Najbolji filmovi svih vremena

VIOLETA BELJIĆ KUŠIĆ Arhitektura i dizajn koji su ostavili trag na filmu

Kolumnisticu Dom i dizajna arhitekticu Violetu Beljić Kušić, dipl. ing. arh., svaki tjedan možete pratiti na našoj web stranici i iz prve ruke doznati sve o arhitekturi, dizajnu interijera, najnovijim interijerskim trendovima i drugim lijepim stvarima.

Sjećate li se pariškog apartmana u "Ljepotici dana" (Belle de Jour) s Catherine Deneuve, koji dočarava buržoaski luksuz na inovativan način, ili "Američkog žigola" (American Gigolo), u kojem Richard Gere posjeduje stan koji uspješno sljubljuje Le Corbusiera i art deco? Europska i američka arhitektura u formi dočaravanja luksuza, ali i života koji moralno izlazi izvan društvenih margina.

Razmišljajući o određenom filmu, uglavnom prvo evociramo njegovu atmosferu i psihološke karakteristike glumca, odnosno uloge koju utjelovljuje. Zatim kao naratora oživljavamo ambijent, odnosno arhitekturu i dizajn koji nisu samo popratna scenografija ili mjesto u kojem se odvija radnja, nego svojim intenzitetom gravitiraju popratnoj ulozi koja podcrtava radnju u smislu lokacijskih i vremenskih karakteristika, ali i kulturoloških. Sjajno je to očitao talijanski ilustrator Federico Babina, koji je svojim posterima dočarao samu arhitektonsku srž popularnih filmova.

Filma "Zameo ih vjetar" (Gone With the Wind) sjećam se kao raskošne holivudske produkcije prvi put odgledane na velikom platnu. Bila sam maloljetno dijete, fascinirano zastorima od kojih se može sašiti haljina i grandioznim stepenicama na kojima su odigrani bitni dijelovi fabule.

"Moj ujak" (Mon Oncle) Jacquesa Tatija iz davne 1958. zabavio me prošlim viđenjem inovativnosti, tehnologije i modernog dizajna, s obzirom na to da sam ga prvi put gledala par desetljeća nakon što je nastao. I mogu reći da neki interijerski i arhitektonski apostrofi još i danas mogu naći primjenu, kako ih je tada dobro osmislio Jacques Lagrange opremajući vilu Arpel.

Spektakli i povijesni filmovi tema su za sebe, jer iziskuju autentične lokacije i arhitekturu koja korespondira s tadašnjim vremenom ("Gladijator", "Da Vincijev kod", "Posljednji kineski car"...).

Nevjerojatno intenzivno sjećam se filma koji je u meni probudio želju za posjedovanjem autentičnog prostora. Jennifer Beals glumi plesačicu koja se bori za plesnu karijeru, živi u loftu (ili nekom industrijskom skladištu, ne sjećam se više), vozi bicikl i skida grudnjak bez skidanja majice. Da, to je "Flashdance", film koji me kao tinejdžericu naučio arhitektonskim vrijednostima industrijskih prostora, ali i novom načinu skidanja grudnjaka.

No, film koji je pokrenuo moju ljubav prema futurističkim uprizorenjima koja su mi filmski najdraža je "2001: Odiseja u svemiru" (2001: A Space Odyssey). To uzbuđenje kad vas arhitektura građevina i gradova iz budućnosti, a najviše interijeri povedu u novi svijet i novo vrijeme koje niste imali prilike upoznati i koje samo u fikciji možete predvidjeti. Futurizam u mračnim gradovima ili pak svijetlim, gotovo sterilnim prostorima karakterizira nove ljudske kolonije postapokaliptičnih vremena.

"Odiseja" Stanleyja Kubricka nevjerojatno sljubljuje mnoge specijalne efekte tehničara s klasičnom i suvremenom arhitekturom. Njegova tema pokriva ljudsku evoluciju, tehnologije, umjetnu inteligenciju, izvanzemaljski život i nadrealizam - ekstremni opseg koji se proteže i na parametre dizajna. Djinn stolice Oliviera Mourguea u salonu svemirske postaje i način na koji se staro i novo sudaraju u renesansnoj sobi imaju zapanjujući učinak.

U "Istrebljivaču" (Blade Runner) Ridleyja Scotta, SF film noiru, Harrison Ford utjelovljuje lovca na odmetničke replikante. Zgrada Bradbury ocrtava mračno doba i pod utjecajem je art decoa i art nouveaua, kao i Ennis House Franka Lloyda Wrighta koja datira iz 20-ih godina prošlog stoljeća i nalikuje na nedostupnu utvrdu. Iako iz 1982. godine, film vješto dočarava mračnu budućnost i uz pomoć nekoliko dizajnerskih ikona, primjerice stolice Argyle Charlesa Rennieja Mackintosha, a upečatljive su i CIBI čaše za viski Arnolfa di Cambija iz kojih pije H. Ford. Završna scena, antologijska po dirljivom oproštajnom govoru Rutgera Hauera na kiši, uz glazbenu kulisu Vangelisove glazbe te puštanje bijele golubice u mračnu vizuru apokaliptičnog grada, sjajan je primjer u kojem je arhitektura dostigla svoju glumačku ulogu.

Za razliku od "Istrebljivača", posve drugačijoj viziji novog svijeta pridonosi arhitektura u filmovima "Otok" (The Island) ili "Ex Machina". U prvom dijelu "Otoka" sve je sterilno čisto, prevladava bijela, a vizualni su efekti svjetlosni i kompjutorski. U "Ex Machini" (inače, film je dobio nagradu za vizualne efekte) zapanjujuća je lokacija hotel Juvet Landscape, koji su projektirali arhitekti Jensen & Skodvin. Ovaj norveški hotel sastoji se od niza drvenih kubusa interpoliranih među stijene, šume i tekuće vode. Staklo od poda do stropa pruža zadivljujući pogled i budi strahopoštovanje.

U filmu "Sumrak: Mladi mjesec" (Twilight: New Moon, 2009.) lik koji utjelovljuje Robert Pattinson živi u minimalističkom ruralnom domu arhitekta Jeffa Kovela. Smješten u državi Washington, dom je obrubljen ekspanzivnim prozorima koji gledaju prema gustoj šumi. Izduženi kuhinjski otok je i praktičan i skulpturalan, a drveni podovi pružaju toplinu. Dizajnerica interijera Lucy Metcalf poigrala se i s nekoliko ikona dizajna, među kojima je i fotelja Barcelona Mies Van der Rohea, i uspješno dočarala vampirski sofisticirani ukus koji se gradio stoljećima.

Međutim, film koji me zaista očarao svojom dotjeranošću interijera i korelacijom sa psihološkim stanjem glavnog lika je "Samac" (Single Man) Toma Forda. Colin Firth glumi profesora u bolnom žaljenju za prerano umrlim ljubavnikom, vrlo otuđenog od vanjskog života, što je izrazito vidljivo u njegovu domu. Rezidencija Schaffer od sekvoje i stakla, arhitekta Johna Lautnera, odličan je primjer kuće kao analogije za lik u filmu. Bez obzira na prisutnu sumornost, i to je također zavodljiv primjer arhitekture sredine prošlog stoljeća. Kao suprotnost kući javlja se glamurozni Hollywood Regency interijer za karakter koji utjelovljuje glumica Julianne Moore.

Sofisticiran kameni "bunker" na otoku Baltičkog mora u filmu "Pisac iz sjene" (The Ghost Writer) redatelja Romana Polanskog iz 2010. metafora je za bivšeg britanskog premijera (Pierce Brosnan) koji čuva opasne tajne. Unutrašnjost kuće stvorio je scenograf Albrecht Konrad u berlinskom filmskom studiju i uspješno dočarao špijunske elemente.

Važnost boja odlično pokazuju "Twin Peaks: Fire Walk with Me" David Lyncha u crvenoj sobi, "Frida" redateljice Julie Taymor koji je koloriran bojama Fridinih slika ili "Amelie" Jean-Pierrea Jeuneta.

Amelie je nevina i naivna pariška djevojka s jakim osjećajem za pravdu. Odlučna je pomoći ljudima oko sebe, a usput otkriva ljubav. Njezinu nespretnost, naivnost i djetinje ponašanje ocrtava i umjetnički smisao - intenziteti boja za dom, osobito njezin stan, te crvena spavaća soba.

Pada mi na pamet još jedan ušminkani film, koji je pravi filmski chick flick, ali je apsolutno dorađen u vizualnom smislu - "Vrag nosi Pradu" (The Devil Wears Prada). Čarobnjak zaslužan za ovakav interijer je Nancy Meyers, u čiji smo se rad zaljubili još dok smo gledali film "Odmor" u kojem glume Kate Winslet i Cameron Diaz. Nancy je urede u "Vrag nosi Pradu" smjestila u staro skladište, s prozorima u čeličnim okvirima, dok je sam namještaj spoj modernog, posebice moderne tehnologije, i namještaja koji dolazi iz minulih doba, ali od prirodnih materijala. Dom glavne urednice Mirande (Meryl Streep) također je prava mala riznica inspiracije. U dnevnom boravku i kuhinji prevladavaju crno-bijeli elementi koji su odličan kontrast umjetninama u boji. Kuhinja je sivo-bijele kompozicije i odaje dojam elegancije i ozbiljnosti.

Kultna postava za nezaboravan susret Dudea s porno kraljem Jackiejem Treehornom u filmu "Veliki Lebowski" (The Big Lebowski) je Goldstein Residence, rad legendarnog američkog arhitekta Johna Lautnera. Izgrađena za investitora, bračni par liječnika, između 1961. i 1963. godine, i kuća je skladna kompozicija betona, drva i čelika dizajnirana s interakcijom prema prirodnom okruženju. Redatelje, braću Coen, oduševila je kuća koja dočarava vizije svingerskih zabava iz prošlosti.

1984. godine Brian de Palma predstavlja publici svoj elegantni triler "Vrućina tijela" (Body Double), priču koja podsjeća na Hitchcockov "Prozor u dvorište" (Rear Window), a ipak uspijeva biti moderna i dobiti nove stilske perspektive. Važnu ulogu u filmu igra nezaboravna retro-futuristička kuća Chemosphere Johna Lautnera. Smještena na stupu visoko u brdima iznad Mulholland Drivea u Los Angelesu, toliko je jedinstvena da se postavlja pitanje njezina postojanja, pod uvjerenjem da je to samo model izgrađen za film.

Sanjiva zalogajnica u kojoj Quentin Tarantino režira uvodnu i završnu scenu svojega kultnog klasika "Pakleni šund" (Pulp Fiction) još je jedno čudo modernističkog trenutka na filmu, premda manje ekstravagantan. Restoran, zajedno s pastelno popločanim detaljima, drvenim klupama s crvenim kožnim jastucima i golemim prozorima, bio je smješten na Hawthorne Boulevardu, južno od zračne luke u Los Angelesu, a izvorno je otvoren 1956. godine pod imenom Holly (kasnije je promijenjeno u The Hawthorne Grill). Do trenutka kada je Tarantino tamo odlučio pucati u filmu bio je zatvoren četiri godine, ali nakon uspjeha filma 1995. lokalni stanovnik Chris Garnreiter ponovno otvara restoran. Nažalost, otišao je u stečaj godinu dana kasnije, a zgrada je srušena 1999. godine. Srećom, ostaje ovjekovječena u jednoj od najlegendarnijih scena u povijesti filma.

Nemoguće je da ne prisjetiti se još mnoštva filmova sa zanimljivim i osebujnim interijerima. "Interijeri" Woodyja Allena, "Diplomac", "Doručak kod Tiffanyja", "The Grand Hotel Budapest", "Veliki Gatsby", "La grande bellezza"... Možemo samo zaključiti da su arhitektura grada i građevina, njihovi interijeri i predmeti koji se pojavljuju u filmu njegov neodvojiv pratilac, glavna sporedna uloga i nositelj atmosfere i vremenskih obilježja. Ujedno su i poticaj zanimljivim idejama i inspiraciji u interijerima i ambijentima koje želimo postići u stvarnom životu. Filmski ambijenti determiniraju i određenu pomodnost koja se rađa s popularnošću nekog filma, a time i njihovih arhitektonskih ambijenata. No, kad govorimo o inspiraciji, bitno je poštovati vlastiti prostor, podneblje, kulturu, stil i ne slijepo kopirati jer je takav pristup osuđen na neuspjeh.

Mnogi filmovi ostavljaju impresivan vizualni pečat u smislu arhitektoničnosti, ali sam doživljaj ipak je individualan. Određeni filmski interijeri na izvjestan su me način dodatno pogurnuli u arhitektonsku struku, iako nikada nisam projektirala na sličan način - onaj koji bi kopirao filmski stil ili arhitektonsku cjelinu. I ne bih pristala projicirati doslovnost filmskog interijera u stvarnost investitora. Jasno bih ga odbila riječima: "Frankly, my dear, I don't give a damn".

Violetu možete kontaktirati na: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. te pratiti na webu i Facbooku

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. studeni 2024 04:53