Sve je počelo jednim snom. Evica i Neven, tek vjenčani, željeli su mjesto na koje bi pobjegli vikendom, na neko tiho mjesto u prirodi, izvan zagrebačke vreve. Zamislili su to mjesto kao utočište gdje mogu napuniti baterije tijekom napornog radnog tjedna i tamo pronaći prijeko potreban mir. Međutim, kad su započeli svoju potragu za takvim mjestom, ubrzo su shvatili da je savršenu parcelu - blizu prirode, a ipak dovoljno blizu grada - teže pronaći nego što su očekivali. Evica nam priča kako je ta potraga za idealnim skorovištem za bijeg izgledala kao beskrajno putovanje, sve dok njezin svekar nije otkrio dio obiteljske povijesti koji je sve promijenio.
Naime, ispostavilo se da je Nevenov otac vlasnik vinograda koji je prije mnogo godina kupio u Vukomeričkim goricama u prekrasnom ruralnom području u blizini šume. Tada se na parceli nalazila samo mala zgrada za skladištenje alata, ali, što je najvažnije, imala je izravan pristup prirodi.
"Ideja o imanju poput ovoga, ušuškanom među drvećem, bila je predobra da bi se odbacila", kratko je objasnila Evica.
Stoga su se Borčići prvo odlučili posjetiti lokaciju, a kada su stigli, nisu mogli vjerovati koliko se zemlja promijenila u protekla tri desetljeća. Ono što je nekoć bio vinograd sada je bilo zaraslo zemljište, divlja džungla vinove loze i grmlja. Unatoč kaosu, potencijal lokacije je bio odmah vidljiv - bila je savršena. Područje je bilo mirno, prepuno divljih životinja i povezano sa šumom.
Evicin svekar bio je oduševljen njihovim entuzijazmom i rado je dopustio da srede prostor i uzmu ga na korištenje.
"Sve je započelo čišćenjem zemlje. Svaku večer nakon posla odlazili bismo na selo kako bismo se pozabavili zaraslim grmljem. Moji su se roditelji također uključili u pomoć i, malo-pomalo, počeli smo stvarati svoju zemlju. Godine 2005. počeli smo oblikovati viziju, saditi voćke, cvijeće i polako uređivati unutrašnjost malog objekta koji je nekada bio skladište. Pod je bio od zemlje pa smo izlili novi betonski pod, ožbukali zidove, ugradili prozore i vrata kako bismo prostor iskoristili za odlaganje stvari za naš budući prostor za roštiljanje", prisjeća se Evica.
Prema Evicinim riječima, priroda koja je okruživala kućicu jednostavno je oduzimala dah. Često bi se tu pojavljivale srne, lisice, zečevi, kune i vjeverice, donoseći osjećaj mira i povezanosti sa zemljom. I kako je vrijeme sve više prolazilo, to su se oni sve više zaljubljivali u imanje i počeli sanjati o tome da jednog dana tamo trajno žive.
"Koliko god nam je bilo teško otići s imanja natrag u grad, ipak smo nastavili navraćati samo vikendom i rješavati niz obaveza vezanih za uređenje. Kako nismo imali tekuću vodu i struju, moj je suprug svojom snalažljivošću riješio te probleme. Ugradio je spremnik za vodu na tavanu i spojio ga s imanjem služeći se prirodnom gravitacijom. Nekoliko solarnih panela bilo je dovoljno za napajanje osnovnih potreba, a život izvan mreže bio je kao vikend-avantura", kaže vlasnica.
Međutim, život im je donio neočekivanu krivulju koja će sve promijeniti. Jedne večeri, kada su išli prema vikendici, zatekli smo srceparajući prizor: skupinu sićušnih psića, napuštenih uz cestu. Neki su bili ozlijeđeni, neki samo prestravljeni pa su se supružnici pobrinuli za njih, a u konačnici i zadržali jednog od njih. Iako je Lunjo (novi psić) bio krasan, njemu se očito život u gradu i stanu nikako nije sviđao.
"Našem novom psiću Lunji nije bilo nimalo ugodno u stanu. Patio je od tjeskobe zbog odvajanja, trgao je namještaj i stvarao nered kad god bismo ga ostavili samog. Pokušali smo sve - bihevioriste, škole obuke, duge šetnje - ali ništa nije upalilo. Stres je uzeo danak kod svih pa je jednog je dana moj suprug rekao: "Ne možemo više ovako. Preselimo se u vikendicu", govori Evica.
Tako su Borčići donijeli brzu odluku, spakirali se i preselili. Nije to bio lak prijelaz; vikendica još nije bila za stanovanje. Nisu imali kuhinju i morali su brzo kupiti drugi automobil kako bi mogli putovati na posao. Nakon toga vikendica je postala njihov stalni dom. Stan u Zagrebu dali su u najam i od tog novca otplatili kredit, a nakon što su otplatili stan, podigli su drugi kredit kako bi krenuli s preuređenjem vikendice u svoj dom iz snova.
"Imali smo jasnu viziju što želimo. Moj muž sanjao je o velikoj garaži s izravnim pristupom kući, ja sam zamislila zimski vrt s velikom staklenom stijenom koja povezuje interijer s okolišem i u zimskim mjesecima. Također smo htjeli gostinjsku sobu, spremište i praonicu rublja. Moja sestrična Andrea, građevinska inženjerka, bila je ključna u provođenju naših ideja u djelo, a njezina je stručnost pomogla u donošenju svake odluke. Uz njezinu pomoć izradili smo idejno rješenje koje su arhitekti pretočili u službene nacrte potrebne za dobivanje građevinske dozvole", objašnjava Evica.
Izgradnja je počela ubrzo nakon toga. Srušen je dio postojećeg objekta i započelo se s postavljanjem temelja za novu dogradnju od 122 četvorna metra. Budući da se imanje nalazi na brežuljku u potresnom području, temelji su bili ključni za stabilnost cijele konstrukcije. Andrea je redovito posjećivala lokaciju kako bi nadgledala proces i osigurala da sve zadovoljava profesionalne standarde. Paralelno je izgrađen i bazen te uređeno okolno zemljište. Pomalo nestvarno, ali istinito, projekt je završen za manje od 10 mjeseci i kuća je bila spremna za useljenje.
"Gledajući unatrag, nevjerojatno je koliko smo daleko stigli. Ono što je počelo kao vikend-izlet pretvorilo se u prekrasan dom u kojem sada provodimo svaki dan. Lunjo, koji je započeo cijelo ovo putovanje, napreduje i svi smo nekako mirniji. Svake večeri vraćamo se s posla i osjećamo se kao da smo ušli u utočište. Pogled iz gornje spavaće sobe s velikim staklenim zidom je očaravajuć - možemo gledati zvijezde noću i probuditi se uz cvrkut ptica ujutro. Ljeti spavamo u gostinjskoj sobi s direktnim izlazom na bazen, a svako jutro prvo se okupamo prije uživanja u šalici kave", opisuje Evica. Za kraj ističe da je kuća projektirana da se besprijekorno stopi s okolišem.
"Dnevni boravak, zimski vrt i terasa su povezani, a u ljepoti prirode može se uživati tijekom cijele godine. Volim gledati kako kiša i magla obavijaju krajolik stvarajući čarobnu atmosferu. S naše terase gledamo divlje životinje, a kroz godine smo učili o ljekovitom bilju, gljivama i drugim šumskim plodovima. Posadili smo razne voćke, od kojih mnoge već daju plodove, a svake godine nastavljamo saditi nove. Naš cilj je živjeti ekološki, u skladu s prirodom. Radimo domaće džemove, likere i čajeve od voća i bilja koje uzgajamo, a čak imamo i električni automobil kako bismo smanjili svoj ugljični otisak. Svaki dan osjećamo zahvalnost za život koji smo ovdje stvorili, a za neočekivani preokret našeg putovanja zahvaljemo Lunji", kaže Evica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....