Na obroncima Medvednice, svega dvadesetak minuta vožnje od središta Zagreba, smjestila se Kuća za predah, prostor dovoljno blizu gradu, a dovoljno udaljen da mijenja ritam života. Kad se oblaci spuste dovoljno nisko, izraz „živjeti u oblacima“ ovdje prestaje biti samo metafora.
Iza nje stoji glumica Marija Tadić, koja je s projektom krenula još u zimu 2021. godine, no priča o kući počela je mnogo ranije.
Parcelu su njezini roditelji pronašli prije više od dvadeset godina, planinareći Medvednicom. Na jednom dijelu imanja nalazio se mali objekt okružen vinogradom, a Marija je još tada zamišljala da će ondje jednoga dana napraviti nešto po svom ukusu.
– Prvo sam zamislila prozor, a onda sam mu poželjela dati kontekst – započela je priču Marija te dodaje da je nova kuća nastala unutar postojećih gabarita objekta na parceli. – Na kraju sam oko prozora nacrtala gotovo arhetipski model kuće, jednostavan, čist i prepoznatljiv. Činilo mi se da se takav oblik najbolje naslanja na tradiciju i uklapa u krajolik – objašnjava glumica.
Zaboravite bijele zidove: Novi broj D&D-a otkriva interijere koji se usuđuju više. U prodaji!
Gradnja, naravno, nije bila tako jednostavna kao početna skica. Marija je tada iz inozemstva došla s optimističnom idejom da bi cijela priča mogla biti gotova vrlo brzo.
– Odlučila sam se vratiti iz Pariza s prilično nerealnom idejom da ćemo za dva mjeseca napraviti kuću. Ta dva mjeseca bila su najdulje dvije godine mog života - govori danas kroz smijeh. Kuću je gradila tvrtka MHA (Möbel Handelsagentur) na strmom terenu pa je zahtijevala prije svega dobru pripremu i izvedbu temeljne ploče, na koju je potom postavljena prefabricirana drvena konstrukcija. Potom je izvedena ventilirana fasada obložena arišem, a njezinu jednostavnu siluetu zaključuje krov od aluminijskog lima u antracitnoj nijansi.
Položaj na rubu Parka prirode, koji danas čini velik dio privlačnosti kuće, tijekom gradnje pokazao se i kao izazov. Kada se Marija odlučila na gradnju, potrebna infrastruktura nije postojala. Trebalo je dovesti struju u ulicu i osmisliti alternativnu opskrbu vodom jer lokacija nije bila dio vodovodne mreže, ali i riješiti biološku septičku jamu.
– Sve je to prvo trebalo istražiti, a ja sam tu vrlo temeljita. Kad danas vratim film i osvijestim koja je sve vrsta informacija tada procirkulirala kroz moj mozak, shvatim da sam si postavila dosta velik zalogaj – iskrena je Marija.
Kada se uđe u njezinu Kuću za predah, postaje jasno zašto je upravo prozor bio početna točka. Središnji element dnevnog prostora veliko je fiksno ostakljenje koje ne određuje samo interijer nego omogućuje gotovo stalni kontakt s krajolikom Medvednice.
Kadar se zbog toga praktički mijenja iz sata u sat i iz godišnjeg doba u godišnje doba. Nekad su u njemu zelenilo i jasno nebo, nekad magla i oblaci, zimsko sunce ili svjetla Zagreba u daljini. Zato na pitanje koji komad ili rješenje najviše određuje interijer Marija nema potrebu izdvojiti stol, rasvjetu ili umjetnički predmet. – Prozor je glavni element. Zamišljen je kao živa slika koja se stalno mijenja i postaje jedini televizor ovog prostora – slikovita je glumica.
Neutralne površine, drvo, lan i pletene teksture čine reduciranu paletu interijera koji se izgradio posve nenametljivo oko tog prizora. No za Mariju minimalizam nije pitanje trenda ni unaprijed odabrane estetike.
– Za mene je to način razmišljanja. Mislim da svjedočimo vremenu izuzetne vizualne buke i zanima me kako je možemo stišati. Nisam sklona prikupljanju ni gomilanju stvari. Jednom kad krenete eliminirati stvari, to vas obuzme. Sve što imam treba biti tu zato što mi koristi ili zato što mi je lijepo – objašnjava te dodaje da joj se čini da, kada se stvari u interijeru reduciraju, do izražaja dolazi ono što možda inače ne bismo ni primijetili, poput promjene svjetla i sjene, teksture materijala ili jednostavno pomicanja sunca kroz prostor.
Tiny-house koncept, općenito, Mariju je privukao kao svojevrsni eksperiment.
– Htjela sam vidjeti koliko je malo zapravo potrebno, da imamo sve što trebamo, ali bez odricanja od benefita modernog načina života – pojašnjava. Iza vizualne jednostavnosti ove kuće zato se krije niz sasvim praktičnih odluka.
Kupaonica je projektirana tako da i u malom prostoru ostane komforna, a kuhinja potpuno funkcionalna, umjesto da bude svedena na dekorativnu nišu. Velik dio onoga što bi inače vizualno i fizički zauzimalo prostor skriven je iza jednostavnih bijelih ploha i unutar stubišta.
Ondje su smješteni hladnjak, perilica rublja, bojler i drugi kućanski uređaji, čime je glavni prostor za boravak ostao rasterećen.
Izbor materijala u interijeru isto nije bio samo estetsko rješenje.
– Unatoč izazovima tijekom procesa, nisam željela odustati od mikrocementa. Čitav se objekt zagrijava podnim grijanjem, a u tako malom prostoru nisam željela vidljive prijelaze i lajsne. Željela sam monolitni pod i drago mi je da sam donijela tu odluku – kaže Marija. Njezina osobnost prisutna je i kroz nekoliko suvremenih umjetničkih djela koja unose jasan urbani kontrast u prirodni okvir kuće.
Na pitanje zašto je svom zanimljivom projektu dala ime baš ‘Kuća za predah‘, a ne Kuća za odmor, Marija odgovara da je ne zanima toliko ideja mjesta na koje dolazimo odmoriti se od vlastitog života, već može li nas neko mjesto podsjetiti kako zapravo želimo živjeti.
– Predah u tom kontekstu ne znači nužno odlazak daleko niti vikend ispunjen aktivnostima. Može značiti mjesto na kojem se čovjek nakratko odmori od stvari, informacija i stalnog osjećaja ubrzanosti. Kava, knjiga, ručak koji traje dulje nego što je planirano, pogled kroz prozor ili jednostavno vrijeme u kojem se ništa posebno ne mora dogoditi – objašnjava Marija.
Koncept Kuće za predah Mariju zanima i izvan ove konkretne kuće. Voljela bi ga jednom, kaže, iskušati na drugim lokacijama i u sasvim drukčijim estetikama. – Ako osjećate prostor, a posebno atmosferu koju nosi, on vam sam govori kako ga treba namjestiti – smatra te dodaje da danas cijelo iskustvo gradnje i uređenja ove kuće gleda kao jedan veliki trening kroz koji je jako puno naučila i voli misliti da će u sljedeću utakmicu ući puno spremnija.
Predvečer se u staklu počinje reflektirati unutrašnjost Kuće za predah. Dok se u daljini pale svjetla Zagreba, interijer se preklapa s krajolikom i granica između onoga unutra i onoga vani na trenutak gotovo nestaje. Dvadesetak minuta od grada, a dovoljno daleko da ga se na trenutak zaboravi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....