Arhitekti koji zaista znaju što je lokalni senzibilitet

Na Dane Orisa, ugledni međunarodni arhitektonski simpozij, koji će se 14. i 15. listopada održati u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu, ove godine stiže krema struke, a najveće zvijezde bit će arhitekti Rafael Aranda, Carne Pigem i Ramon Vilalta, točnije tim iz španjolskog projektantskog ureda RCR Arquitectes.

Radno djelovanje svestranih i ponosnih Katalonaca usko je povezano s lokalnim kontekstom, točnije s gradom Olotom, u kojem su odrasli, a u kojem i danas žive i rade te u kojem su ostvarili velik dio svojih projekata.

Ono što je je značajno jest da su arhitekti iz studija RCR Arquitectes u Zagreb dolaze kao dobitnici najprestižnijeg arhitektonskog priznanja, Pritzkerove nagrade, koja im je dodijeljena u svibnju ove godine. Bila je to donekle neočekivana nagrada, a takve su bile i reakcije. Nitko nije mogao vjerovati da je nagradu koja se obično dodjeljuje star arhitektima za velike projekte, uzeo arhitektonski trio koji je godinama radio u tišini. U tišini, ali kvalitetno. I ono što je važno - svrhovito.

Njihovi projekti, naime, znatno su obogatili područje u kojem su locirani. Nisu to tek obične zgrade ili demonstriranje moći, što je ponekad glavni trn suvremene arhitekture.

- RCR su prepoznatljivi po izuzetnom senzibilitetu za ambijent, maestralnoj kvaliteti forme te beskompromisnom pristupu zbog kojeg njihova arhitektura transcendentira okvire vremena i mjesta nastanka - kaže arhitekt Andrija Rusan, organizator ovog simpozija i osnivač Oris Kuće arhitekture i časopisa Oris, koji su glavni organizatori događaja, i dodaje kako će im na tamo biti dodjeljena Oris Roca nagrada, staklena piramida, dizajnerski rad velikog Pritzkerovca Alvara Size.

Tim povodom donosimo vam dio intervjua s timom iz RCR Arquitectes, koji su u studenome 2014. godine vodili Maroje Mrduljaš i Jaume Prat Ortells za časopis Oris.
Svi troje ste iz Olota, malenog katalonskoga grada, specifičnog po izvanrednom krajoliku, kulturi, školi pejzažnog slikarstva prisutnoj u gradu više od sto godina.

Kako je grad utjecao na vaše intelektualno i kulturno oblikovanje?

Rafael Aranda: Kada smo odlučili raditi ovdje, nije se radilo samo o radu u mjestu. Radilo se o radu u našem mjestu. Tamo gdje smo odrasli. Tamo gdje je bilo naše okruženje: naše obitelji, naši prijatelji... Olot je posebno mjesto, ima tu karakteristiku da je malo izolirano. Sve sam više uvjeren da je bilo jako važno biti ovdje kako bi se naš put shvatio. Ova određena izoliranost dovela nas je do definiranja vlastitog načina rada i posebnog odnosa s arhitekturom.

Ramon Vilalta: Došao sam u Olot kad sam imao tri godine. Došao sam jer je otac htio raditi kao profesor u Školi primijenjenih umjetnosti, tako da sam ovdje zbog krajolika i zbog škole. Više od te vlastite ukorijenjenosti, razlog je obitelj. Mi smo osobe koje vole putovati, ali se volimo i vratiti. Vratiti se našem prostoru.

Vaš studio koji ste uspjeli realizirati u Olotu nije samo vaš osobni projekt, njemu su bitno pridonijeli suradnici, poput obrtnika koji su radili na projektu. Je li vam to omogućio Olot ili smatrate da ste to mogli postići i u Barceloni?

Rafael Aranda: Ta bliskost s obrtnicima, bili oni stolari, kovači, zidari, omogućila nam je ostanak ovdje. I sada kad gledam na to, dolazak ovamo bio je opasan, bilo je lakše poći nekim drugim putem. No, imali smo tu priliku: prijatelj koji te zove i ne usudiš se odbiti ga, pa rođakova kuća, pa rad za promotora; morali smo ostati usredotočeni. Nije bilo improvizacije.

Zašto ste odlučili studirati na ETSAV-u (Escola Tècnica Superior d’Arquitectura del Vallès)? Odakle taj osjećaj bliskosti? Zašto ne studij u Barceloni?

Carne Pigem: U to vrijeme, mi koji smo dolazili sa sela, morali smo ići na taj fakultet.

Niste mogli izabrati?

Carne Pigem: Ne. Bili smo odavde, morali smo tamo studirati. Kasnije je bilo moguće mijenjati, ali kako smo krenuli, tako smo i završili na ETSAV-u. Mislili smo da je to dobro.

Fakultet je imao važan odsjek za pejzažnu arhitekturu. To je moglo utjecati na vaš rad. Jer već tada ste stekli podlogu za kasnije istraživanje odnosa arhitekture i krajobraza koja je toliko karakteristična za vaš rad.

Ramon Vilalta: Ne znam koliko je bio važan... U Vallèsu je bio Enric Batlle. To je bio početak krajobrazne arhitekture u Barceloni.

Rafale Aranda: Odlazak na studij na ETSAV jako nas je obilježio. Bio je to razlikovni faktor za sve nas jer smo se opet našli u izolaciji. Da smo otišli na neki fakultet u Barceloni, taj faktor bi se zasigurno izgubio.

Kada radite izvan Olota i njegova krajolika, je li vaš pristup prema drugačijem krajoliku naglašeno lokalan?

Ramon Vilalta: Mislim da nije. Ne naučiš postavljati dijagnozu mjesta raslojavanjem. Postoji druga, izravnija veza. Osjetiti iz vlastitog bića da ti mjesto pruža nadahnuće. To je jednostavno stajalište. Paziti na mjesto i pokušati osjetiti sve što ti ono nudi. Moraš odgovoriti na prirodan način. To jednako vrijedi i za grad i za krajolik. Svako mjesto obraća ti se na poseban način. Mislim da nam je to relativno lako jer živimo u Olotu. Odnosno, projekti se rađaju s određenom lakoćom. Kasnije se procesi kompliciraju na nivou izvedbe i slično. No, početna pozicija je prilično jednostavna. Ne govorimo o formama. Ne razmišljamo vizualno.

U vašim ranim radovima osjeća se prisutnost Miesa van der Rohea. Je li to bilo svjesno baratanje referencama ili je to naš doživljaj?

Ramon Vilalta: Ponekad smo govorili o Barcelonskoj školi kao temeljnom utjecaju. Njezini smo dužnici. Rodili smo se u toj školi, ali jako smo brzo shvatili da ima stvari koje nam se ne čine dobrima, a onda smo otkrili učitelje. Mies je početni utjecaj, jako važan. Kahn također. To su totalne arhitekture koje u katalonskoj arhitekturi nismo pronalazili u trenutku kad smo završavali fakultet. Proučavali smo njihove radove, ali ni to nije dugo potrajalo. Počeli smo se zanimati za umjetnost, s tim što nas erudicija ne zanima previše. Volimo naš vitalni projekt. I u tom procesu pomažemo se raznim stvarima, koje su uvijek nove. To je naš put.

Svaki projekt je nov i svaki projekt ima vlastitu esencijalnost. Je li to točno?

Ramon Vilalta: Naša arhitektura nije pitanje ni forme ni funkcije, nego vitalnog procesa. Naša stvarnost se mijenja, ali traganje se uvijek temelji na onom najosnovnijem, najistinitijem.

Kako raditi u kontekstu kao što je to Trg Europa u Barceloni? Bio sam tamo kad je gradnja vaše zgrade počela, ali nisam doživio jasan urbanistički koncept. Kako djelujete s obzirom na te metropolitanske okolnosti u kojima je grad kolaž pojedinačnih objekata?

Rafale Aranda: To je apstraktna zgrada, usuđujem se reći kako ne može biti uklonjena s Trga Europa. Tamo je njezino mjesto. Sva struktura ulijeva se u točku koja određuje cijeli trg. To je jedina zgrada koja zaista pripada tom mjestu. Druge mogu biti uklonjene - naša ne.

Radili ste i muzej Soulages, koji udomljuje radove umjetnika jako povezanog s vašim senzibilitetom. Kako reagirate na tu umjetnost? Inspirira li vas ili možda predstavlja neku vrstu prepreke?

Rafale Aranda: Kad smo došli na lokaciju, bilo nam je jasno kako se djelo mora osjetiti da bismo ga mogli objasniti. Zamišljali smo daleki krajolik, bili smo smješteni na visokom mjestu u gradu.

Ramon Vilalta: Oslobađa prostor, odnosno ne okupira park, koji može teći. Pomaže u strukturiranju cirkulacije grada. To je urbana struktura. Zgrada je zatvorena, ali živa.