Zagorske hiže prilagođene za turizam

Umjetnik Tomislav Horjan obnovio je u selu Hižakovac tradicijske kuće, čije je interijere prilagodio za turističke svrhe, ali zadržao duh vremena kojem pripadaju.

U Parku prirode na obroncima Medvednice i na jednom od zagorskih brežuljaka, smjestilo se selo Hižakovec u kojem se rodio i jedan od najpoznatijih Zagoraca, vođa seljačke bune Matija Gubec. I danas selo s malim drvenim kućicama i tek ponekom zidanom, s vrtovima i vinogradima izgleda kao da se ovdje vrijeme zaustavilo. U jednom od zaseoka ovog idiličnog sela omeđenog kestenovim šumama, zagrebački umjetnik Tomislav Horjan prije desetak godina počeo je uređivati tradicijske kućice, hižice s brajdama i trnacem na imanju od jednog jutra koje je naslijedio. Danas s obitelji stanuje u jednoj od kuća, a glavnu hižu i dvije manje namijenio je gostima kao i donji dio bivše staje u kojoj je u gornjem dijelu smjestio svoj atelje. Imanje je nazvao “Hiže na bregu” i tijekom cijele godine dostupno je putnicima namjernicima i svima koji se žele vratiti u prošlost i uživati u čarobnim trenucima seoskog života.

Gupčeva lipa

Obnovljene tradicijske kućice, većinom nastale na prijelazu 19. u 20. stoljeće, izvana su zadržale starinski izgled dok su interijeri prilagođeni gostima i uređeni umjetničkom rukom domaćina. Horjan je hižice uređivao osobno, bojao zidove starinskim “valjčekima” različitih uzoraka, a u kupaonicama lijepio keramičke pločice u mozaike tako da svaki detalj prostora odiše individualnim pristupom.

Hiže nude seosku udobnost koja doista osvaja srca ako volite retro i ako pripadate onim starijim generacijama koje su nekada odlazile na selo baki i djedu. I okoliš sa cvijećem je u stilu. Nema tu čak ni ruža već samo starinski ljiljani, dragoljubi, jorgovani, a od voćaka oskoruše, murve, šljive, stoljetne kruške i orasi u čijim starinskim deblima ptičice dupljašice grade gnijezda, dok na brajdama visi poznata “izabela”. Horjan nam pokazuje i mladu lipu i kaže da ima certifikat jer potiče od originalne Gupčeve lipe.

Zadružne obitelji

Najmanja i najstarija drvena hiškica koja potiče iz 1870-ih godina ima samo jednu sobicu i naš domaćin priznaje kako je čak razmišljao treba li ili ne uvesti električnu struju. No, odlučio se za električno svjetlo jer “današnji gosti uz svijeću mogli bi zapaliti kućicu i sebe”. Dodaje kako su mu dvije komorke, u stvari male jednoprostorne tradicijske kućice u kojima su nekoć najčešće boravili mladi bračni parovi ili pak neudane članice obitelji, bile veliki izazov kod obnove. Pitao se kako u malom prostoru stvoriti topao ugađaj i zadovoljiti sve potrebe turističkog objekta, jer ukupno u ovim hižicama i u glavnoj kući trebalo je urediti unutrašnjost za boravak osmero ljudi. Po nekoliko kućica nalazi se i u dvorištima ostalih susjeda i one zapravo svjedoče o nekadašnjem zadružnom životu ovdašnjih seljaka. Glavna hiža bila je oduvijek sjedište dnevnog života zadružnih obitelji.

Električna energija

– Glavnu kuću uredio sam u zagorskom stilu i ona je zadržala prostornu dispoziciju autentične stambene seoske arhitekture. Svaka soba je uređena u zasebnom koloritu, s detaljima tradicijskog namještaja i opreme – objašnjava Horjan. Usput pokazuje starinski ormar na kojem je upisana godina 1910. kada je izrađen te podsjeća na običaje vezane uz miraz kada su mlade udajom u novi dom često donosile namještaj i ruho. Ima tu i starinskih klupa “obrtača” s preklopnim naslonom koje bi se u davna vremena prije spavanja, prislonile uz krevet da se proširi. U lijepoj spavaćoj sobi jedino televizor kvari starinski ugođaj, ali Horjan se odmah ispričava kako “on ovdje mora biti zbog kategorizacije turističkog objekta”.

Na imanju je uz glavnu kuću nekoliko manjih, a najstarija potječe iz 1870-ih i ima jednu sobu

Tako je i kuhinja opremljena suvremenim pomagalima, ali tu je i starinski “šparhet” za koji domaćin kaže da može stvoriti ugođaj topline kakav danas malobrojni poznaju. Velika hiža je i prva dobila električnu energiju davnih godina, što svjedoče i tada postavljene originalne bakelitne utičnice i sklopke što je, objašnjava Horjan, zanimljivo posjetiteljima jer ih nikada prije nisu vidjeli. Ulazni dio hiže ima i biblioteku i gosti mogu saznati mnogo o povijesti i umjetnosti Hrvatskog zagorja, točnije ovog kraja, od memorijalne kućice Matije Gupca koja je podignuta u susjedstvu prije nekoliko godina do Gupčeve lipe i gornjostubičkog dvorca Oršićevih. Ima i zanimljivih naslova beletristike dostupnih na hrvatskom i engleskom jeziku.

Stolac za pivo

Uz biblioteku fotografirali smo i starinski stolac koji je, sa smiješkom kazuje Horjan, kupio u donjostubičkoj brijačnici za jednu pivu. Horjan je i sam preoblikovao dijelove namještaja pa je nekadašnji vojnički ormar pletenim detaljima pretvoren u funkcionalnu garderobu ili pak bakina meltruga (radni stol za izradu tijesta) koja je postala stolić na ganjku (hodniku). U uređenje su ukomponirani detalji poput drvenih dječjih igračaka, koje su ponos stubičkog kraja jer su upisane na UNESCO listu nematerijalne baštine.

U sobama se nalaze i autorska djela različitih umjetnika. No, naš domaćin, inače slikar, poručuje kako će svoja umjetnička iskustva rado podijeliti s gostima, a na trijemu je i štafelaj ako se odluče okušati u slikanju. Na trijemu ima i starinskih igračaka i stol od trešnjevog drva za staru igru “mlin” koju gosti rado nauče igrati.

Piše: Biserka Ranogajec