O obiteljskom domu Hrvoja Njirića, zagrebačkog arhitekta i profesora na Građevinskom fakultetu u Splitu, Double Villi Bukovac, već se puno toga reklo. Ovaj je, u isto vrijeme i upečatljiv i nenametljiv objekt, potaknuo polemiku o promjeni paradigme međugeneracijskog stanovanja i, kao takav, već se ogrnuo s nekoliko nagrada struke, poput “Drago Galić” za stambenu arhitekturu ili pak užeg izbora za međunarodnu nagradu Piranesi.
Kako je parcela prvotno bila zamišljena, koje su se promjene dogodile na “Pantovčaku za siromašne”, kako je ovaj brijeg arhitekt sam u šali nazvao, i kako se u Double Villi živi, otkrio je za Dom&Dizajn.
- Postoji čitav niz zabluda o stanovanju i sumnjam da će ih ovaj razgovor razriješiti, ali možemo barem otvoriti neke teme. Primjerice, postoji uzrečica kojom se tvrdi da nismo dovoljno bogati da bismo svi prizemno stanovali. Upravo stanovanje u nivou terena prepoznaje se kao iznimna kvaliteta, u izravnom kontaktu s vrtom i prirodom, no kada biste kod nas proveli anketu o tome, većina bi odabrala život na katu, daleko od životinja, nametnika, lopova, lišća, smeća... – započeo je Njirić koji je parcelu kupio još prije 12 godina kad je sve oko nje još bila netaknuta priroda.
Skupa s vlasnikom svih triju parcela na toj lokaciji imao je namjeru izgraditi nekoliko stambenih minijatura, s idejom potpune integracije s postojećom gustom šumom javora i to na način da se ne posiječe nijedno drvo. Nazvali su ih „Šumske vile”, napravili vizualizacije i maketu, izračunali cijenu, podijelili brošure i čekali da zazvoni telefon.
- Nitko nas nije nazvao, nitko se nije zagrijao za „šumsko stanovanje”, ma niti za stanovanje u prirodi općenito. To je bio period prije pandemije, dok nismo ni slutili da će život u prirodi na izdvojenoj lokaciji početi dobivati na cijeni – objašnjava Njirić dok pokazuje skice nesagrađenih nastambi, privlačno oblikovanih drvom i vidljivim betonom.
Potom je s idejom „dvostruke“ kuće za dvije obitelji na susjednim parcelama, koja će svakoj omogućiti samostalnost na novi način, došao svom sinu, danas neurokirurgu koji se u međuvremenu oženio te nedavno i sam postao otac. On ju je prihvatio i tako su krenuli s prvim nacrtima.
- Tada je već dosta ove šume bilo sasječeno. Sa susjednih su parcela uklonili sve drveće. Ne znam jeste li to primijetili, ali činjenica je da naši ljudi ne vole drveće, sijeku ga nemilice i ne nadomještaju novim. Novopridošli su objavili svojevrstan „džihad” protiv drveća koji se vodi na dnevnoj bazi - slikovit je arhitekt, koji je na svojoj parceli nekoliko stabala “spasio”, ali i posadio puno novih. Bogate, razlistale krošnje su, kaže, ipak najbolja zaštita.
Radovi su započeli krajem 2018. Dugo je trebalo da se završi gradnja, pogotovo zbog ograničenog budžeta. Otpočetka je postojala namjera da kuća bude skromna i da naglasak bude upravo na kvalitetnom, ali nepretencioznom i svakodnevnom okviru za življenje.
- Dvije kuće nisu malen zalogaj za jednog arhitekta, fama da su to bogataši apsolutno ne stoji za veliku većinu od nas. Ovo je skromna kuća. Relativno malo je koštala i nema interes biti dopadljiva – otkriva nam arhitekt te dodaje da je po kvadratu potrošeno oko 2500 eura, ali i da se moglo izvesti i još jeftinije s manje stakla.
- Sin mi je sugerirao da kuće obučemo u kamen, ne bismo li tako privukli neke buduće klijente, ali to ipak nismo napravili. To nije purgerska provenijencija, pogotovo na Bukovcu, to nije naš svijet. Zanimale su nas druge teme. Poduzeli smo niz mjera da se obranimo od prevelike topline, ali i da uštedimo na energentima. Nazovimo to održivošću. Kuću po zimi ne treba gotovo uopće grijati i funkcionira kao „solarni paviljon” kojeg, kad padne lišće, grije zimsko sunce – pojašnjava arhitekt te napominje da je zato bitno pomno odabrati gdje saditi listopadno, a gdje crnogorično drveće.
- Vrućinu još rješavamo i horizontalnim i vertikalnim pomičnim tendama, klima-uređajima, zastorima, ventilatorima i solarnim dimnjacima - pojašnjava i dodaje da s posebnim uzbuđenjem očekuje funkcioniranje solarnog dimnjaka kojeg su tek nedavno stavili u funkciju.
Kad je riječ o unutrašnjosti, kuća pokazuje kako vječnu temu međugeneracijskog stanovanja riješiti bez „katova za djecu”, izmještanjem po dužini kuće, umetanjem atrija-dvorišta, čime omogućuje i suživot i samostalnost u isto vrijeme. Osmišljena je funkcionalno i podložna jednostavnim zahvatima.
- Primjerice, postojeće tri sobe lako se mogu pretvoriti u četiri. Ta fleksibilnost prostora važna je jer obitelji tijekom vremena imaju promjenjive potrebe – ističe i naglašava da je ta tema možda još važnija za kolektivno stanovanje.
- Ova kuća, osim što odgovara na pitanje kako stanovati višegeneracijski, otvara i druga pitanja koja su vezana uz moj rad na drugim zadacima i u drukčijim sredinama – kaže Njirić. Koncept je u biti vrlo jednostavan, a jednako toliko i važan jer, kako kaže, zagovara arhitekturu koja je „niz smislenih odgovora na dobro postavljena pitanja“.
- Tu je, primjerice, trebalo savladati razliku terena, pa je onda logično da se ulazi ravno s ulice u garažu, a da je ovaj osnovni nivo življenja u ravnini s vrtom. To je temeljna odluka koju donesete da bi ispravno „sjedila“ na terenu i „razgovarala“ s okolišem na adekvatan način – pojašnjava nam Njirić te dodaje da, kad bismo pogledali većinu trenutnih gradnji, ne bismo lako otkrili tu elementarnu, a nužno potrebnu logiku.
- Ljudima se takav analitički pristup, u kojem estetika ostaje u drugom planu, kao posljedica prvotno donesenih odluka - ne sviđa. Ovo pocinčano pročelje je najjeftinije što se dalo napraviti. Radi se o tzv. ventiliranoj fasadi s dobrim termičkim svojstvima za donji i gornji dio kuće. Estetika koja je proizašla iz takvih racionalnih, inženjerskih prioriteta ljudima nije bliska – smatra arhitekt te dodaje da je umijeće postići dojam da je kuća oduvijek tu, da je obična, da se ne nadmeće, da nije pretenciozna. To želi prenijeti i svojim studentima.
- To je zahtjevan posao, sažimate kuću koliko god bolje možete, odbacujete suvišno. Jedini reprezentativni dio je dvoetažni ulazni hall, u tradiciji negdašnjih ladanjskih rezidencija. Ali sve drugo je minimalno. Sobe su dimenzionirane tako da se u njima može lijepo spavati, raditi, odlagati stvari, odmarati se, primati prijatelje. Da ima dovoljno svjetla, zraka, topline i hlada, i tako dalje. Kuća je komprimirana po horizontali i vertikali na prihvatljivi minimum – objašnjava nam Njirić poteze kojima otvara pitanja i o količini potrebnih kvadrata za stanovanje.
- Važno je da je svrhovito, da je skromno, da je prilagođeno prirodi, da je napravljeno po mjeri čovjeka – nabraja, no priznaje da u nas rijetko sreće ljude s kojima o stanovanju može razgovarati na takav način.
- Arhitekte zovu „izrađivačima papira za građevinsku dozvolu“. Ljudi dolaze s upitima koliko koštaju „papiri“, a ostalo su ionako sve već sami smislili – realan je Njirić, te dodaje da mu se čini da dio problema edukacije leži i u nedovoljno osviještenoj važnosti likovne pedagogije koju smatra jednom od najzahtjevnijih u svim fazama školovanja. Velike deficite vidi i u kolektivnom stanovanju, gdje u mnogim novim projektima, u svrhu većeg broja kvadrata na što manjoj parceli, nastaju prostori upitne kvalitete.
- Ipak, i to se prodaje. Znate li što zapravo prodaje nekretninu? Lokacija. Stan se sve češće smatra „investicijom”, a tek potom prostorom za život - kaže Njirić, no optimističan je po pitanju toga da bi ove teme u Zagrebu uskoro mogle doći „pod povećalo” gradske uprave.
- Puno toga se može regulirati urbanističkim planom. U svakom dijelu grada pokazatelji i tipologija trebali bi biti primjereni specifičnostima pojedinog ambijenta. Kakva je arhitektura na tim parcelama druga je stvar i nije od presudnog značaja – ističe arhitekt te dodaje da je važno razmišljati na način da se osmisli cijela parcela i susjedstvo. Tako se gradi zajednica kakva je, primjerice, uspješno nastala u Markuševcu, gdje su njiric+ projektirali nekoliko višestambenih objekata nazvanih „Rural Mat“.
- Danas, nakon 20 godina od gradnje, možemo sa zadovoljstvom ustvrditi da smo uspjeli dati okvire zajednici i organizirati uspješno susjedstvo. To je nešto najbolje što mi je ikad uspjelo – ponosan je Njirić koji tamo često vodi svoje kolege, goste iz drugih zemalja te ističe da se isti pristup može ostvariti i kod kolektivnog stanovanja veće gustoće u drugim dijelovima grada. Njihov ured njiric+ arhitekti u posljednje vrijeme uglavnom nadzire i dovršava gradnju većih objekata socijalne infrastrukture, škole na Knežiji, kupališta u Španskom te ambulante u Gračanima u Zagrebu, dječjeg vrtića u Splitu, ali i stambenog kompleksa Franc. U pripremi su tržnica u Samoboru te znanstveni centar u Čakovcu. Oba ih, kaže, jako vesele i kad izgrade sve aktualno, krenut će s njima malo-pomalo. A mi dodajemo, baš kako je gradio i „svoju skromnu” vilu na Bukovcu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....