Damjan Nenadić, dokumentarni snimatelj i fotograf, boem, zagrebačka je gradska faca alternativne scene. Posjetili smo ga u stanu koji je prekrasno osvijetljen, s pogledom na vrhove zgrada Jurišićeve i Trga bana Jelačića. Sretno zavaljeni u foteljama u njegovu dnevnom boravku, dok je vani lijevala kiša iza visokih prozora, pričali smo viceve koje ne bi bilo korektno prepričati...Njegove "snapshot" fotografije nastale uglavnom noću na krivom mjestu u pravom trenutku uvijek su mi se sviđale zbog svoje ljepote koja ne teži savršenstvu.
TVOJ OSOBNI STILSKI ZNAK JE...?
"Poznat sam po ružnim cipelama, a često volim i suprotstavljati odjevne predmete pa od prijatelja dobivam komentare da majica na pruge ne ide ispod košulje ili druge majice na pruge, tako i s bojama baš namjerno volim kombinirati nekomplementarne boje. Trenutno me šora, izgleda, prvi val krize srednjih godina i sada nosim bijele old school rebraste potkošulje ispod košulja, dodam zlato oko vrata, a u planu je i zlatni zub. Ciganin, ali najljepši (smije se). Mislim da Zagrebu fali malo više modno otkačenih ljudi jer me svaki put baš oni razvesele u javnom prostoru."
KAKO BI OPISAO SVOJ DOM?
"Puno sam se puta selio po Zagrebu, ali zadnjih tri godine živim u jednom jako udobnom i svijetlom stanu, u kojem sam posadio puno biljaka. Volim promatrati kako kroz vrijeme moje biljke rastu te me podsjećaju na te neke elementarne cikluse u životu, a ujedno ta zelena bujnost nagrađuje uloženi trud. U mom domu kada i nastane nered ovaj prostor može to izdržati jer nekako manje-više sve su stvari na otvorenom, izložene, pa je zapravo taj nered samo drukčije posložen red. Volim osjećaj da doma ne moram ‘morati‘ jer imam taj kapitalistički imprint u glavi kako stalno moram nešto raditi, zato nema većeg gušta negoli ništa ne raditi i jesti u krevetu. Iako živim jako blizu Trga, iznenađen sam koliko je ovdje zapravo mirno, a toga sam se najviše bojao jer sam se u stan uselio netom nakon lockdowna. Bitno mi je i svjetlo, a njega u mom stanu ima napretek."
PREDMETI KOJE SI NEDAVNO NABAVIO ZA STAN I BAŠ SU TI DRAGI?
"Pa nabavio sam žarulje na daljinski, i to mi omogućuje da legnem u krevet navečer i iz kreveta palim ili gasim svjetlo prije spavanja, a ujedno i slažem svjetlo kako ja hoću… Kako sam snimatelj, fakat znam cjepidlačiti oko rasvjete. Također, nedavno mi je prijateljica Maša Barišić poklonila crtež mene golog i jako mi je drag, jer me je nacrtala puno mršavijim nego što jesam (smije se), tako da sam si ga objesio iznad blagovaonskog stola da me upozori da ne idem po drugi tanjur klope."
VEZANO UZ TVOJ POSAO, KOJI SE PREDMETI VIDE U TVOM STANU?
"Na mom zidu ima puno slika i fotografija, ali imam i jedan prekršajni nalog zbog remećenja reda i mira u zgradi koji sam također uokvirio da me podsjeti da ako se želiš zabaviti, nekad moraš i prekršiti pravila."
NAJDRAŽA KNJIGA I ŠTO SAD ČITAŠ?
"Zadnje sam čitao ‘Na zemlji smo nakratko predivni‘ Oceana Wuonga, jedno poetično-prozno putovanje kroz odrastanje američkog homoseksualca vijetnamskog podrijetla i njegovo preslagivanje obiteljskih odnosa s majkom i bakom. Wuong nas nekako kroz kolažirani stil i ne krutu narativnu strukturu vodi i kroz dokument vremena, ali i kroz emotivne pejzaže kako svoje, tako i obiteljske. Ocean kaže: ‘Ožiljci su samo mjesta gdje se koža ponovo susreće‘. Volim i knjigu ‘Slani mrak‘ moje jako dobre prijateljice Lore Tomaš, također jedan hibrid između dokumentarca i fiktivnih stilskih figura."
GDJE U STANU RADO SLUŠAŠ MUZIKU I KOJU...?
"Muziku slušam posvuda, i dok kuham, i ležim, i tuširam se, ne mogu bez nje. Jako sam širok u izboru pa izdvojiti nešto mi je jako teško. Volim glazbu koja je nastala krajem 70-ih i početkom 80-ih jer je taj period u glazbenoj povijesti bio kao neki melting pot unutar kojeg su se dogodili mnogobrojni stilovi i žanrovi od pojave punka, diska, new wavea, kraut rocka... Često volim slušati glazbu koja ima repetitivan ritam i traje puno dulje od uobičajenih radijskih tri i pol minute, uz koju imam feeling kao da se vozim. Dakle od standarda kao što je Grace Jones, pa do novih Khruangbina s Leonom Bridgesom."
NAJBOLJI SUVENIR U STANU I OTKUD JE?
"Nisam sklon suvenirima, nekako nije dobro za feng shui (smije se). Imao sam epizodu kada sam bio opsjednut prometnim znakovima i kada sam donio u tada zajednički stan peti prometni znak, dobio sam opomenu - ili ja ili prometni znakovi, nešto leti iz stana. Ponekad znam ukrasti čašu na putovanjima pa me to podsjeti na lijepo provedenu večer u Rimu ili Berlinu. Ova tu je iz Italije..."
KAMO SI POSLJEDNJE PUTOVAO?
"Bio sam s Davorom Rostuharom u Tanzaniji, snimali smo dox o plemenu Hadza, jednim od rijetko preostalih plemena lovaca i sakupljača. To iskustvo življenja s plemenom koji su kulturološki prezervirani u načinu života kakav je, pa usudio bih se reći, od početka čovjekova postojanja, bilo je ‘mind-blowing‘. Slušati njihovu tradicionalnu glazbu uz vatru ispod kamenog ovjesa ležeći na koži antilope i gledati mliječni put iznad golemih krošnja baobaba, ići s njima u lov ili po plodove i cijelo vrijeme biti izložen nepreglednim pejzažima kakve nije moguće vidjeti u Europi, sve je to bilo neprocjenjivo iskustvo. Baš sam jako zahvalan životu što me tamo nanio."
NAJDRAŽA SLIKA ILI FOTOGRAFIJA U STANU?
"Jedan od dražih crteža je od našeg slikara Voje Radoičića kojeg smo snimali u sklopu dokumentarnog serijala Gorana Devića ‘65+‘, koji je tom prigodom nacrtao crteže za filmsku ekipu i poklonio nam ih je. Sam crtež pokazuje pogled kroz prozor njegova stana kojem sam se divio tog dana. Na neki način to je isto ‘snapshot‘ kroz ruku jednog vrsnog crtača, a tim mi je draži jer time taj dokumentirani trenutak nosi višestruka značenja."
ŠTO JE OBVEZNO U TVOM FRIŽIDERU?
"Nažalost, u mom frižideru uvijek ima sve za tost s hrpom sira, a u to iskušenje često padam. A kad smo kod toga, imam prijateljicu koja me namjerno nazove i priča mi kako sebi radi tostiće, dakle pretpostavljam da znate kako ta priča završava. Tako da ove godine ništa od summer bodyja."
KOJI JE TVOJ STIL FOTOGRAFIJE?
"Susan Sontag je rekla da fotografija jest u suštini melankoličan predmet jer prikazuje prolaznost života. Prvenstveno radim dokumentarne snapshotove ljudi i situacija u kojima se nalazim, često su to izlasci, barovi, ulice i ostali jednostavni užici u kasnim satima. Nekako odabir kadra više proizlazi iz potrebe da zabilježim trenutak koji proživljavam tako da uhvatim dio tuđeg doživljaja ili pak samo prostora koji je neminovno povijesni prostor izrađen od svih događaja koji su se u njemu odvili. To je zapravo osobni dnevnik u obliku mozaika sjećanja. Volim reći da su te fotografije nečiji tuđi san koji ja sanjam."
U ČEMU NALAZIŠ INSPIRACIJU ZA SVOJ POSAO?
"Dokumentarni sam snimatelj koji voli svoj posao prvenstveno jer me dovodi u neke situacije i povezuje s ljudima koje sam možda ne bi odabrao. Na trenutke zna biti magično; malo prije smo se upoznali, a već sam u kupaonici s tom osobom koja pere zube dok ja snimam. U dokumentarnom filmu nema ponavljanja pa je to jedan poseban osjećaj neizvjesnosti koji se iskustvom pretvori u neki ‘super fokus‘, odjednom postaneš sama prisutnost i pažnja i pratiš sve zvukove, glasove i kretnje i pokušavaš predvidjeti slijed istih kako bi se mogao prekadrirati. Zna biti meditativno, ali zna biti i zeznutih situacija. Na kraju inspiraciju nalazim u tome da dokumentarni filmovi otvaraju mjesto za dijalog, pogotovo ako su socijalno angažirani i ako su usmjereni specifičnoj publici koja se može poistovjetiti s temom iz filma, čime se određeni društveni procesi ubrzavaju."
NAJBOLJE MJESTO ZA IZLAZAK U ZAGREBU?
"Ne izlazim puno van, barem ne onako kako sam znao s 20 godina. Nekako sam se zakačio na Krolu i tamo redovito idem na cugu jer to je mjesto koje se nije promijenilo od 80-ih, a zapravo se stalno mijenja kroz dolaske najrazličitijih karaktera."
KAKO JE ŽIVJETI U STROGOM CENTRU?
"Život u centru nije puno različitiji od života na periferiji već da se više radi o navici. Jedna dobra stvar života ovdje je ta da ne koristim prijevoz pa zapravo sve obaveze obavljam pješačeći pošto su u centru svi važni infrastrukturni, birokratski i kulturni sadržaji.‘
MJESTO NA KOJE SE VESELIŠ IĆI USKORO?
"Idem uskoro u Podgoricu snimati jedan dokumentarni film, a to me se veseli prvenstveno jer su Crnogorci i Crnogorke izrazito zgodni i privlačni ljudi."
POSEBNA FOTKA KOJU SI SNIMIO?
"Možda bih izdvojio fotografiju popa koji se spušta niz vrlo strmo brdo do plaže kako bi išao vjenčati ljude na grčkom otoku Ikaria. Osjećaj koji ta fotografija budi je kao kraj neke priče filma ili možda mog životnog perioda, dok se zapravo u stvarnosti radi o početku jednog zajedničkog života, tj. vjenčanja."
GDJE TE USKORO MOŽEMO GLEDATI?
"Nedavno je emitirana dokumentarna serija ‘Dobra ekonomija‘ Đure Gavrana na HRT-u koju se može gledati online, a govori o primjerima poduzetništva u Hrvatskoj kojima nije profit isključivi cilj, nego teže dobrobiti zajednice.
Također, uskoro dolaze dokumentarni filmovi Gorana Devića, Davida Lušičića i Davora Rostuhara s kojima surađujem. U pripremi sam i nove izložbe fotografija."
