U simpatičnom stanu na vrhu jedne zgrade nedaleko od Kvatrića u Zagrebu posjetili smo francusku umjetnicu Jessicu Gobert koja ovdje živi sa svojim suprugom Vanjom Perkovićem koji je dizajner. Bilo je to dan prije nego što je putovala u Francusku k obitelji za božićne blagdane, a za Badnjak je, kaže, čekaju jakobove kapice i quenelle od ribe te od slatkog božićni panj. U Zagrebu je postavljena njezina izložba u Galeriji Događanja, a njezine intrigantne ilustracije crtane tušem, na tragu stripa, mogu se vidjeti i na Instagramu @jscgob gdje redovito objavljuje.
KAKO BI OPISALA SVOJ DOM?
"Muž i ja smo se uselili u prazan stan prije manje od godinu dana i trebali smo sve namjestiti. Nije sve još uređeno i mnogo je još planova i dorada u tijeku. Trudimo se napraviti svoj dom toplim i ugodnim, imamo mnogo atmosferskih svjetiljki i biljaka za koje držim da čine naš dom životnim mjestom. Nastojim uvijek imati i buket u dnevnoj sobi kako bi zaokružio atmosferu i učinio je posebnom."
TVOJ OSOBNI STILSKI ZNAK JE?
"Moglo bi se reći da je moja kratka frizura postala moj znak, iako sam kosu ošišala tek prije mjesec dana! Inače bih rekla da je moj stil odijevanja dosta eklektičan, ljudi mi uvijek daruju svoje rabljene komade, a ja sve prihvaćam. Ono što zaista definira moj stil je kontrast između moje odjeće i moje sklonosti antiknom i viktorijanskom nakitu. Najposebniji komad nakita i jedina zaista posebna stvar koju uvijek nosim je moj vjenčani prsten kupljen u Londonu. Graviran je uzorkom cvjetova kamelije i suvremeni je prsten napravljen u viktorijanskom stilu, prema viktorijanskoj simbolici cvijeća. Tada je postojao cijeli kodeks značenja i komunikacija kroz cvijeće koje se darivalo. Tako da, recimo, da nisam "fancy", ali imam skup ukus."
KOLIKO SI DUGO U ZAGREBU?
"Živim ovdje već pet godina. Bila sam posjetila prijateljicu i odlučila ostati, trenutačno sam se očarala gradom. Mjesec dana poslije upoznala sam svog budućeg muža, i to je bilo to."
VEZANO UZ TVOJ POSAO, KOJI SE ZANIMLJIV PREDMET VIDI U TVOM DOMU?
"Moja tintarnica, antikvitet koji sam za Božić dobila od mame. Tako je lijep da sam se odmah zaljubila. Kad ga koristim, osjećam se kao da oplemenjuje moj rad. Razvila sam ritual čišćenja i punjenja tintarnice svježom tintom prije svakog novog crteža. Sviđa mi se koliko je teška, šare na njezinu staklu i poklopcu, koji je metalni list i čini je još čarobnijim. Nema opasnosti od prolijevanja zbog njezine težine. No, provući je kroz osiguranje na aerodromu bio je pravi izazov."
GDJE SI ŽIVJELA U FRANCUSKOJ?
"Odrasla sam u selu po imenu Gallardon, jugozapadno od Pariza. To je seoska strana Francuske, vrlo plodna regija gdje se uzgaja mnogo pšenice, stoga su okolni pejzaž beskrajna polja žita. To zna biti prekrasno, pogotovo u kasno proljeće i rano ljeto kada su polja zlatna, ali bude i mučno zimi, puno je magle, a malo stvari koje se može raditi. Volim ići tamo za blagdane, ali ne bih više živjela tamo. Obožavam veličinu Zagreba, činjenicu da si u gradu, ali je i dalje prisutno toliko prirode oko tebe, za mene je to savršena ravnoteža."
IMAŠ U STANU DOSTA KNJIGA, ŠTO SAD ČITAŠ?
"Kolekciju kratkih priča Danila Kiša "The Encyclopedia of the Dead". Čitam je na engleskom, ali se trudim više educirati o ovdašnjoj literaturi. Čitala sam "Between Exile and Asylum" Predraga Matvejevića i "From Nowhere to Nowhere" Bekima Sejranovića. Na hrvatskom trenutačno čitam "Koko i duhovi" Ivana Kušana jer je to prikladnije mojoj sadašnjoj razini hrvatskoga, ali je također vrlo zabavno štivo!"
GDJE U DOMU RADO SLUŠAŠ MUZIKU I KOJU?
"U ateljeu uvijek nešto slušam. Često slušam radiodrame dok radim jer mi pomažu da dulje ostanem fokusirana. Veliki sam fan radiodrama iz 1950-ih, serijala poput "The Price of Fear" koje je snimio legendarni Vincent Price, poznate "Zone sumraka" i mnogih drugih. Nešto je u pucketanju starog radija, njegovih glasova i tonova što tješi i umiruje. Glazbu slušam samo kad se opuštam, nikad neću pogriješiti ako pustim Lemon Twigs, ali moj favorit svih vremena su definitivno The Sparks, što je smiješno jer su to bendovi u kojima su dva brata."
NAJBOLJI SUVENIR U STANU?
"Kip koji sam kupila na sajmu umjetnina u Cotonouu u Beninu. Čim sam ga ugledala, znala sam da ću ga kupiti. Sviđa mi se prikaz konja, njegova veličina u usporedbi s dva jahača. Svugdje gdje sam otad živjela, pratio me, vrlo je krhak i sretna sam što je stigao sa mnom i u ovaj stan u Zagrebu gdje mogu s kauča svakodnevno uživati u pogledu na njega."
IMAŠ FORA SLIKA I ILUSTRACIJA NA ZIDOVIMA...
"Jedna je ilustracija moje prijateljice iz Lyona Elle Coutance koja radi nevjerojatne radove, druga je pejzaž koji su moji roditelji dobili kao vjenčani dar, a sada su je poklonili meni jer predstavlja polja gdje sam odrasla, za slučaj kada me uhvati nostalgija. Također imamo prekrasan crtež ugljenom Sande Anderlon, zatim pejzaž Karlovca koji je muž naslijedio...Voljeli bi, recimo, imati sliku od Luise Pascu iz Zagreba, ona je nevjerojatno talentirana!"
ŠTO TI JE NAJVAŽNIJE PRI UREĐENJU ŽIVOTNOG PROSTORA?
"Jako mi je važno imati biljke u prostoru u kojem radim. Ne samo zato što čine prostor ljepšim, nego me opuštaju. Nisam odmah ujutro spremna slikati, nego prvo provedem pola sata ili sat obilazeći svoje biljke, zalijevajući one koje to trebaju i samo ih promatrajući. Imam ‘excelicu‘ u kojoj bilježim kada sam koju zalila, i UV svjetla te isprobavam razne sastave tla. Zabavno mi je eksperimentirati i tako treniram strpljenje. To je jutarnji ritual koji me nježno uvodi u stanje uma kad sam smirena, a fokusirana i spremna na rad."
IMAŠ MAČKU... KOJA SE SAD SAKRILA…
"Da, imam mačka, zove se Mali. Trebao se zvati drugačije, ali ja tada nisam znala puno hrvatskog pa sam mu stalno tepala "mali, mali" i tako se to zadržalo. Udomili smo ga prije tri godine, boji se vlastite sjene, ali ga strašno volimo! On je uvijek oko mene dok crtam ili bilo što radim, ali se skrije čim netko drugi dođe. To je kao da me prati prijateljski i često gladan duh kojeg nitko drugi ne vidi."
ŠTO JE TEMA TVOJE AKTUALNE IZLOŽBE?
"Trenutačno imam izložbu "Dearest", postavljenu u Galeriji Događanja u Zagrebu do 19. siječnja. Ovaj projekt mi puno znači i za mene je ova izložba jako intimna. Dearest, odnosno "najdraži" je riječ kojom obično počinjemo pisma, a moja izložba je ljubavno pismo mojoj obitelji i najdražima. Sve je počelo pandemijom. U jednom trenutku nisam imala opciju posjetiti svoju obitelj jer su letovi bili otkazani pa sam, kao i puno drugih ljudi, listala svoje fotoalbume na mobitelu. No, uočila sam da je na svim fotografijama bio samo moj mačak. Tajna je u malim trenucima zajedništva, ali isto tako imati i uspomene za trenutke osame."
ODJEVNI PREDMET KOJI TE VESELI?
"Volim svoju vjenčanicu u stilu 50-ih koju sam kupila u Rijeci."
GDJE SI STUDIRALA?
"Nakon škole Auguste Renoir u Parizu gdje sam učila primijenjenu umjetnost, studirala sam narativnu ilustraciju u školi ESAL u Epinalu u Francuskoj. Nastavila sam školovanje na diplomskom studiju iz ilustracije i umjetnosti knjiga u Cambridge School of Art. Tijekom magisterija sam zaista pronašla svoj izričaj te shvatila što i kako želim reći."
DOBRA SERIJA ILI FILM KOJI SI NEDAVNO GLEDALA?
"Nedavno sam gledala film "All of Us Strangers" Andrewa Haigha na Zagreb Film Festivalu koji mi se jako svidio. To je jedinstvena priča o usamljenosti i osjećala sam da je u tome vrlo precizan i vrlo stvaran film, a istodobno postiže začudnu razinu apstrakcije. To je vrlo iskren film s jasnim glasom, ne znam bi li se svima svidio, ali mene je stvarno oduševio."
NAJBOLJI SAVJET KOJI SI U ŽIVOTU DOBILA?
"Mama mi je uvijek govorila da radim ono što želim jer ti život ništa ne garantira, stoga zašto ne bi uživao u njemu. Ona čvrsto vjeruje da igra na sigurno ne donosi veliku nagradu. To mi je pomoglo da shvatim što želim i budem dovoljno hrabra da to isprobam."
KAKO JE BITI FRANCUSKO-ENGLESKA ILUSTRATORICA SA ZAGREBAČKOM ADRESOM?
"Lijepo je, ovdje sam stekla jako dobre prijatelje. Hrvatski je jako težak jezik za učenje pa mi je to definitivno bio najveći izazov. U principu su ljudi vrlo pristupačni za razgovor na engleskom u dućanu i slično, no u posljednje vrijeme se trudim to svesti na minimum. Ponekad bude teškoća, a najbolje je bilo kad sam morala zvati svoju doktoricu za neke pretrage, žena se javila i saslušala za što trebam vaditi krv i onda mi je rekla: "Gospođo, ovo je pekara!". Takve se stvari događaju - tada sam mislila da je 098 pozivni broj za Zagreb, a ne 01, ali trebam biti hrabra. U Zagrebu osjećam da je život dosta opušten, ritam je polagan i svi su zaljubljeni u svoje pse, što je jako slatko."
POKAŽI NAM SVOJ STRIP...
"Napravila sam strip, skicirala cijelu stvar i to je zasad ostao samo moj "passion project". Riječ je o dvanaestogodišnjaku 1960-ih koji ima težak život kod kuće i kojeg maltretiraju tri dječaka u školi. Isprva sam bila inspirirana kada mi je tata opisao svoje iskustvo iz škole i kako je on vidio svoje bullyje. Činilo mi se zanimljivo kako, pogotovo kao tinejdžerima, naš pogled na svijet može biti iskrivljen pod određenim uvjetima. Na ovom projektu trebam još puno raditi, ali nadam se da će pronaći svoj put!"
