Najljepša vikendica u Stubičkim Toplicama

Priča se kako ima vikendica koje izgledaju kao da ih je netko ovog trenutka uzeo iz bajke i stavio ih u sadašnji svijet. Čarobno, idilično, gotovo nestvarno. Kažu da su to jedne od onih kuća u koje uđete i ostanete zapanjeni ambijentom, a već trenutak poslije razmišljate gdje ste već sve to vidjeli. Taj prokleti, često neshvatljivi deja vu. I onda vam sine! Pa to je ista ona kućica iz najdraže priče u djetinjstvu koju vam je majka čitala prije spavanja. Točno tako ste je zamišljali. Svaki korak, svaki centimetar, baš sve je isto! Nevjerojatno. Jel’ vam se to ikada dogodilo? Nama je.

Stubičke Toplice su inače izrazito šarmantno mjesto smješteno podno sjevernih obronka Zagrebačke gore. Pitomi je to kraj s obiljem zelenih brežuljaka. Naravno, kako to obično biva, dogodilo se najgore. Prvo smo promašile odvojak, onda smo ušle u slijepu ulicu i shvatile da se ne možemo okrenuti natrag, nakon pola sata ipak smo uspjele pronaći put koji nas je ponovno doveo na glavnu cestu, pa smo pogodile odvojak, ali na pola brijega auto je otkazao poslušnost. Stao. Neće dalje. Amen. I kad smo pomislile da je sve izgubljeno i da nikada nećemo stići na cilj, pojavio se vlasnik kućice u koju smo se zaputile i pomogao nam odgurati auto na vrh brijega.

Ovim putem mu zahvaljujemo na tome. Nakon svih tih muka, pred nama je bila idilična kuća i nasmijani vlasnici, Lidija i Ivica, bračni par iz Zagreba. Užurbano smo ušli u kuću, nastojeći što hitnije pobjeći hladnoći, a kad ono… interijerska bajka. Prizor koji se može samo poželjeti. Posvuda detalji, boje, na pećnici još vrući lonac iz kojeg miriše sarma, stol spreman za ugodnu večeru, na komodici raznorazni likeri (koje vlasnica pravi sa susjedom Vesnom) i prigodne čaše, u velikom kaminu gotovo nečujno pucketa vatra, a udobne, pomalo kraljevske fotelje i sofe mame nekom nevidljivom energijom dase baciš na njih, zavališ i odmaraš. Kao da nas je netko stavio u vremensku kapsulu i vratio nas u djetinjstvo kada smo odlazili na božićne objede kod naših baka. Divna vremena.

Vikendica je naše životno djelo jer je to jedina nekretnina koju smo sami stekli i sami gradili praktički od zamisli na papiru pa do ovog što vidite danas. Sve to trajalo je 20 godina, a još uvijek se sjećam kako je moj suprug crtao do dugo u noć kako naša vikendica mora izgledati. Potrošio je hrpu papira, stalno nešto mijenjao, zamišljao, ispravljao i na kraju došao do rješenja koje nas je oboje usrećilo – govori Lidija i napominje da kraj u kojem se nalazi vikendica jako puno znači suprugu i njoj. Naime, oboje vuku korijene iz Zagorja, ona iz Tuheljskih, a on iz Stubičkih Toplica.

Vlasnici su napravili sve u kući, a čak su i sami postavili kameno opločenje na terasu i izradili otvoreni kamin… Jer sve se može kad se hoće!

Na mjestu na kojem se nalazi vikendica nekada je bila stara kuća od Ivičina oca koji je rođen na ovom gruntu. Nakon što mu je otac preminuo, Ivica je odlučio oživiti tu zemlju. Odlučio je otkupiti od rodbine njihove zakonske dijelove i osmisliti pravo imanje koje će zabljesnuti u punom sjaju. Uz glavnu kuću na gruntu se nalazi i nekadašnja štala koju vlasnici namjeravaju pretvoriti u etnokuću te predivan vrt koji doduše zbog snijega nismo uspjeli vidjeti, ali vlasnica nas uvjerava da u njemu ima više od sto biljaka, pa na proljeće to izgleda fascinantno.

– Prije početka gradnje počeli smo skupljati materijal, pa smo, na primjer, pet godina prije kupili grede za krovište, nakon toga ciglu itd., tako da smo imali s čim započeti, a onda smo, ovisno o tome koliko smo imali novca u toku gradnje, kupovali što nam je trebalo za dalje. Iako je nekada bilo teško, uživali smo u svakom trenutku i beskrajno se radovali konačnom rješenju. Čak možemo reći da su nam te neke prepreke i pomogle jer smo prelazeći preko njih dolazili do još boljih ideja – sa smiješkom govore vlasnici vikendice koja zapravo uopće nije velika (za tročlanu obitelj), jedino je zemljište preveliko i vrlo zahtjevno za održavanje.

– U vrtu smo svake godine obrađivali jedan novi dio i tako dogurali do sedam cvjetnjaka, a ove godine i povrtnjaka. Zasađeno je više od 200 ukrasnih grmova i stabala i još ima mjesta za sadnju – ponosno priča Lidija. Gotovo je nestvaran podatak da su ovu kuću sagradili Lidija i Ivica sami. Govore kako je Ivica s jednim zidarom zidao 52 dana zidove do krova. Krov, naravno, nisu mogli sami napraviti, ali sve ostalo njiho-vih je ruku djelo. Nisu žbukali sami kuću iznutra jer to ne znaju, pa su zato kupovali gipsane ploče za novac koji su u tom trenutku imali te postavljali te ploče kako su mogli i znali.

Stolariju mi je napravio moj pokojni otac, a ostale drvene elemente, kojih ima zaista puno, suprug Ivica. Sestra i ja smo postavile kameno opločenje na terasu i staze i mogu vam reći da to uopće nije teško i da se može lako naučiti. Valjda smo obje naslijedile taj duh jer nam je otac uvijek govorio kako se sve u životu može, samo kad se hoće. Isto tako, suprug i ja smo sami napravili otvoreni kamin, što baš i nije jednostavno, ali smo na kraju uspjeli – priča Lidija i dodaje da namještaj za vikendicu gotovo uopće nisu kupovali, osim nekoliko stvari koje su kupljene u vrlo jeftinim dućanima (Emmezeta, MBM…). Umjesto toga, dio starog namještaja premješten je iz obiteljske kuće u Zagrebu (taj namještaj je također radio Lidijin otac).

Dominantni detalji su raznorazne slike i kutijice za nakit svih veličina koje Lidija skuplja godinama

Ono što nas je posebno oduševilo u ovoj kući je kuhinja zidana od siporeksa i obučena pločicama od terakote koje imitiraju staru ciglu. – Kuhinja je super, ali još nije završena jer nedostaje napa koju isto moramo samo iskonstruirati. Na sredini je mali otok koji je nastao od stola koji je nekada davno također napravio moj tata, a mi smo ga nadogradili – otkriva vlasnica. Jednog dana Lidija i Ivica će sigurno živjeti ovdje. Ta je odluka davno donesena. Ovo je njihova kuća iz snova, njihov trud i njihova sadašnjost i budućnost.

– Želim se uskoro buditi okružena detaljima koji su mi važni. Svojim najdražim kutijicama za nakit koje skupljam godina, suvenirima koje sam donijela s raznih buvljaka iz svih dijelova svijeta i dragim slikama s autentičnim motivima omiljenih mjesta – kaže Lidija kojoj je najveće veselje kada vidi koliko prijatelji obožavaju dolaziti u njihovu kuću. – Govore nam da kuća ima dušu i toplinu koja se rijetko gdje nalazi. Sretna sam što su nam se svi uvijek vratili i sretna sam što smo uspjeli prenijeti svoju strast i na druge ljude koji su isto poželjeli sami izgraditi svoju kuću iz snova – ističe Lidija.

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!