Za Joška Bilića uvala Krknjaši, smještena na istočnoj obali otoka Drvenik Veli u splitskom akvatoriju, mnogo je više od današnje “Plave lagune” s turističkih razglednica. To su slike djetinjstva: ljetna jutra kad se iz Trogira barkom odlazilo prema tirkiznoj uvali, gdje se cijeli dan, uz miris soli i stoljetnih borova, kupalo među otočićima.
Ovo popularno kupalište i izletište, ujedno i zaštićeno stanište posidonije i periske, desetljećima je okupljalo stanovnike Trogira, Čiova, Segeta i Kaštela, da bi s vremenom preraslo u jedno od najomiljenijih sidrišta brojnih nautičara i turista koji dolaze sa svojim jedrilicama i jahtama.
Riječ je o području Drvenika Velog i Malog te nizu manjih otočića trogirskog arhipelaga. Iako je Drvenik Veli desetljećima živio sporim otočkim ritmom, posljednjih godina postupno se mijenja: na otok je stigla električna mreža, a najavljena je i izgradnja vodoopskrbnog sustava. Priroda je na otoku zasad i dalje netaknuta, a zbog savršeno čistog mora i njegove divne boje, uvala je prozvana Plava laguna. No, zbog prekomjernog nautičkog turizma sve se češće govori o uvođenju strožih mjera zaštite uvale, poput ograničavanja sidrenja i uvođenja plutača za vez brodova, što zagovara i lokalno stanovništvo.
Snažnu povezanost s Drvenikom zadržao je i Joško Bilić, bivši Hajdukov igrač koji je karijeru gradio i u inozemstvu, od Tel Aviva i Bruxellesa do Salzburga. Nakon završetka profesionalnog bavljenja nogometom vratio se u rodni Trogir i posvetio ulaganju u nekretnine te gradnji i obnovi starih kuća i vila na atraktivnim obalnim lokacijama.
Upravo je tijekom jednog od boravaka u uvali koju pamti iz djetinjstva uočio zapuštenu, obraslu parcelu u prvom redu uz more. Odmah mu je privukla pozornost. Pokušavajući joj pristupiti, prvi put je zapeo u gustom raslinju, drugi put se vratio u japankama pa se ozlijedio na razbijeno staklo, da bi treći put odlučio sam raskrčiti put do parcele.
- Naišao sam na divnu ruševinu i u tom trenutku zatvorio oči i zamislio sebe na tom mjestu. Rekao sam: ‘Daj mi Bože priliku da obnovim ovu kuću‘ - prisjeća se Bilić koji je po odlasku zatvorio raskrčeni prolaz te krenuo u potragu za vlasnicima, s namjerom da vidi postoji li mogućnost kupnje.
Od tog trenutka prošle su tri godine. Bilić je u međuvremenu stupio u kontakt sa suvlasnicima te uz ponešto nagovaranja kupio parcelu, a danas s ponosom pokazuje rezultat - Art Beach House.
- Odmah sam imao viziju kako bi kuća trebala izgledati; tradicionalno kamena, jednostavnog oblika, ali osuvremenjena staklenim površinama. I bez kamenih obloga kakve se danas viđaju na "kamenim" kućama - kaže Bilić.
Stoga je gradnji pristupio na tradicijski način: korišten je isključivo kamen od zatečenog ruševnog objekta te sa same parcele, a svaki je ručno obrađivan i ugrađivan.
- Dva meštra koja su gradila živjela su u susjednoj unajmljenoj kući deset mjeseci, a ja sam dolazio s posla i prolazio cijeli taj proces s njima. Bilo je to meditativno iskustvo, vrlo je interesantno bilo promatrati ih kako svaki kamen čekićem obrađuju da bi ga ugradili točno na određeno mjesto - priča nam.
Suvremeni element došao je u obliku stolarije tankih, čeličnih okova švicarskog proizvođača Jansen, kakva se ugrađuje na stare objekte, primjerice, u Milanu, Firenci i Rimu, dok su kao krovni pokrivač korištene kamene ploče s Brača.
- Bilo mi je važno da ostakljene površine budu u proporciji s kućom i njezinim volumenom, no još više da svaki otvor ima svoju svrhu. Htio sam da, bilo da sjedite na kauču, kuhate, boravite u kupaonici ili se budite u krevetu, uvijek imate osjećaj kao da ste na brodu. Pogled se iz svakog dijela kuće otvara prema uvali ili ozelenjenoj parceli omeđenoj suhozidima, s maslinama, stoljetnim borovima, limunima, narančama i začinskim biljem... - nabraja Bilić.
Sama parcela ima 1100 kvadrata, a kuća 80 kvadrata. Konceptualno je vrlo jednostavna: u prizemlju je otvoreni prostor objedinjenog dnevnog boravka i kuhinje, a lebdeće stepenice vode na gornju etažu, također otvorenog tipa, u funkciji spavaćeg dijela s velikom kupaonicom. Interijer je Bilić sam osmislio.
- Došao bih u prazan prostor, sjeo na stolac, zatvorio oči i zamišljao - otkriva.
Prostor je lišen suvišnih komada namještaja. Prevladavaju plave nijanse, od kuhinje i barskih stolaca preko zavjesa do garderobnih ormara na katu, a dodatni kolorit unose ilustracije poznatog splitskog umjetnika Branka Modica koje krase zidove.
- Kuhinja je ručno rađena u jednoj stolarskoj radnji dok je mramorni otok izvela tvrtka Petrokamen. Za boravak sam odabrao Prostorijinu sofu Cloud od brušene kože koju sam vidio u jednom izložbenom salonu i koja me osvojila na prvu. Krevet na katu je kupljen u Art interijerima, a garderobni ormari rađeni su po mjeri zbog specifičnog krova - nabraja.
Iako se profesionalno bavio sportom, Bilić kaže da nikad nije bio tipični nogometaš koji slijedi strogi raspored i točno određeno vrijeme za trening, obrok, spavanje, karantene... Uvijek ga je privlačila sloboda.
- Shvatio sam da me više od ijedne pobjede vesele reakcije ljudi kada kroče u obnovljeni objekt u kojemu 50 godina nije bilo života - kaže.
U posljednjih 15-ak godina sudjelovao je na raznim projektima. Među njima je i Brown Beach Hotel na Čiovu - nagrađivani projekt prenamjene nekadašnje tvornice duhanska u luksuzni boutique resort s prepoznatljivim crno-bijelim infinity bazenom koji je prije desetak godina osvojio Instagram.
Iz svake je suradnje crpio inspiraciju za privatne projekte, a svaka lokacija na kojoj je gradio ili obnavljao, kako kaže, dogodila se spontano.
- Volim reći da je svaka kuća pronašla mene, a ne ja nju. Primjerice, jednu sam kuću uočio dok sam vozio brod, bila je nesređena i nekako mi signalizirala da vlasnički odnosi nisu uredni. Nije prošlo ni deset mjeseci da sam slučajno upoznao suvlasnicu koja bi je prodala. A kad sam tijekom pandemije trčao šumom preko puta Trogira, ispred jedne kuće, prvi red do mora, vidio sam momka za kojeg se ispostavilo da je vlasnik i da bi pristao na prodaju jer baš razmišlja o kupnji katamarana. Odmah sam predložio da idemo javnom bilježniku - priča nam sa smiješkom.
Sa svakim je projektom širio krug suradnika i poslovnih partnera s kojima je, s vremenom, razvio i prijateljski odnos. Mnogi od njih danas su njegovi gosti u Art Beach Houseu.
- Upravo sam od Norvežana i Skandinavaca, s kojima sam dosta surađivao, poprimio njihov minimalizam, pa sam u uređenju kuće na Drveniku težio minimalističkom uređenju. Oni cijene našu prirodu, naše je more pitomo u odnosu na njihovo, a kad dođu, uvijek kažu da uživaju i ovdje napune baterije jer, kad se vrate u Norvešku, nemaju takvo sunce... - prepričava.
Kad kuća nije u najmu, i sam je koristi, a organizira i retreat programe s vježbama disanja, masaže aromatičnim biljem, zvučne kupke, meditacije...
Poduzetnik iz Velike Gorice na vrhu Korčule obnovio staru kamenu kuću: Rezultat ostavlja bez riječi
Njegov meditativni, najdraži kutak kuće je vanjska lounge zona s kamenim kominom i velikim umivaonikom. Smještena je bočno od kuće, u prirodnoj hladovini dva stoljetna bora.
- Kada su majstori dolazili s kamionom i bagerom, prijetio sam im da se maknu od bora, da ga slučajno ne dotaknu i ne oštete. Jer, kada na 35 °C boraviš u toj hladovini, uz lagani maestral, ne osjetiš vrućinu. Nema ljepšeg od toga - smije se.
Iz vremena izvođenja radova ima brojne anegdote, a poseban je izazov bio transport materijala i namještaja na otok.
- Da je netko drugi gradio, vjerojatno bi odustao. Pune dvije godine držao sam brod u moru, iako ga zimi izvlačim, i koristio za prijevoz i meštra i materijala. Jednom sam u istom danu triput morao ići u Trogir jer su meštri nešto zaboravili, no nisam htio da se posao odgađa jer bi to poremetilo cijeli proces. Manji materijal prevozio sam svojim brodom, a veće su stvari dolazile trajektom u kamionu. Zbog uskog puta samo bi jedan kamion mogao pristupiti parceli, a znao se i pokvariti... - priča Bilić pa dodaje kako je i pronalazak majstora znao biti problematičan.
- Primjerice, metalne lebdeće stepenice nitko nije htio raditi osim jednog bravara. Došle su u dijelovima koji su se na licu mjesta, čak 15 dana, varili i montirali u zid. No, kad nešto jako želiš, život te nauči strpljenju - zaključuje Bilić, koji mašta da jednog dana ovdje pokrene samoodrživu umjetničku koloniju. No, o tome će, kaže, više govoriti neki drugi put.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....