Zašto Hrvati svoje bogatstvo ulažu u nekretnine, dok Europljani drže gotovinu: Nova analiza ESB-e

Nova analiza Europske središnje banke otkriva koliko se navike europskih kućanstava razlikuju od američkih te zašto golemi iznosi europske štednje i dalje ostaju izvan tržišta kapitala.

Hrvatska kućanstva tradicionalno veliku važnost pridaju nekretninama kao obliku imovine, dok kućanstva diljem europodručja znatan dio svoje financijske imovine i dalje drže u gotovini i bankovnim depozitima. Nova analiza Europske središnje banke donosi zanimljiv pogled na način na koji Europljani čuvaju i ulažu svoje bogatstvo te na razlike u odnosu na Sjedinjene Američke Države.

ESB se pritom pita zašto europska kućanstva ulažu drukčije od američkih i na koji bi se način veći dio europske štednje potencijalno mogao usmjeriti prema tržištima kapitala.

Brojke su prilično upečatljive. Prema analizi ESB-a, oko 80 posto kućanstava u europodručju ne posjeduje dionice niti druge financijske instrumente povezane s tržištima kapitala. Istodobno se približno trećina njihove financijske imovine - gotovo 10 bilijuna eura nalazi u gotovini i bankovnim depozitima koji donose relativno niske ili nikakve prinose.

Usporedba sa Sjedinjenim Američkim Državama otkriva bitno drukčiju sliku. Dok kućanstva u europodručju u prosjeku oko trećine svoje financijske imovine drže u bankovnim depozitima, kod američkih kućanstava taj udio iznosi tek oko 11 posto. Amerikanci, s druge strane, znatno veći dio bogatstva drže u dionicama i drugim tržišnim ulaganjima.

Razlika postaje još izraženija među imućnijim kućanstvima. Među 20 posto najbogatijih američkih kućanstava više od 65 posto posjeduje dionice koje kotiraju na burzi, obveznice ili udjele u investicijskim fondovima, dok je u europodručju taj udio manji od 45 posto.

Takvi podaci, upozoravaju autori analize, pokazuju da se slabije sudjelovanje europskih kućanstava na tržištima kapitala ne može objasniti samo nedostatkom novca za ulaganje. Važnu ulogu imaju i investicijske navike, dostupnost financijskih proizvoda, institucionalne razlike poput mirovinskih sustava, ali i povjerenje u financijska tržišta te razina financijske pismenosti.

Hrvatska u toj široj europskoj priči ima još jednu važnu karakteristiku: nekretnine igraju posebno veliku ulogu u bogatstvu kućanstava.

Vlasništvo nad vlastitim domom povijesno je vrlo zastupljeno, a nekretnine su s vremenom postale i važan oblik ulaganja, osobito u područjima sa snažnom turističkom potražnjom. To je pridonijelo strukturi imovine u kojoj nekretnine zauzimaju vrlo važno mjesto, za razliku od izravnih ulaganja na financijskim tržištima.

Kuća ili stambena zgrada? Građevinarka stavila sve na papir, razlika bi vas mogla iznenaditi

Upravo je nekretnina, zanimljivo, jedan od četiri osnovna tipa imovinskog ponašanja koje je ESB identificirao analizirajući kućanstva u europodručju. Više od 60 posto kućanstava pripada skupini vlasnika nekretnina, odnosno najveći dio njihova bogatstva nalazi se u izrazito nelikvidnom obliku - kućama, stanovima i drugim nekretninama. U tu skupinu ulaze i oni koji posjeduju vlastiti dom i oni kojima nekretnina služi kao investicija.

Oko četvrtine kućanstava pripada skupini štediša koji svoju imovinu pretežno drže na bankovnim računima i vrlo su malo izloženi financijskim tržištima. Približno deset posto kućanstava neizravno sudjeluje na tržištima putem dobrovoljnih mirovinskih i osiguravateljskih proizvoda, dok samo četiri posto kućanstava znatan dio svojeg bogatstva izravno ulaže u dionice, obveznice, investicijske fondove ili ETF-ove.

Razlika između nekretnina i financijske imovine pritom nije samo pitanje osobnih preferencija. Te dvije vrste imovine imaju različita obilježja, potencijalne prinose i rizike.

Kućanstvo čije je bogatstvo velikim dijelom koncentrirano u nekretninama može imati koristi od rasta njihove vrijednosti, ali se istodobno može suočiti s problemom likvidnosti. Nekretnina se, za razliku od novca na računu ili pojedinih financijskih instrumenata, ne može jednostavno i brzo pretvoriti u gotovinu. U slučaju iznenadnog većeg troška vlasnik bi je morao prodati ili se zadužiti koristeći nekretninu kao osiguranje.

ESB pritom ističe da se sklonost nekretninama može pronaći u različitim imovinskim skupinama, premda je izraženija među srednje imućnim i bogatijim kućanstvima, što je razumljivo s obzirom na kapital potreban za kupnju nekretnine. Takva kućanstva, prema analizi, štede ponajprije iz predostrožnosti i radi financijske sigurnosti u starijoj dobi.

Kod kućanstava koja se oslanjaju prvenstveno na bankovne depozite situacija je nešto drukčija. Ona su češće zastupljena u nižim imovinskim skupinama, a glavni razlog štednje jest stvaranje financijske rezerve za nepredviđene troškove. Za mnoge od njih upravo ograničena financijska sredstva predstavljaju prepreku ulasku na tržišta kapitala.

No novac nije jedina prepreka. ESB navodi da kod kućanstava koja imaju dovoljno sredstava za ulaganje važnu ulogu igra percepcija rizika. Nedostatak znanja i nisko povjerenje u financijska tržišta također mnoge odvraćaju od ulaganja. Financijska pismenost stoga postaje jedan od ključnih elemenata cijele priče.

Važna je i dob. Starija kućanstva češće svoje bogatstvo drže u nekretninama, dok mlađa štednju raspoređuju između gotovine i štednih računa, mirovinskih proizvoda te ulaganja na tržištima kapitala.

Šira zabrinutost Europske središnje banke proizlazi iz činjenice da se golema europska štednja ne usmjerava u dovoljnoj mjeri prema produktivnim ulaganjima. Dublja i dostupnija tržišta kapitala, smatra ESB, mogla bi europskim poduzećima omogućiti lakši pristup financiranju te poduprijeti ulaganja, inovacije, produktivnost i dugoročni gospodarski rast.

Istodobno bi veće sudjelovanje na tržištima kapitala kućanstvima moglo otvoriti mogućnost ostvarivanja viših dugoročnih prinosa i bolje diversifikacije imovine. No ESB naglašava da ne postoji jedno rješenje koje bi odgovaralo svima. Potrebna je kombinacija financijske edukacije, jednostavnijih i transparentnijih investicijskih proizvoda te mjera koje bi povećale povjerenje građana u financijska tržišta.

Za Hrvatsku je ta rasprava posebno zanimljiva u trenutku kada se domaće financijsko tržište nastavlja razvijati i privlačiti ulaganja, dok cijene nekretnina ostaju jedno od važnih pitanja za kućanstva, investitore i turistički sektor.

Analiza ESB-a pritom ne sugerira da bi se kućanstva trebala odreći vlasništva nad nekretninama. Naglasak je prije svega na strukturnim razlikama između europskih i američkih kućanstava te na golemom volumenu europske štednje koja se još uvijek nalazi izvan tržišta kapitala.

Za hrvatska kućanstva ti podaci pružaju zanimljiv širi kontekst. Nekretnina kod nas nije samo mjesto stanovanja nego je desetljećima bila i jedan od najvažnijih oblika čuvanja i stvaranja osobnog bogatstva. Upravo zato europska rasprava o tome gdje držimo svoj novac i kako ga ulažemo dobiva i vrlo konkretno hrvatsko značenje: pokazuje koliko se odnos prema štednji, sigurnosti i imovini razlikuje od zemlje do zemlje - i koliko su duboko te navike ukorijenjene.