Neki stanovi u našim uspomenama zauzimaju mnogo više mjesta nego što im pripada na tlocrtu. U njih stanu studentske godine, rođendanske proslave, prijateljstva i svakodnevni rituali kojima se rado vraćamo i nakon što nas život odvede na druge adrese. Za dizajnericu interijera Ani Madunu takvo je mjesto stan od 35 četvornih metara u širem centru Zagreba. Nekada njezina studentska adresa i zagrebačka baza između putovanja i života u inozemstvu, danas je polazište idejnog projekta u kojem se osobno iskustvo susreće s promišljenim oblikovanjem malog prostora.
Dobro je poznavala njegovu svjetlost, toplinu i atmosferu, ali i svaki kompromis koji je postojeći raspored tražio. Zato povratak ovom stanu za nju nije bio samo dizajnerski zadatak. Bio je prilika da prostoru uz koji je vežu lijepe uspomene ponudi sve ono što joj je tijekom stanovanja nedostajalo: pravi dnevni boravak, udobno mjesto za spavanje, više pohrane i osjećaj slobode unutar iste kvadrature.
„Koliko god malen kvadraturom, uz ovaj stan vežu me stvarno velike i lijepe uspomene i raduje me što sam mu se vratila kroz ovaj idejni projekt”, govori Ani.
Novo rješenje pritom ne počiva na suzdržavanju od boje. Naprotiv, čokoladno smeđa, duboka bordo-ljubičasta i prigušena maslinasto zelena postaju osnova interijera koji dizajnerica naziva New Beige, odnosno nova bež. Topao, ugodan i promišljen, ali s dovoljno karaktera da se u njemu prepozna jasan autorski stav.
Zaboravite bijele zidove: Novi broj D&D-a otkriva interijere koji se usuđuju više. U prodaji!
Od francuske književnosti do dizajna u Parizu
Anin put prema dizajnu interijera nije bio pravocrtan, premda je interes za oblikovanje prostora postojao od najranijih godina. Odrastala je uz umjetnost i jezike, kroz slikanje, pisanje i glumu, a dizajn interijera oduvijek je doživljavala kao posao iz snova. Ipak, prve profesionalne odluke odvele su je u drugom smjeru.
S 23 godine diplomirala je francusku književnost, nakon čega je planirala doktorski studij moderne književnosti u Parizu. Prije tako velikog koraka poželjela je predah od akademskog života. Odmaknula se od struke, živjela u inozemstvu, putovala i upoznavala različite gradove, kulture i načine života.
Ta se zamišljena kratka stanka postupno pretvorila u mnogo veći životni zaokret.
„Umjesto doktorata, u Pariz me na kraju vratila moja prva ljubav – dizajn. Upisala sam studij dizajna interijera i zapravo se vratila onome što sam još kao djevojčica zamišljala da ću jednog dana raditi. Na neki način, napravila sam popriličan krug da bih završila upravo tamo gdje sam oduvijek željela biti”, prisjeća se.
Danas, kroz rad istoimenog studija, u središte svojeg pristupa stavlja autentičnost. Za nju je važno da prostor ima vlastiti karakter i priču, ali i da se u njemu prepozna osoba koja ondje živi. Interijer koji bi se bez promjene mogao preseliti u bilo čiji dom nije ono čemu teži.
„Ne želim da moji projekti izgledaju kao da bi se mogli preslikati u bilo čiji dom. Interijer bi trebao biti osoban, imati nešto neočekivano i odražavati senzibilitet svojeg vlasnika”, objašnjava.
Takvu osobnost, smatra, često nose upravo detalji: neočekivana boja, zanimljiv komad namještaja, umjetničko djelo, materijal ili sasvim malen predmet. Njihova vrijednost nije nužno u veličini ili dominantnosti, nego u sposobnosti da prostoru daju prepoznatljivost.
Stan kojem se uvijek veselila vratiti
U zgradi staroj pedesetak godina, u širem centru Zagreba, smješten je stan čiju je najveću kvalitetu Ani prepoznala još tijekom studentskih dana. Južna orijentacija, veliki prozori i obilje prirodnog svjetla činili su ga ugodnim mjestom za život, osobito zimi, kada je bio topao i osunčan.
Ljeti ta orijentacija možda nije uvijek bila idealna, priznaje, no ljeta uglavnom nije provodila u Zagrebu. U njezinim su uspomenama zato ostali ponajprije sunce, svjetlost i osjećaj ugode.
Dio studija provela je na razmjenama u Parizu, ali povratku kući uvijek se veselila. Čak i poslije, dok je živjela u znatno većem stanu u Dubaiju, nedostajala joj je upravo ta mala zagrebačka adresa.
„Veliki prozori i sunce kojeg je uvijek bilo, druženja s prijateljima, proslave rođendana, noćenja s prijateljicama i svi oni obični svakodnevni trenuci”, nabraja uspomene koje veže uz njega.
Ipak, uza sve što je u njemu voljela, jedna joj je stvar stalno nedostajala: više četvornih metara ili barem osjećaj da ih ima više. Željela je i pravi dnevni boravak i spavaću sobu, bez svakodnevnog biranja između tih dviju funkcija.
Upravo je to iskustvo postalo jedno od temeljnih polazišta novog projekta.
„Ako već fizički ne možemo povećati stan, možemo ga osmisliti tako da istih 35 kvadrata radi puno više nego prije. Ideja je bila dobiti sve funkcije koje su mi tada nedostajale, ali bez osjećaja skučenosti i bez žrtvovanja otvorenosti prostora”, kaže dizajnerica.
Isti nedostatak prepoznali su i drugi stanari
Izvorni raspored obuhvaća dvije prostorije: veliku spavaću sobu te nešto manju kuhinju s blagovaonicom. Takva je podjela ostavljala otvorenim pitanje dnevnog boravka ili, ovisno o načinu korištenja veće prostorije, zasebnog mjesta za spavanje.
Obje funkcije trebalo je organizirati unutar iste sobe, pritom sačuvati prostranost i jasno definirati zone za odmor, spavanje i svakodnevni život. Dodatno su ograničenje predstavljali brojni pregradni zidovi, niše i konstruktivni „zubovi”, koji su oduzimali dragocjene centimetre i otežavali organizaciju prostora.
Budući da je Ani mnogo putovala i živjela u inozemstvu, stan je često bio u najmu. S vremenom je primijetila da se iskustva drugih stanara podudaraju s njezinima. Gotovo svi isticali su koliko bi prostor bolje funkcionirao kada bi bilo manje suvišnih pregrada i kada ne bi morali birati između dnevnog boravka i spavaće sobe.
Danas je stan namijenjen mladoj djevojci koju u postojećem rasporedu muči upravo ono što je godinama smetalo i dizajnerici. Projekt je zato dobio još jasniji cilj: pokazati kako mala površina uz dobru organizaciju može ponuditi sve funkcije doma.
„Zašto bi 35 četvornih metara nužno značilo odricanje od jednog ili drugog? Ovaj sam projekt doživjela i kao mali osobni izazov - pokazati i sebi i njoj da mala kvadratura ne mora značiti kompromis u načinu života”, govori Ani.
Promišljen raspored, dobar dizajn i namještaj izrađen po mjeri trebali bi omogućiti upravo takvu svakodnevicu: ugodnu, funkcionalnu i bez nepotrebnog osjećaja skučenosti.
Nova bež u čokoladnim, ljubičastim i zelenim tonovima
Koloristički koncept počeo se oblikovati s dolaskom jeseni. Budući da je u projektu imala gotovo potpuno slobodne ruke, Ani je odlučila istražiti boje koje su je oduvijek privlačile.
Kuhinja je zamišljena u lakiranom MDF-u, što joj je omogućilo izlazak iz okvira standardne ponude dekora. Namještaj će se lakirati u pažljivo odabrane nijanse prema NCS sustavu, a paleta je topla, zagasita i zemljana.
Čine je tamna čokoladno smeđa s blagim taupe podtonom, duboka bordo-ljubičasta na razmeđu boje patlidžana, burgundca i šljive te prigušena zelena u tonovima kadulje odnosno masline. Umjesto uobičajenih neutralnih tonova, upravo te boje preuzimaju ulogu smirene osnove prostora.
„Ove nijanse postaju novi ‘beige’ prostora, dovoljno smirene da djeluju bezvremenski, a opet dovoljno karakterne da interijeru daju vlastiti identitet”, objašnjava.
Željela je postići toplinu, ugodu i dubinu, ali prije svega oblikovati autentičan interijer koji se ne boji boje, a pritom zadržava sklad i profinjenost.
Zanimljivo, kombinacija na koju je danas posebno ponosna nije nastala prema unaprijed zadanom pravilu. Dok je crtala i isprobavala različite varijante, gotovo je slučajno povezala čokoladno smeđu, tamnu boju patlidžana i prigušenu maslinasto zelenu. Zajedno su joj, kaže, jednostavno „sjele”.
Upravo u toj paleti vidi jedan od najvažnijih izvora karaktera budućeg interijera.
Kristina je kupila imanje za cijenu dva kvadrata u Zagrebu
Manje pregrada, više mogućnosti
Glavni prostorni zahvat predviđa uklanjanje suvišnih pregradnih zidova kako bi se stan otvorio, povezao i dobio bolju prohodnost. Nekada jasno odvojene prostorije u novom bi rasporedu trebale funkcionirati kao povezana cjelina, s prirodnijim kretanjem i otvorenim vizurama.
Na mjestu nekadašnjeg zida predviđena je staklena konstrukcija s televizorom koji se prema potrebi može zakretati. Takvo rješenje omogućuje vizualno definiranje zona uz zadržavanje njihove međusobne povezanosti.
Uklanjanjem ostave oslobodio bi se prostor za veću i funkcionalniju kuhinju, dok njezino središte postaje otok. Njegova je uloga višestruka: donosi dodatnu radnu površinu, mjesto za sjedenje i poveznicu s ostatkom stana.
Cilj svih tih zahvata jest na istoj površini postići otvoreniji, prohodniji i fleksibilniji tlocrt. Svaka funkcija treba dobiti svoje mjesto, ali bez nepotrebnih barijera koje bi ponovno usitnile prostor.
Već od ulaza stan je zamišljen kao cjelina. Pogled bi se otvarao prema kuhinji s otokom, svojevrsnom središtu svakodnevice, a zatim nastavljao prema dnevnoj zoni. Stakleni element sa zakretnim televizorom suptilno bi označavao prijelaz između njih, dok bi otvorenost ostala sačuvana.
Dnevni boravak koji se pretvara u spavaću sobu
Najvažniji odgovor na ograničenu površinu Ani je pronašla u prilagodljivosti prostora i namještaja. Umjesto klasičnog kreveta predvidjela je stolarski sklopivi, takozvani flip-flap krevet, koji se spušta samo kada je potreban.
Integriran između dvaju velikih ormara izrađenih po mjeri, krevet postaje dio zida namijenjenog i pohrani i spavanju. Tijekom dana ostaje sklopljen, a ista površina oslobađa se za dnevni boravak i nesmetano kretanje. Navečer se ponovno prilagođava odmoru.
„Kada je krevet sklopljen, cijela zona ostaje otvorena i prohodna”, objašnjava dizajnerica.
Modularni kauč dodatno proširuje mogućnosti korištenja. Njegovi se elementi mogu preslagivati ovisno o tome treba li više mjesta za svakodnevni odmor, druženje s većim brojem ljudi ili slobodno kretanje kroz stan.
Tako zona spavanja tijekom dana postaje gotovo nevidljiva, a dnevni boravak zadržava svoju punu funkciju. Cijeli se koncept temelji na tome da prostor prati potrebe osobe koja u njemu živi i prilagođava se različitim dijelovima dana.
U takvoj organizaciji ni povremeni rad ne zahtijeva zaseban kutak. Kuhinjski otok prema potrebi postaje radna površina, pa ista točka u stanu može služiti pripremi hrane, blagovanju i poslu.
Pohrana osmišljena do posljednjeg centimetra
Kako bi sve te promjene u svakodnevnom korištenju bile moguće, pohrana je morala biti pažljivo razrađena. Gotovo sav namještaj zato je nacrtan po mjeri, s namjerom da se iskoristi svaki raspoloživi centimetar.
Dva velika ormara između kojih je smješten sklopivi krevet čine važan dio tog sustava. Njihov položaj omogućuje objedinjavanje više funkcija na istom zidu, dok ostatak prostorije ostaje slobodniji.
Ani je posebnu pozornost posvetila i njihovu izgledu. Predvidjela je staklene fronte i tamnoljubičastu unutrašnjost, dajući i unutarnjim površinama ormara aktivnu ulogu u oblikovanju interijera.
„Ako se već sadržaj ormara vidi, zašto bi njegova unutrašnjost bila neutralna i neprimjetna? Htjela sam da i ona postane dio dizajna”, kaže.
U kuhinji je svaki element zamišljen s maksimalnim kapacitetom pohrane. Iako se ostava uklanja kako bi prostor dobio bolji raspored i veću kuhinju, organizacija novih elemenata treba odgovoriti na potrebe svakodnevnog spremanja.
Dodatno mjesto nude ladice i otvorene police unutar kuhinjskog otoka. Na njima se mogu držati predmeti koje je praktično imati nadohvat ruke, čime otok uz sve ostale uloge postaje i važan dio pohrane.
Otok organske forme kao središte stana
Kuhinjski otok jedno je od rješenja koje dizajnerica posebno izdvaja. Njegov oblik nije klasično pravokutan, ali ni potpuno zaobljen. Ima pomalo neočekivanu, organsku formu koja bi trebala omekšati geometriju kuhinje i dati joj osobnost.
U malom stanu takav element mora opravdati prostor koji zauzima, pa je zamišljen kao radna ploha, mjesto za blagovanje, površina za povremeni rad i dodatna pohrana. Istodobno povezuje kuhinju s ostatkom interijera i postaje mjesto oko kojeg se organiziraju različite dnevne aktivnosti.
Ani upravo u tom spoju vidi smisao cijelog projekta. Pažljivo osmišljena funkcija ostavlja mjesta za oblikovnu slobodu, neočekivan detalj i komad namještaja koji će biti prepoznatljiv.
„Mislim da upravo takvi detalji najbolje opisuju cijeli projekt – funkcionalnost nije bila razlog da se odreknemo osobnosti”, ističe.
Svjetlost koja ostaje u prvom planu
Prirodno svjetlo jedna je od najvećih postojećih vrijednosti stana i važan oslonac novog koncepta. Južna orijentacija i veliki prozori tijekom dana donose obilje svjetlosti, koja bi u otvorenijem rasporedu dodatno naglasila prozračnost te toplinu odabranih boja i materijala.
Umjetna rasvjeta zato je zamišljena diskretno. Umjesto visilica i dominantnih rasvjetnih tijela, Ani je odabrala bijelu nadgradnu spot-rasvjetu, raspoređenu prema funkcionalnim zonama.
Njezina je namjera osigurati potrebno osvjetljenje bez dodatnog vizualnog opterećenja. Rasvjetna tijela trebala bi se gotovo izgubiti u prostoru i prepustiti naglasak interijeru, prirodnom svjetlu i osjećaju otvorenosti.
„Cilj je bio da rasvjeta odradi svoju funkciju, ali se gotovo izgubi u prostoru”, objašnjava.
Novi početak umjesto doslovnog povratka prošlosti
Premda je osobna povijest snažno prisutna u nastanku projekta, Ani novo uređenje doživljava kao novi početak. Nije željela pod svaku cijenu zadržavati predmete ili materijale koji bi ga izravno povezivali s njezinim studentskim danima.
Kada je stan prvi put uređivala za sebe, za kuhinju i blagovaonicu odabrala je velike crno-bijele pločice. I danas su joj drage, pa se neko vrijeme razmatralo da ostanu kao poveznica s prijašnjim interijerom.
Ipak, novi koncept otvorenog prostora tražio je drukčiji pristup podnim oblogama. Povezivanje svih zona u cjelinu željela je naglasiti i njihovim kontinuitetom, zbog čega je kroz cijeli prostor predviđen parket u chevron uzorku.
Takav pod trebao bi vizualno objediniti interijer i pridonijeti njegovoj toplini. Odluka da se odustane od postojećih pločica proizašla je upravo iz želje da novi raspored dobije jasnu, povezanu osnovu.
Osobna povezanost podigla je kriterije
Rad na prostoru koji dobro poznaje Ani je omogućio precizno prepoznavanje njegovih slabosti i mogućnosti. No osobna povezanost istodobno ju je učinila zahtjevnijom prema vlastitom rješenju.
Iako je, kaže, svakom projektu maksimalno posvećena i uvijek nastoji razumjeti perspektivu klijenta, ovdje je imala osjećaj da ponovno projektira za sebe. Stan je godinama bio njezina zagrebačka baza, pa dobro poznaje i nedostatke i potencijal koji možda nije vidljiv na prvi pogled.
Zato je željela izvući maksimum iz svakog od njegovih 35 četvornih metara, uz jednaku pozornost prema funkcionalnosti i estetici. Tražila je rješenje koje će biti drukčije, hrabrije i osobnije.
„Jednostavno nisam mogla prihvatiti da moj nekadašnji stan na kraju postane još jedan ‘siguran’ bež interijer. Možda je upravo zato ovaj projekt postao moj New Beige – topao i ugodan, ali na moj način”, govori.
Idejno rješenje je definirano, realizacija tek slijedi
Projekt je trenutačno u fazi definiranog idejnog rješenja. Postavljeni su smjer uređenja, funkcionalna organizacija i dizajn, dok su pojedini detalji realizacije još otvoreni. Sljedeći korak donosi razradu konačnih izvedbenih odluka.
Za koncept koji se u velikoj mjeri oslanja na namještaj izrađen po mjeri posebno je važno što Ani već ima provjerene stolare. Upravo će njihova izvedba imati važnu ulogu u ostvarivanju zamišljene fleksibilnosti, od sklopivog kreveta i ormara do kuhinje i višenamjenskog otoka.
Ostale odluke oblikovat će se tijekom sljedeće faze projekta, u kojoj će idejni koncept dobiti precizniju izvedbenu razradu.
Mala kvadratura ostavlja mjesta za hrabre odluke
Kada bi iz ovog projekta trebala izdvojiti jedan savjet za uređenje malog stana, Ani bi preporučila manje straha od ograničene površine, a još manje od boje.
Tijekom putovanja vidjela je, kaže, velike i luksuzne interijere kojima su, unatoč obilju kvadrata i izdašnom budžetu, nedostajali karakter i osobnost. Istodobno, mali stan uz dobre odluke može postati iznimno zanimljiv, funkcionalan i osoban dom.
„Usudite se i malo riskirajte”, poručuje.
Takav iskorak pritom može početi vrlo malim predmetom. U ovom su projektu to, primjerice, mlinci za sol i papar u intenzivnoj Yves Klein plavoj, koji namjerno odskaču od ostatka palete. Boja tako ne mora odmah zauzeti cijeli zid ili kuhinju da bi postala primjetan i važan dio prostora.
Onima koji još oklijevaju savjetuje male korake: detalje koji se lako mijenjaju, ali jasno pokazuju koliko osobnosti mogu unijeti u interijer. Kada se jednom prepozna njihov učinak, lakše se odvažiti i na veće odluke.
Upravo se u takvim izborima prepoznaje i njezin pristup nekadašnjem studentskom stanu: pažljivo organizirati svakodnevicu, iskoristiti ono što prostor već nudi i ostaviti dovoljno slobode za boje i detalje koji će ga učiniti osobnim.
„Na kraju, kvadrati ne stvaraju dobar interijer – dobre ideje da”, zaključuje Ani Maduna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....