Kuća bez mane

Kuća u Žeževici

Fatamorgana usred dalmatinskog krša

Laboratorij, benzinska pumpa, garaža, skladište, teretana, supermarket… sve je to padalo na pamet ljudima koji su gledali kako nastaje kuća u Žeževici, malom dalmatinskom zaseoku u blizini Šestanovca, kojega mnogi znaju jedino po tome što je dugo vremena bio krajnja točka autoputa.

Profil
Vlasnici:
Suzana i Joško Kalajžić
Arhitekt:
Jakša Kalajžić, M.A.U. arhitektura
Lokacija:
Žeževica pokraj Šestanovca
Info:
Kuća bruto površine 150 kvadrata

I kad je završena i kada je postalo jasno da je riječ o vikendici, ljudi su je i dalje komentirali, noću se zaustavljali ispred nje i govorili da izgleda kao svemirski brod, te da im nikako nije jasno kako se ta kuća otvara…

Mora da se to sve nekako podigne, pričali su… Jedan je susjed, nakon svih tih komentara, htijući utješiti obitelj i arhitekta, rekao “ma niš se vi ne brinite, narast će masline, pa se kuća neće ni vidjet”… A sve je to obitelj Kalajžić strpljivo slušala i zapravo uživala u svim tim komentarima jer je kuća očito jedna od onih koja izaziva reakciju i koja se pamti…

I onda je stigao poziv od stručnog žirija Udruženja hrvatskih arhitekata. Kuća je bila nominirana za nagradu Drago Galić za najuspješniju stambenu arhitekturu u Hrvatskoj. Naposljetku kuća nije dobila nagradu, ali je to bio jedan od povoda da se zaputimo u Žeževicu, u jednu od najljepših i najintrigantnijih vikendica u Hrvatskoj.

Putujući po tom surovom i dramatičnom krajoliku koji je prema lokalnoj legendi i ime dobio po svojoj brutalnosti “žeženja” sunca u podne kada temperatura zna dosegnuti čak 55 stupnjeva, a u istom danu se noću zna spustiti na 12 do 13 stupnjeva, ništa nas zapravo nije pripremilo da ćemo u tom rijetkonaseljenom terenu ubrzo ugledati, po mnogima najljepšu vikendicu u Hrvatskoj.

Izdužena, bijela, niska, reducirana, suvremena te izrazito horizontalna djelovala je poput fatamorgane, a čim smo sišli s ceste te joj se počeli lagano približavati, iznenadilo nas je koliko je elegantna, prozračna i fina, iako je na njoj najprimjetljiviji element valoviti lim. No, kako je uopće nastala ova vikednica od kojih 150 kvadrata, porazgovarali smo s arhitektom Jakšom Kalajžićem, ujedno sinom investitora kuće.

– Prva ideja bila je napraviti neki kontejner u kojem bismo spremali alat potreban za uzgoj maslina i gdje bi se mogli sakriti tijekom lošeg vremena ili eventualno prespavati. S vremenom smo ipak došli na ideju da napravimo neki hibrid između poljoprivrednog arsenala i kuće za odmor, no kako istovremeno nismo bili sigurni koliko ćemo u vikendici provoditi vremena, odlučili smo projektu pristupiti krajnje racionalno i to s vrlo ograničenim budžetom, jer bi sve drugo bilo posve neracionalno – ispričao je Jakša Kalajžić, objašnjavajući kako je jedna od početnih ideja bila ne natjecati se s tim žestokim i impozantnim krajolikom, nego uklopiti se u njega, iskorištavajući sve njegove prednosti.

Prva ideja bila je napraviti kontejner gdje će moći prespavati ako dugo ostanu u masliniku

Jedna od tih stvari koju je trebalo iskoristiti je predivan pogled koji s jedne strane seže na sjevernu zelenu stranu Biokova i Svetog Juru, a s druge strane na brdovit teren s postojećim longitudinalno postavljenim kamenim traktorijima. Iz te longitudinalnosti okolnog krajolika, ali i oblika parcele koja je omeđena s lokalnom cestom koja ide prema Vrgorcu, proizašlo je pozicioniranje kuće na parcelu.

– Ta izdužena forma s jedne strane je htjela korespondirati s longitudinalnošću terena i kamenih traktorija, a s druge strane ona je omogućavala da se kuća otvori prema najljepšim vizurama, odnosno prema zelenom brijegu i prema Biokovu.

Uz to, s obzirom da je od početka bilo jasno da je riječ o hibridu poljoprivrednog arsenala i kuće za odmor, kuća je trebala imati izravni pristup terenu poput kakvog servisnog ormara i to s više točaka na parceli, i nakon mnogo varijanti došli smo do ove forme naopakog i izduženog slova “u” koji je upravo odgovorio na sve te zahtjeve – ispričao je Jakša Kalajžić, objasnivši kako je od tuda proizašla razvučena i prizemna kuća koja je maksimalno u kontaktu s terenom. Prvih dana sjedio sam ovdje i razmišljao što napraviti. Gledao sam parcelu u različita doba dana i shvatio da ovaj prostor uistinu ima neku tišinu i metafizičnost.

Prva sintagma koja mi je pala na pamet, bila je tiho i jasno prisustvo. Tiho zato što ovdje ne treba polemizirati s okolišem jer je suviše jak i snažan, a jasno prisustvo jer ovom kraju ništa drugo ne bi pristajalo, pa sam odmah zaključio da kuća mora biti maksimalno obrijana i reducirana – ispričao je arhitekt, koji je zbog toga vrlo brzo odustao od ideje o mimikričkoj kući koja bi se uklapala i nestajala u prostoru, prvenstveno što bi to mimikričko uklapanje podrazumijevalo gradnju kamene kuće koja je zapravo vrlo skupa.

– Vrlo česta kritika koja se mogla čuti od lokalnog stanovništva bila je pa zašto niste napravili kamenu kuću, kad kamena ima toliko puno ovdje… To i je bila jedna od naših prvih ideja, no kada shvatiš da je na parceli divlji, neobrađeni kamen kojeg treba klesati, pa kada izračunaš koliko ta obrada košta i koliko ti novca za to treba, shvatiš da je to sve samo ne ekonomično.

No, naglašavam, ovo nije kuća u kojoj će se permanentno živjeti da bi to imalo možda smisla, nego kuća u kojoj će se povremeno boraviti, a koja će se možda tijekom godina pretvoriti u kuću za alat i spremište ili pak više za kuću za odmor, ako korisnici u njoj požele biti duže… – objasnio je Kalajžić, koji je za gradnju ove kuće potrošio 715 eura po kvadratu, što je otprilike cijena gradnje POS-ovih zgrada. – Jako puno sam razmišljao o tradiciji, održivosti te koliko neke stvari uopće imaju smisla.

Nekada su se u ovom kraju gradile kamene kuće jer je kamen materijal ovog podneblja, a radna snaga bila je jeftina i dostupna. Ono što je prije 400 godina bio kamen, danas su beton i opeka, a u prilog toj održivosti govori i činjenica da je u okolici ostala betonara od gradnje autoputa, čime je beton postao najlogičniji i najjeftiniji materijal za gradnju – kaže arhitekt objašnjavajući kako je u arhitekturi uvijek dobro koristiti i pojačavati date značajke terena te koristiti prirodne resurse, što je u ovom slučaju značilo napraviti kuću s armiranobetonskom konstrukcijom, a uokolo “kultuvirati” neobrađeni kamen stvarajući od njega kamene traktorije i suhozide.

Interijer je krajnje jednostavan, a najbitniji detalj je veliki stol za blagovanje.

No, pozicija i forma kuće, samo je jedan od problema koji je bio riješen, trebalo je još smisliti kako se na toj poljani, gdje uvijek šiba jak vjetar i nemilosrdno je sunce, obraniti od svih tih vremenskih (ne) prilika, kao i onih posve prozaičnih poput obrane od životinja, kukaca, zmija te ostalih neželjenih gostiju, čak i u ljudskom obliku. – Pa nije tajna, ovo je domovina poskoka, a bilo bi užasno glupo živjeti u strahu i ljeti spavati zabarakadiran pod zatvorenim prozorima.

Zato smo trebali smisliti nešto što će omogućiti efikasnu obranu od sunca, vjetra i neželjenih gostiju, a istovremeno nešto će i dalje dozvoljavati neometani pogled. Prva varijanta bili su aluminijski brisoleji. Da bi se oni dobro nosili s vjetrom, trebali su biti kvalitetni, a s time i jako skupi. Kada smo tražili ponude ispalo je da bi za aluminijske brisoloje koji bi bili u širini samo otvora trebalo izdvojiti 400.000 kuna i zbog toga je odmah trebalo revidirati projekt i smisliti nešto ekonomičnije – kaže Jakša Kalajžić, koji se domislio bijelog perforiranog valovitog lima, koji osim što izgleda elegantno, omogućava nesmetani pogled zbog količina malih rupica, a zbog svoje valovitosti omogućava amortiziranje vjetra, odnosno raspršivanje djelovanja sila, tako da vjetar u dodiru s površinom jednostavno omekša i izgubi svoju snagu.

Bjelina i perforiranost, s druge strane onemogućavaju zagrijavanje, a ujedno omogućavaju prirodnu ventiliranost te blago strujanje zraka bez straha od zmija, životinja i kukaca. – Ovakav element 30 posto je jeftiniji u punoj širini kuće nego da smo stavili aluminijske brisoleje samo preko otvora, a s obzirom da smo jako dobro istražili tržište, kompletna stolarija s limenim elementima za cijelu kuću nas je došla 100.000 kuna – ispričao je arhitekt, koji je veliku pažnju posvetio i racionalnom baratanju obiteljskim budžetom koji je za kuću s uređenjem kompletne okućnice ukupno bio oko 150.000 eura, odnosno kao malo bolji stan u Zagrebu ili Splitu.

Mi živimo u Splitu, a kako smo sada u mirovini puno više vremena provodimo kod djece u Zagrebu, no opet htjeli smo imati nešto ovdje u Žeževici jer je moj otac porijeklom odavde, a posebice zbog toga što čovjeka s godinama sve više nešto počne vuči za rodni kraj – rekao je doktor Joško Kalajžić, Jakšin otac i ujedno poznati splitski liječnik, osnivač poliklinike Kalajžić.

Svi podovi i dio zidova obloženi su travertinom koji ih je koštao kao srednje pločice

Kada ga pitate gdje najradije boravi, spremno odgovara, u Žeževici, a posebno je ponosan što je ovog puta do kraja poslušao sina i nije mu se petljao u posao. – Rekao mi je, kako bi bilo da ja odem u ordinaciju, i umjesto tebe počnem pisati recepte – kazao je Joško Kalajžić, dodajući kako je tada shvatio da stručnjacima treba prepustiti posao i dati im puno povjerenje.

Ipak, jedan zahtjev morao je biti ispunjen, a riječ je o želji Jakšine majke Suzane, koja je poželjela nakon toliko godina imati veliku prostranu kuhinju, odvojenu od ostatka dnevnog boravka. – Svugdje imam spojenu kuhinju s dnevnim boravkom i sada sam si zaželjela imati posebnu prostoriju u kojoj ću u miru moći kuhati, tako da ne moram odmah skakati i prati suđe nakon ručka – kaže Suzana Kalajžić, objašnjavajući kako im u Žeževicu često dolaze prijatelji, ali i mnogobrojna obitelj. Zbog blizine Splita (45 minuta od njihove kuće), malotko od prijatelja i rodbine odluči prespavati ondje, no i ako požele, postoje kreveti na razvlačenje, tako da u krajnjoj liniji u vikendici može prespavati 20 ljudi. – Jezgra kuće je stoga utilitarna, a prostor se dijeli u služeni i služeći prostor.

U prijevodu to znači da kuća zapravo ima jednu pravu spavaću sobu s kupaonicom, spremište s kupaonicom koje se ako to bude potrebno može pretvoriti u mali apartmančić sa zasebnim ulazom, te kuhinju i blagovanicu s dnevnim boravkom koji također, prema potrebi, može poslužiti kao prostor za spavanje.

Dnevni boravak s blagovaonicom od kojih 48 kvadrata te spremište od dvadesetak su zapravo višeznačni kvadrati koji se mogu koristiti ovisno o potrebi te oni omogućavaju fleksibilnost korištenja – kaže arhitekt, koji je svaku prostoriju osim servisa (kuhinje i WC-a) osmislio kao prostor s direktnim izlaskom na teren što mu daje dodatnu kvalitetu i jednostavnost korištenja. – Tko zna, možda će kuća s vremenom postati arsenal za skupljanje maslina, vina, meda i voća iz okolnog dvorišta.

A možda će se isto tako pretvoriti u pravu kuću. Ovaj prostor omogućava obje mogućnosti – kaže Jakša Kalajžić koji je roditeljima pomogao i pri uređenju interijera u kojem se vrlo jasno ističe kamen travertin. – Sve zidne i podne oblogle obučene su ili travertinom ili knaufom. Čak smo i u kupaonicu na podove i zidove stavili travertin, kojega smo zbog vode ondje fugirali. Od travertina je i kamin kojega smo također sami dali izraditi – kaže arhitekt, dodajući kako je travertin dobio po iznimno povoljnoj cijeni iz lokalnog kamenoloma te da ga je s postavljanjem došao kao srednje kvalitetne pločice.

– Mnogi i danas komentiraju kako kuća nije tradicionalna. No, tradicionalno građenje u Zagori karakterizira racionalnost, pametno upravljanje resursima, poštivanje prirode i suživot s njom, te korištenje jednostavnih i nenametljivih tipologija građenja, lagano dostupnih i jeftinih materijala. Sve to je ovdje prisutno, a kako bismo smirili lokalne kritičare i slučajne prolaznike, koji se pogotovo noću zaustavljaju ispred kuće, šalimo se da ćemo na pročelje kuće projicirati kamenu fasadu.

Tada bi svi bili mirni – kaže Jakša, sretan i ponosan što se oni kojima je kuća namijenjena u njoj osjećaju dobro, a to je ipak najveća nagrada za jednog arhitekta. I za kraj, reći ću samo nešto. Naš fotograf i urednik fotografije Vjekoslav Skledar koji je uvijek i više nego kritičan kada su kuće u pitanju, na odlasku mi je nešto prišapnuo. Rekao je, da je on žiri, ovoj bi kući dao nagradu Drago Galić za stambenu arhitekturu jer jednostavno nije joj mogao naći ni jednu manu. Ni jednu stvar koja nema promišljeni odgovor na pitanje zašto.

Ako vam se svidio ovaj interijer, molimo vas da ga podijelite!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. srpanj 2024 16:30