Život u unajmljenom stanu

ISTINITA PRIČA MLADE NOVINARKE IZ ZAGREBA Još jedan pas? Van iz stana! Imate li i vi slična iskustva?

Svaki podstanar, koji je uz to i vlasnik psa (ili više njih) ima svoju priču o tome kako se mučio s vlasnicima stana.

Moji prijatelji imaju priče strave iz užasa: jednom je vlasnica zagorčavala život brojeći dlake po stanu kad bi došla pokupiti račune, drugi je plaćao 50 eura višu stanarinu zato što krznati prijatelj useljava s njim u stan, a prijateljica koja ima mačke mjesecima je živjela kod roditelja i bezuspješno tražila stan za sebe i ljubimce.

Moja iskustva nisu tako dramatična - iz jednog stana su me izbacili kad sam dovela drugog psa, desetak vlasnika me odbilo primiti jer imam ljubimce, a jednom me prilikom jedan vlasnik psa uvjeravao da se riješim drugog psa, a s jednim bi me on primio u nekretninu. Kad sam gledam, sve je to relativno benigno jer sam na kraju ipak uspijevala pronaći stan, no da je bilo stresno, itekako jest.

Krenimo redom. Kad je u moj život ušetala Tita (8,5 kilograma i trenutno gotovo 4 godine staro čudovište) odselila sam se od dugogodišnje cimerice, koja je bila alergična na pseću dlaku. To sam znala otprije, jer smo pet godina živjele zajedno, tako da nije bilo dramatično. Pronašla sam stan koji je bio ok, a Tita je uselila sa mnom. Da se razumijemo, stan nije bio dobar: namještaj je bio star kao Grčka, stanodavci su živjeli dva kata ispod mene i bili su ponekad naporno zainteresirani za moj život, a predstavnica stanara je zvonila ljudima na parlafon u 3 ujutro, jer je imala napadaje ludila.

No, pošto se intenzivno mrzim seliti, živjela sam sa svim tim. A onda sam na jednom produženom vikendu pronašla Mašenjku (10 kilograma, sad 3 godine staru). Skotna, zapuštena, prestrašena, istraumatizirana... San svih snova. Čim je došla k meni, vlasnicima stana sam rekla da je došla privremeno i da još ne znam hoće li ostati. Njihova prva rečenica bila je: "Ajoj, vi ste tako mladi, zašto ste si natrpali još jednu obvezu na vratu?", a pošto je to bilo rečeno lažno zabrinutim tonom, bilo mi je jasno kako im se ideja drugog psa u stanu ne sviđa. Taj dojam su potvrdili dva dana kasnije, kad su mi rekli: "Znate, mi se nismo ovako dogovorili. Kad ste uselili, imali ste jednog psa, sad imate dva. Nije to isto. Vi razmislite, pa ako će ona ostati, onda ćemo se rastati". U tom trenutku nisam bila sigurna hoće li ona ostati (ostala je), ali sam bila bijesna kao pas.

Tko su ti ljudi da meni određuju kako ću živjeti? Moj pas nikad nije napravio nikakvu štetu, nije bio glasan, ja sam bila savršen podstanar koji je redovito sve plaćao na vrijeme, a onda ste odlučili izbaciti me na ulicu jer sam dovela drugog psa. Razmišljala sam samo par minuta i, da skratimo priču, rastali smo se. Otišla sam u zalazak sunca, oni su mahali bijelom maramicom, a karma im je vratila jer sam gotovo godinu dana nakon viđala njihov stan u oglasniku, pošto su bezuspješno tražili podstanare.

Doduše, ni sa stanom u koji sam preselila nisam se usrećila. Gospođa koja ga je iznajmila i sama je imala psa, pa je moje cure nisu smetale. No, recimo da nije bila u dobroj životnoj fazi, pa sam godinu dana nakon odselila iz stana. A onda je nastupio kaos: bilo je to vrijeme kada su se uređivali studentski domovi i pronaći stan u širem centru bilo je prilično teško.

Ako čovjek još ima i dva psa, to je bila nemoguća misija. Većina ljudi je odmah rekla da nema nikakve šanse da me primi sa psom. Neki bi pitali koliko su veliki, a onda bi nakon razmišljanja rekli da ipak ne bi riskirali. Jedan gospodin mi je rekao kako će me primiti s jednim psom, ali da se drugog riješim, jer mi je to previše pasa. Stanovi u koje su ljudi bili spremni primiti dva psa bili su zaista loši: skupi, prekrcani prastarim namještajem, na lošim lokacijama... Tako da sam odabrala užasan stan - za zidovima su bile halocinogene tapete zbog kojeg smo stan nazivali "Alisa", iako život u njemu nije bio baš zemlja čudesa. Bio je preskup, grijali smo se na plinske peći, pseće dlake s prastarih tepiha nisu se mogle ukloniti, a vjetar je puhao kroz zatvorene prozore. No, nisam imala izbora - nitko drugi nije nas htio primiti.

Nakon tri mjeseca pobjegle smo iz Alise glavom bez obzira - u stan na čijem podu nema tepiha, koji ima radijatore i čiji vlasnik smatra da su moji psi prekrasni. Zasad je u novom stanu sve u redu i toplo se nadam da će tako i ostati.

Na karti koja je sastavni dio tražilice Prvi Kvadrat pogledajte koje se nekretnina iznajmljuju u hrvatskim gradovima, saznajte cijene i saznajte sve što možete, a možete puno. Uštedite si vrijeme, budite efikasni i iskoristite sve mogućnosti tražilice Prvi Kvadrat, te pregledajte bazu nekretnina za najam OVDJE.

Kako jednostavno i brzo koristiti tražilicu za nekretnine Prvi Kvadrat saznaj OVDJE

Više o najmu stanova saznajte OVDJE

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. prosinac 2024 22:11