega drži i kada se njegove zgrade redovito održavaju. Fasade na svakoj zgradi zapravo bi se trebale održavati minimalno jednom u 15 do 20 godina, što bi značilo da bi se trebali popraviti nedostaci, napuknuća i slično, te nanovo obojati. No, to si nažalost dosad dobar dio stanara pulskih ljepotica nije mogao priuštiti. Tim više, što nisu svi vlasnici stanova u takvim zgradama dobrostojeći. Mnogi su umirovljenici, a obnova takve fasade stoji na stotine tisuća eura. Toga je bio svjestan i Grad Pula, koji je svojim programom Dolcevita odlučio sufinancirati obnovu fasada.

Srećom, situacija se promijenila u odnosu na prije deset godina, i sve više vlasnika stanova u zgradama s propalim fasadama želi im vratiti stari život te smatra kako to nije obveza gradske uprave, već njihova. I odlučuju se na taj potez, koji nije nimalo lagan niti brz. Obnova jedne takve fasade u prosjeku traje oko šest mjeseci, ali proces prije same obnove dosta je zahtjevan.

- Komplicirano je obnoviti jednu austrougarsku zgradu s mnoštvom detalja i zidnih oslika, jer danas je teško naći kvalificiranu radnu snagu koja može izvršavati tu vrstu radova. Takva fasada iziskuje puno faza obrade određenih elemenata. No, teoretski, danas svaki izvođač može raditi takve fasade, ne trebaju više imati za takve radove posebne licence. Ipak, u praksi to malo njih radi. Zato je obnova takvih fasada financijski i vremenski zahtjevnija. Jednostavnije je i isplativije izvoditeljima izvoditi fasade oblikovno jednostavnije zgrade, na koje se postavi toplinska izolacija i ostali elementi do završnog sloja. Često konzervatorski nadzor u samom procesu obučava izvođača i nas. Svi zajedno učimo - kaže nam Eduard Cinkopan iz pulske tvrtke Eki Inženjering, koja upravlja zgradama u najvećem istarskom gradu. Sve počinje od projektne dokumentacije, koja je potrebna prije bilo kakvih radova na takvim fasadama.

RIJEČ KONZERVATORA

- Ako je zgrada pod konzervatorskom zaštitom, najprije se od Konzervatorskog odjela zatraže uvjeti oblikovanja, i prema tim uvjetima izrađuje se projekt. Ponekad se zgrada prije izrade projekta treba sondirati te istražiti radi evidentiranja izvornika i strukture žbukanih površina. Kada se projektna dokumentacija izradi, dostavlja se na konzervatorsko odobrenje. Nakon odobrenja projekta, ide se u prikupljanje ponuda. Nakon primitka ponuda, suvlasnici većinskom odlukom definiraju izvoditelja i način financiranja radova. Nakon ugovaranja radova vrši se prijava građenja nadležnom upravnom odjelu, kao i konzervatorskom odjelu - objašnjava nam voditeljica tehničke službe te tvrtke Mirna Brgles-Milošev kako izgleda procedura prije bilo kakvih radova.

Baš zato, ističe dalje, teško je suvlasnicima reći prije izrade projekta i ponude izvođača koliko će financijski iznositi obnova, jer nema jedinične cijene po kvadratu površine pročelja. Jedan od primjera je i zgrada na Monte Zaru iz 1909. godine, koja je dosad bila jedna od najzahtjevnijih za obnovu, zbog mnogo ukrasnih profilacija i zidnog oslika. Ako je zgrada zahtjevnija za obnovu te zahtijeva izradu kalupa zbog otpalih ili oštećenih elemenata, cijena se zbog restauratorskih radova znatno povećava. Cijene kalupa kreću se ovisno o zahtjevnosti elemenata koji se restauriraju, što može iznositi i do nekoliko desetaka tisuća eura, ističe Cinkopan. Dodaje kako bi se suvlasnicima financijski pomoglo kada bi se kod takvih zgrarestauratorski radovi sufinancirali u potpunosti.

- Grad Pula sada sufinancira obnove pročelja. Kada se radi o zgradama koje imaju mnogo ukrasa, nažalost, ni to nije dovoljno. Tada se suvlasnici teško odlučuju za tako skupe zahvate - ističe. Ti su zahvati skupi jer izvođač mora angažirati u većini slučajeva kipara i restauratora, koji prema detaljima izrađuje nove elemente u odgovarajućim kalupima, te ih potom implementira na pročelje. Zbog toga se dugo traže izvođači, čak i po godinu dana.

U obnovi se koriste materijali i boje u dogovoru s nadležnim konzervatorskim odjelom ili odjelom Grada Pule. A na jednoj velikoj zgradi može najviše raditi pet-šest radnika. Nikad nije dobro da na takvim gradilištu bude gužva, jer radi se o pedantnim radovima, koji traže vrijeme. Potvrđuje nam to vlasnik pulske građevinske tvrtke Stil Gradnja Sead Ramić, koji je u Puli obnovio dosad 6-7 austrougarskih zgrada. Kaže nam da to radi jer mu je veliko zadovoljstvo vidjeti rezultat nakon obavljena posla, ali i kako je on mukotrpan i na granici isplativosti.

- Kada krećete u obnovu takvih zgrada, najprije trebate ukloniti svu staru žbuku. Kada to napravite, onda naiđete na, primjerice, stare plinske cijevi, koje su služile za plinsku javnu rasvjetu, zatim na unutarnje oluke. Sve to morate rješavati. Tek kada to sredite, počinje čišćenje kamena visokotlačnom uređajem, a potom se nanosi impregnacija. Zatim se kreće sa žbukanjem prema principu špric, gruba i fina žbuka te na kraju bojanje, govori nam taj građevinar kako izgledaju radovi. Traju dugo, jer se majstori vraćaju na pojedine detalje na zgradi po pet ili šest puta, jer se moraju sušiti. Ističe da su se nekad na obnovi pojedinih vila koristili pojedini ukrasi sačinjeni od stiropora, jer ih je bilo lakše izraditi. No, vremenom se pokazalo da to nije dobro rješenje jer su ti element popadali sa zgrada.

- Zato sve sa žbukom morate napraviti na licu mjesta. Treba vam vrlo pedantan majstor za to, koji će imati puno strpljenja. To vam je poput umjetnosti, i jako je nezahvalan posao. I nije u pitanju samo žbuka. Na takvim fasadama ima i puno kamena koji morate restaurirati - ističe dalje taj građevinar. Na nekim fasadama potreban je i angažman restauratora, kojeg je teško naći. Baš zato restaurator Marko Buljan iz Čepina kraj Osijeka radi po čitavoj Hrvatskoj. Kaže nam da je obnova fasade sa zidnim oslicima iznimno zahtjevna.

ISTRAŽNI RADOVI

- Prilikom takvih obnova uključeno je uvijek više stručnjaka: arhitekti, građevinski inženjeri, konzervatori, konzervatori-restauratori. Kako bismo dobili sve relevantne informacije, potrebno je prvotno odraditi kvalitetna konzervatorsko-restauratorska istraživanja. Nažalost, često se ti istražni radovi ne mogu napraviti dovoljno opsežno zbog problema financiranja, pogotovo ako su suvlasnici zgrade ti na koje pada teret obnove. U tom slučaju, ako nije dostupna sva potrebna dokumentacija, ide se u smjeru konzerviranja, odnosno zaštite freske od daljeg propadanja. Istraživanja se uglavnom rade na poziv investitora ili nadležnog konzervatorskog odjela - kažeBuljan. Cijenu njihovih radova teško je definirati jer ovise o tržištu, cijenama materijala, o načinu financiranja, složenosti zahvata.

- Trenutačno zbog potresa mnogo kolega radi na području Zagreba te je teško pronaći slobodnog konzervatora-restauratora, što također utječe na cijenu - priznaje. A materijali i boje koje se koristi moraju biti namijenjeni održavanju spomenika kulture te karakteristikama odgovarati izvorniku ili biti bolji. Radovi mogu trajati i do nekoliko godina.

- Ako se ima dovoljno sredstava, može se angažirati više stručnjaka, i radovi mogu biti u kraćem roku završeni. Drugo pitanje je više za povjesničare umjetnosti, oni su ti koji proučavaju i izrađuju povijesno-umjetničku dokumentaciju te valoriziraju objekte. Kada je riječ o fasadama i zahtjevnijim radovima, redovito imam suradnike. Normalno je u praksi da se, prema potrebi, konzervatori-restauratori udružuju. Radi se 8 sati, ali nekada zbog potrebe i dinamike posla 10 sati - zaključuje.