U zapadnom Sredozemlju, nedaleko od španjolske obale, smjestilo se Balearsko otočje. Među njegovim su najpoznatijim otocima Mallorca, Menorca, Ibiza i Formentera, no svaki od njih ima prilično različit karakter.
Menorca, drugi najveći otok arhipelaga nakon Mallorce, prostire se na oko 700 četvornih kilometara. No, za razliku od veće i poznatije Mallorce, Menorca je prepoznatljiva po očuvanom ruralnom krajoliku i snažnoj povezanosti s prirodom. Otok je od 1993. godine UNESCO-ov rezervat biosfere, a njegov unutarnji dio obilježavaju polja, seoska imanja i gusta mreža suhozida. Uz to, obala donosi brojne uvale, litice i plaže, dok sjever otoka često oblikuju snažni vjetrovi.
Takav krajolik nije nastao slučajno. Stoljećima su ga oblikovali ljudi koji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, koristeći pritom ono što im je otok nudio. Kamen iz okoliša postao je osnovni građevinski materijal, a suhozidi su postupno ispresijecali polja i postali jedan od najprepoznatljivijih elemenata menorčanskog krajolika. Njihova je uloga bila i vrlo praktična: označavali su granice zemljišta, štitili usjeve od vjetra, pomagali u sprečavanju erozije i štitili stoku.
Još kratko u prodaji: Ljetni broj magazina D&D potražite na kioscima i u trgovinama diljem Hrvatske!
Kuće i gospodarske zgrade također su se prilagođavale lokalnoj klimi, suncu i vjetru, pa je tradicionalna arhitektura Menorce teško odvojiva od krajolika u kojem je nastala. U takvom su okruženju nastala i tradicionalna seoska imanja, na otoku poznata kao "llocs". Riječ je o poljoprivrednim gospodarstvima povezanima s uzgojem zemlje i stoke, u kojima su kuća, gospodarske zgrade i okolno zemljište činili jednu funkcionalnu cjelinu.
Jedno od njih je i Son Martorell.
Kompleks čine glavna kuća, površine 370 kvadrata, nekadašnja staja za stoku od 30 kvadrata te okolni krajolik sa suhozidima, putovima i autohtonim raslinjem. Izvorne građevine datiraju iz 1886. godine, no nakon niza preinaka i godina zapuštenosti bile su u vrlo lošem stanju. Promjene kroz desetljeća toliko su izmijenile kuću da je u jednom trenutku bila podijeljena na dvije zasebne stambene jedinice, čime je izgubljena njezina izvorna prostorna povezanost.
Upravo je ponovno uspostavljanje veze između kuće, krajolika i njezine povijesti postalo polazište obnove. Autori projekta iz studija idearch nisu željeli rekonstruirati neku zamišljenu sliku Son Martorella iz prošlosti. Umjesto toga, odlučili su raditi s onime što je ostalo, sačuvati vrijedne tragove vremena i omogućiti im da postanu dio novog života kuće.
Obnova je zato počela uklanjanjem onoga što je bilo dotrajalo ili nepotrebno. Uklonjene su oštećene krovne i stropne konstrukcije te pregrade koje nisu bile dio izvorne strukture. Nakon tog "čišćenja" ostali su kameni zidovi i dijelovi građevine koji su još uvijek mogli poslužiti kao čvrsta osnova za novu organizaciju prostora. Arhitekti Syra Abella Bule i Joaquín Mosquera Casares taj pristup opisuju kao stvaranje svojevrsne "korisne ruševine" - postojeće strukture koja nije obnovljena kako bi izgledala kao nekada, nego je iskorištena kao temelj za novi život.
Jedan od najvažnijih novih elemenata nalazi se odmah na ulazu. Ondje je otvoren prostor koji se proteže kroz dvije etaže i postaje središte kuće. Oko njega se razvijaju stubište i galerija, koji prate postojeći kameni zid. On ostaje vidljiv i postaje jedan od ključnih elemenata interijera: istodobno je dio konstrukcije i podsjetnik na povijest kuće.
Od tog središnjeg prostora povezuju se različite etaže, a novi elementi uvedeni su tako da ne pokušavaju nadjačati postojeću arhitekturu. Umjesto velikih intervencija koje bi promijenile karakter kuće, novi su dijelovi lagani i precizno uklopljeni među stare kamene zidove.
Posebna je pažnja posvećena upravo kamenu marès, lokalnom kamenu karakterističnom za Balearske otoke. Postojeći zidovi detaljno su pregledani i pažljivo očišćeni kako bi se ondje gdje je to bilo moguće ponovno istaknula njihova izvorna površina. Na mjestima gdje očuvanje postojećeg materijala nije bilo moguće, korišteni su mortovi na bazi vapna i pločice, čime se i u novim dijelovima nastojala zadržati materijalna povezanost s tradicionalnom gradnjom.
No, odnos prema tradiciji nije ostao samo na izboru materijala. Cijela je kuća organizirana prema logici karakterističnoj za Menorcu - ovdje klimatski uvjeti i samo mjesto određuju kako će prostor izgledati. Novi otvori nisu raspoređeni prvenstveno zbog simetrije ili izgleda pročelja, nego kako bi u unutrašnjost doveli što više prirodnog svjetla, otvorili poglede i povezali kuću s krajolikom.
Na južnoj strani glavne se prostorije potpuno otvaraju prema okolišu velikim staklenim površinama od poda do stropa. Sjeverna je strana zatvorenija. Ondje su smještene pomoćne prostorije i kupaonice, iza uvučenog pročelja s manjim otvorima koji služe kao zaštita od snažnih sjevernih vjetrova, poznatih kao Tramontana.
I u unutrašnjosti je cilj bio izbrisati nepotrebne granice između prostorija. Novi otvori probijeni su kroz debele kamene zidove i postali prijelazi između pojedinih dijelova kuće. Umjesto klasičnog niza soba povezanih hodnicima, prostor je organiziran tako da se iz jedne prostorije prirodno prelazi u drugu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....