Dom akademske slikarice Pauline Jazvić

Kasno je podne jednog sunčanog četvrtka. Urednik fotografije Nedjeljnog Jutarnjeg Vjekoslav Skledar, fotograf Cropixa Dragan Matić, poznati znalac antikviteta Jura Gašparac i moja malenkost vozimo se prema Pantovčaku. Akademska slikarica i profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu pozvala nas je na čašu vina u svoj stan u kojem živi sa svojim sinom Janom i psom, mješancem Luckyjem. Poziv je to koji nikako nismo mogli odbiti. Strašno nas je zanimalo kako izgleda životni prostor uvijek vedre i pričljive Pauline čijih smo slika, otvoreno priznajemo, veliki fanovi.

Da, da – jasno i glasno priznajemo! Humor kojim zrače njezine slike obaraju nas s nogu, a ono što nam je posebno genijalno jest što smo uočili da se nekako baš njezine slike uvijek uklope u svaki prostor. Bez obzira na stil i ekipu koja boravi u njemu. One pašu svima. Nevjerojatno. Kuc-kuc. Iza vrata glasno odzvanja prepoznatljivi glas Jeffryja Rossa Hymana, ikone punkerskog sastava Ramones. Kuc-kuc još jednom. Ovaj put malo jače udaramo rukom.Opet ništa. Kuc-kuc-kuc. Dajemo sve od sebe ne bismo li svojim kucanjem pobijedili grlatog Jeffryja. Uspijevamo. Glazba se stišava, a iznutra se začuje vrckava Paulina koja nam viče da stiže za sekundu. Još ne otvarajući vrata dovikuje: “Sorry, nisam čula kucanje.

Malo su me ponijeli Ramonesi.” Vrata se konačno otvaraju, Paulina nas pozdravlja uz svoj prepoznatljiv široki osmijeh istovremeno poskakujući na mjestu poput kakve razigrane djevojčice. – Ja jesam vječno dijete, a stalno kretanje i muving mi je u krvi. Još kao curica slobodno vrijeme najradije sam provodila plešući i gimnasticirajući, a često prije spavanja znala bih zatvoriti oči i maštati da sam ja cirkuska balerina koja radi špagu i stojeve na letećem trapezu – otkriva nam Paulina uvodeći nas u središnji dio svojeg stana koji se sastoji od kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka spojenih u jednu cjelinu.

Iskreno, ne sjećamo se kada smo ušli u neki životni prostor koji je toliko nabrijan kreativom i pozitivnom energijom kao što je to slučaj sa stanom Pauline Jazvić. Iako nam sati prije ovog druženja nisu bili baš najbolji, a većinu dana proveli smo gubeći energiju na rješavanje nekih preglupih problema, čim smo ušli u dom ove umjetnice, istog trena smo sve zaboravili. Kao da je netko stresne situacije koje su se događale prije pobrisao običnom gumicom. Kao da smo s ceste kročili u neki sasvim drugi svijet u kojem se više ništa otprije nije činilo važno. Postojala je samo ljepota umjetnosti, ljepota pokreta kistom, ljepota modnog izričaja, kvalitetna književnost i dobra glazba.

Moja opsesija lutkama nikad neće proći, a prvo slikarsko platno u životu mi je bio mamin ormar. No, pogađate, ostala sam neshvaćena i u kazni

Pa da, a što ti više od toga treba? Da bi bio sretan, moraš se okružiti lijepim stvarima i ono što je još važnije – trebaš znati naučiti uživati u takvim stvarima. Otkriti ih. Cijeniti ih – govori Paulina koja je sebe zaista okružila lijepim stvarima. I to raznolikim. Njezin stan nije ograničen jednim stilom. Ona ne pati samo na nekoliko boja, nekoliko oblika i nekoliko potpisa. Kod nje ima zaista svega – od antikviteta, klasika dizajna, suvremenih komada i detalja, stvari s Hrelića i Britanca. Nema što nema. Sve to zajedno inkorporirano je u njezin vlastiti dizajnerski izričaj. – Volim čistoću linija i suvremenu arhitekturu, ali istovremeno sam i jako romantična pa volim i stare stvari koje iza sebe imaju dobru priču. Mislim, barem meni moraju imati dobru priču.

Kada se to sve spoji, onda dobivate ovakav stan eklektičnog uređenja – smiješeći se objašnjava Paulina, koja priznaje kako je poput većine žena slaba na cipele i šešire, a za onim što joj je najslabija točka, ne morate puno tragati. To je naprosto vidljivo odmah čim bacite prvi pogled na njezin stan. Lutke. Posvuda lutke. Lutke na podu, lutke u kuhinji, lutke na stolu, lutke u boci, lutka kao dio gramofona. – Paulina, voliš lutke? – pitamo je zafrkantski. – Ha ha ha ha, ma kako ste samo to uspjeli saznati? – uzvraća nam zezanciju, dodajući vrlo sigurno kako je vjerojatno opsesija lutkama nikada neće proći. – Svašta im radim. Jednom sam čak pokušala ugurati tijelo Barbike, koje se smatra savršenim pojmom ženskog tijela, unutar bijelog Ikea okvira.

No, Barbie je pružala otpor, pa sam je morala srediti tako što sam joj polomila noge i vrat kako bih isfurala svoju ideju do kraja i ugarala je u okvir – prisjeća se nastanka svojeg rada pod nazivom “Fashion Talks”. Fashion, iliti na hrvatski moda, ono je što svakodnevno živi ova umjetnica. Na TTF-u predaje Kreiranje odjeće, a ljubav prema modi vidljiva je i u njezinu stanu gdje u dnevnom boravku poput skulpture stoji izložena haljina od sušenih ruža koju je kreirala davno te za nju osvojila međunarodnu nagradu za novu modnu dizajnersku nadu Europe – Smirnoff International Fashion Award.

Soba 16-godišnjeg Jana pravi je heavy metal raj, dok je Paulinina mirna ženska oaza.

No, vratimo se na njezin stan koji nije samo običan dom, već se u sklopu njega nalazi i atelje u kojem nastaju Paulinine slike. Atelje je to u pravom smislu te riječi. Kapljice od boja na podu, razbacani kistovi, slike jedna na drugoj… totalni kreativni nered. Nešto poput laboratorija profesora Baltazara. – Prvo slikarsko iskustvo imala sam kada sam oslikala mamin ormar. Taj moj pothvat nije naišao na odobrenje roditelja. Ostala sam neshvaćena – kaže Paulina, dodajući kako je slikarstvo njezina strast odmalena.

Dodaje, nije ona odabrala ovu profesiju, već je ta profesija odabrala nju. Nismo mogli ne primijetiti da se u ateljeu nalazi dosta fotografija s motivima Pariza. – To je moj grad iz snova. Posjećujem ga barem jednom godišnje, a da imam puno novca, definitivno bih se preselila tamo – priznaje 38-godišnja umjetnica, koja ne krije da često stvari voli promatrati iz ženskog kuta te se ne buni kada joj netko kaže da je feministica. – Kroz svoju umjetnost ponajprije ispitujem sebe. Sebe kao ženu, profesoricu, majku. Instalacije koje izrađujem, a koje su dale posebnu, drugačiju notu mojem domu izrađujem uglavnom od predmeta koje pronađem na ulici.

Često šećem ili putujem te kad slučajno zapazim neku stvar, uzmem je i donesem doma pa od nje napravim neku sasvim novu stvar. Promijenim joj kontekst – kaže umjetnica, koja sama za sebe kaže da je svašta zanima. U posljednje vrijeme to su i interijeri, a da joj i to očito jako dobro ide, najbolje pokazuje kafić Divas u zagrebačkoj Martićevoj ulici koji je ona uredila, a koji izgleda fantastično. Ono čime smo se mi također oduševili u ovom stanu su spavće sobe. S jedne je strane soba Paulinina 16-godišnjeg sina Jana koja je pravi raj za ljubitelje žestokih nota (i sami spadamo u tu kategoriju) s čak tri gitare i hrpom postera, a s druge strane umjetničina soba, mirna ženska oaza, boudoir, tipično ženski. Dvije potpune suprotnosti, a obje tako dobre.

I za kraj… ono na što posebno patimo. Ono što nam je fetiš. Teeeeraaaasaaa! Paulina ima baš onakvu kakvu si i mi želimo. Prostranu, sunčanu, idealnu za izležavanje na ležaljci i čilanje. Bravo za Paulinu, šmrc za nas. – Tu kada je lijepo vrijeme obvezno ujutro pijem kavu, punim energiju za nadolazeći radni dan i guštam u zvukovima i mirisima prirode. Vidite i sami da imam cvijeća kao u priči. Voljela bih raditi parfeme… Da! Baš bih to voljela – zaneseno gledajući u svoje cvijeće priča nam Paulina koja jako voli budna sanjati…