Neke su ideje toliko logične da se čovjek zapita kako ih se nitko nije sjetio ranije. Upravo je takva i Kuća dalmatinskog psa u Šibeniku, prvi interpretacijski prostor u Hrvatskoj u potpunosti posvećen najpoznatijoj hrvatskoj pasmini. Smještena u staroj kamenoj kući, daleko od klasičnog muzejskog koncepta, ova priča spaja baštinu, dizajn, arhitekturu, suvremenu interpretaciju i ono najvažnije - dva prava dalmatinera koja posjetitelje dočekuju kao domaćini. Iza cijelog projekta stoji gotovo desetljeće promišljanja, dvije godine intenzivnog rada i uvjerenje da Hrvatska napokon treba početi pričati vlastite, autentične priče.
O tome kako je nastala ideja, zašto je upravo Šibenik postao dom ovog jedinstvenog projekta, kako su uređeni prostor osmislili kao spoj baštine i suvremenog dizajna te zašto vjeruje da dalmatinski pas može postati jedan od najjačih hrvatskih turističkih simbola, razgovarali smo s Igorom Mladinovićem, autorom projekta i osnivačem Kuće dalmatinskog psa.
Ideja o Kući dalmatinskog psa sazrijevala je gotovo deset godina. Nije to bio projekt koji je trebalo ostvariti pod svaku cijenu, nego priča koja je čekala pravi trenutak.
- Naučio sam iz iskustva da ideje ne treba požurivati i gurati na silu, nego čekati trenutak kada se okolnosti poslože i kada ih je moguće realizirati - otkriva nam autor projekta, ističući kako su upravo Ivana Mlinarić i Dan Špicer iz Heartha stvorili uvjete da ova zamisao napokon zaživi.
Logika cijelog projekta, dodaje, bila je gotovo neizbježna. Kada neka zemlja u svojoj baštini ima jednu od najprepoznatljivijih pasmina pasa na svijetu, sasvim je prirodno da joj posveti mjesto koje će ispričati njezinu priču.
- To je jedna od onih ideja za koje se svi kasnije pitaju - je li moguće da to već ne postoji? - kaže. Zato, dodaje, i danas postavlja isto pitanje Ministarstvu turizma, Hrvatskoj turističkoj zajednici i turističkim zajednicama dalmatinskih županija: kako je moguće da ovakav projekt nije nastao mnogo ranije?
Iako je od početka bilo jasno da Kuća mora biti smještena negdje u Dalmaciji, pronalazak odgovarajuće lokacije pokazao se najdužim dijelom cijelog procesa. Gotovo dvije godine tražili su autentičnu kamenu kuću s dvorištem dovoljno velikim za njihova dva dalmatinera, Dalmu i Tina. Na kraju je presudio - slučaj. Prijatelj iz Šibenika u šetnji je ugledao oglas za prodaju kuće.
Tek nakon toga postalo je jasno kako je Šibenik zapravo idealna kulisa za ovakvu priču.
- To je prekrasan kameni grad, sigurno jedan od najljepših u Dalmaciji - govori, podsjećajući kako su psi stoljećima dio njegove svakodnevice. Na mnogim se pročeljima i danas mogu vidjeti kamene posude namijenjene skupljanju vode za pse tijekom ljetnih vrućina, a najpoznatija se nalazi pokraj Medulićeva trga s uklesanim natpisom "Amor d’ cani".
Osim toga, Šibenik je među dalmatinskim gradovima posebno okrenut kulturnom i obiteljskom turizmu, zbog čega se Kuća dalmatinskog psa prirodno uklopila u identitet grada.
No identitet, smatra, nije nešto što postoji samo od sebe.
- Identitet je nešto što se stvara.
Iako su dalmatinski psi na ovim prostorima živjeli još u vrijeme Ilira, ne postoji jedno mjesto koje može tvrditi da upravo odande potječu. Najstarija sačuvana crkvena slika s dalmatinskim psom nalazi se u Velom Lošinju, dok se najveće uzgajalište iz 14. stoljeća spominje u Đakovu. Upravo se zato smatra da bilo koje mjesto uz hrvatsku obalu, osobito u Dalmaciji, može graditi taj identitet.
- Mi smo odlučili da to bude Šibenik. Kada bi to odlučili i ljudi na političkim i turističkim pozicijama u gradu, stvaranje tog identiteta bilo bi puno brže i snažnije.
U tome vidi i golem turistički potencijal. Hrvatska, kaže, još uvijek prečesto prodaje ono što imaju i mnoge druge zemlje.
- Slapovi Krke su predivni i jako ih volim, ali ako ćemo biti realni, takvih, pa i puno ljepših slapova ima po cijelom svijetu, jednako kao i plaža, uvala, vinarija i pršuta. Međutim, domovina dalmatinskog psa je samo jedna i ne može se posjetiti u Alpama, Americi ili na Maldivima - ističe.
Od odluke da se projekt realizira do otvorenja prošle su dvije godine. Gotovo cijelo to vrijeme otpalo je na potragu za pravom lokacijom, dok je sama Kuća uređena i otvorena u svega dva mjeseca.
Kao i kod gotovo svakog građevinskog projekta, jedan od najvećih izazova bili su majstori. No, još je veći izazov bio pripremiti najvažnije stanovnike Kuće - Dalmu i Tina.
Njihova trenerica Ivana Burazer od prvoga dana vodi brigu o njihovoj dresuri, socijalizaciji, zdravlju i svakodnevnoj rutini.
- Ne možete ni zamisliti što znači odgojiti dva psa da mirno dočekuju desetke i stotine gostiju koji ih žele podragati, fotografirati se s njima, a da pritom ostanu mirni, staloženi i sigurni za sve - pojašnjava.
Zbog toga je dobrobit pasa apsolutni prioritet. Kada procijeni da im je svega postalo previše, Ivana ih odvodi iz muzeja kako bi se odmorili.
- Zamislite da vam svaki dan u kuću ulaze deseci nepoznatih ljudi, dozivaju vas, maze i fotografiraju. Ne bi vam bilo ugodno. Zato molim posjetitelje za razumijevanje ako psi u tom trenutku nisu u muzeju. To znači samo jedno - da brinemo o njihovoj dobrobiti - dodaje.
I sam prostor nastao je iz želje da bude upravo suprotnost današnjim "instagramičnim" atrakcijama.
- Od početka nam je bila ideja izbjeći diznijevski pristup i ne napraviti točkasti lunapark. Takav bi koncept danas možda bio financijski isplativiji, ali izgubili bismo autentičnost - napominje.
Posjetitelj zato ulazi u staru dalmatinsku kamenu kuću u kojoj može provesti vrijeme s dalmatinerima u dvorištu, a zatim kroz interaktivan postav upoznati povijest jedne od najpoznatijih pasmina na svijetu.
- Želimo da ljudi izađu sretniji i pametniji.
Početnu ideju prostora u stvarnost je pretočila produkt-dizajnerica Carmen Mikuš, s kojom je Mladinović surađivao i na muzeju Cravaticum u Zagrebu. Najveći izazov bio je pronaći ravnotežu između autentične stare Dalmacije i suvremenog crno-bijelog svijeta dalmatinera. Vizualni identitet muzeja i dizajn suvenira potpisuje višestruko nagrađivana agencija Imago.
Originalni kamen ostavljen je svugdje gdje je to bilo moguće.
- Šibenik je kameni grad, a i Dalmacija je kamen. U taj smo prostor uklopili modernistički tretiran crno-bijeli svijet dalmatinera i taj se spoj pokazao vrlo atraktivnim - tumači autor projekta.
Posebno je ponosan na povijesnu sobu s replikama starih crkvenih slika na kojima se pojavljuju dalmatinski psi.
- Mislio sam da će to biti dio koji će ljudima biti najmanje zanimljiv, pogotovo djeci. Na kraju je ispala jedna od najfotografiranijih prostorija jer je potpuno crna, pomalo mistična i odlično uvlači u atmosferu - ističe.
Najveća vrijednost Kuće, smatra Mladinović, upravo je njezina jedinstvenost.
- Kada je tema jedinstvena i zanimljiva, već ste drugačiji od svih ostalih - napominje.
Posebno upozorava kako muzeji koji se temelje isključivo na zabavi vrlo brzo ostare jer ih netko uvijek može napraviti još atraktivnijima. Baština, priča i autentičnost, vjeruje, imaju puno dulji život.
Interaktivni sadržaji danas su neizostavni dio svakog suvremenog muzeja.
- Ako niste Louvre, bez interaktivnosti više ne možete opstati - kaže.
No, pritom upozorava da iskustvo nikada ne smije postati samo sebi svrha. Posjetitelj mora iz muzeja otići bogatiji za novo znanje.
Djeca, očekivano, obožavaju Kuću, ali često se dogodi da odrasli na kraju budu još više oduševljeni. Posebno ih iznenadi suhi bazen ispunjen crno-bijelim lopticama, koji je nastao gotovo u posljednji trenutak.
- U njega skaču svi, od tri do 103 godine.
Koliko se zapravo malo zna o dalmatinskom psu pokazuje i činjenica koja najviše iznenađuje posjetitelje.
- Nevjerojatno je da ljudi znaju da su u Dalmaciji i znaju za dalmatinskog psa, ali nikada nisu povezali te dvije činjenice - dodaje.
Amerikance posebno fascinira podatak da je George Washington bio veliki obožavatelj dalmatinera i da ih je prvi doveo u Ameriku, dok mnoge iznenadi da se štenci rađaju potpuno bijeli.
I domaći gosti često ne vjeruju da je riječ o hrvatskoj pasmini.
- Naša je uloga to promijeniti.
Danas Kuću posjećuju gosti iz cijeloga svijeta. Neki je otkriju sasvim slučajno šetajući Šibenikom, dok drugi zbog nje dolaze ciljano.
- Nedavno su nam dvije djevojke došle iz Zagreba samo zbog Kuće i isti se dan vratile kući. Teško je povjerovati da će netko prijeći toliki put zbog vas, ali to nas čini nevjerojatno sretnima - otkriva.
Posebno ga raduje kada putnici s kruzera ispričaju da su im na brodu preporučili samo dvije nezaobilazne adrese.
- Rekli su nam da moramo vidjeti katedralu i Kuću dalmatinskog psa. Mislim da smo u dobrom društvu - kaže s osmijehom.
U budućnosti planova ne nedostaje - od novih izložbi i interaktivnih sadržaja do okupljanja vlasnika dalmatinera. Već je potvrđen i veliki događaj 14. rujna, kada će, uz podršku Pet Centra i Purine Pro Plan, na šibenskoj Poljani pokušati postaviti Guinnessov rekord za najveću izložbu slika dalmatinskih pasa na svijetu.
Najveća ambicija ipak nadilazi sam muzej. Želja je da Kuća postane ambasador hrvatske baštine u svijetu i primjer kako se autentična priča može pretvoriti u prepoznatljiv brend.
- Mi još uvijek prodajemo proizvod, a ne brend. Umjesto autentičnih snova, prodajemo proizvod u obliku loših ćevapa za 17 eura. Imamo nevjerojatan potencijal graditi priče za koje zna cijeli svijet - od dalmatinskog psa i kravate do Tesle - samo ih treba snažno povezati s Hrvatskom - naglašava.
A kada ga pitaju zašto bi Kuću dalmatinskog psa trebao posjetiti svatko tko voli dizajn, arhitekturu, baštinu ili pse, odgovor stiže bez razmišljanja.
- Jer ova Kuća spaja baš sve to - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....