Životni i glazbeni par Željka Veverec i Toni Starešinić ugostili su nas u svom novom domu u naselju Voltino, gdje su se preselili iz Željkinog studentskog stana. Kako je već bilo popodne, Željka je bila pomalo razočarana jer se na slikama neće kroz velike prozore vidjeti krošnje i stan u punom sjaju. Nama je, pak, bilo interesantno što ovo dvoje članova sastava Mangroove u stanu imaju - kućni muzički studio. U svom domu čuvaju i lijepu kolekciju Porina.
KAKO BISTE OPISALI SVOJ DOM?
Željka (Ž): Kao lepršav, prozračan, prirodan, topao i neki mix između 70-ih i suvremenog, a opet jako jednostavan, lagan. Ima dovoljno mjesta za sve i sve nekako diše. Okruženi smo krošnjama, pa mi to daje neki dojam lakoće, ponekad imam osjećaj kao da letimo. Zapravo živimo u krošnjama.
TVOJ OSOBNI STILSKI ZNAK JE?
Ž: Često me ljudi prepoznaju po frizuri ili mojoj kratkoj kosi, pa bih rekla da je to neki sad već prepoznatljivi imidž. Nije namjerno, ali tako je.
Toni (T): Svidjele su mi se majice od strip izdavača Fibre, pa sam ih na koncertima počeo nositi, što se uklapalo i u priču mog benda Chui s kojim sam za ilustracije albuma ostvario suradnje s Igorom Kordejom i Esadom Ribićem, našim vrhunskim strip crtačima. Tako sam spojio ljubav prema stripu s glazbom.
PREDMET KOJI STE NEDAVNO NABAVILI ZA KUĆU I BAŠ VAM JE DRAG?
Ž: Fotelja iz Kina Europe, imamo ih čak dvije, ali ova u dnevnoj sobi je na tako savršenom mjestu da je milina na njoj piti kavu, čitati ili uživati u filmu. Svi se grebemo za nju, ipak, najčešće je koristi Rubi, naša maca. Ne može se pobijediti biće koja spava 16 sati na dan.
VEZANO UZ VAŠ POSAO, ŠTO SE MOŽE VIDJETI U STANU?
Ž: Imamo cijelu sobu koja je prepuna instrumenata i služi nam kao kućni studio, napokon, i u njemu uokvirene i covere albuma koje su radili fantastični umjetnici. Tako nam na zidu stoji Igor Kordej koji je radio cover za Tonijev album s bendom Chui ‘Zagreb Berlin‘, imamo crtež Esada Ribića koji je pokrenuo tu lavinu fantastičnih omota albuma i njegov Chui s Jazz orkestrom HRT-a, kao i Dalibora Barića i njegovu kreaciju ‘Iz kapetanovog dnevnika‘. I najnoviji Mangroove i Jazz orkestar HRT-a omot vinila ‘Nešto veće od nas‘ koji je napravio Art in situ Igora Mudronje. Tu su, naravno, i kolekcije CD-a, ploča nagrade, instrumenti...
OTKAD STE U OVOM KVARTU?
Ž: Konkretno u ovom djelu Trešnjevke koji Toni simpatično zove Travoltino od travnja ove godine, dakle evo pola godine. Ali nismo otišli tako daleko od našeg placa, tako da imam osjećaj kao da smo tu oduvijek. Ovaj kvart je apsolutno neambiciozan i ostao je zarobljen u zapravo prekrasnom vremenu 70-ih.
VI KAO MUZIČARI U SVOM POSLU IMATE MNOGE VARIJACIJE?
Ž: Mi smo samo glazbenici ili živimo samo od glazbe koju stvaramo, izvodimo i sve vezano uz nju. Često nas ljudi pitaju kako imamo tako puno bendova i kako stalno sviramo i nešto stvaramo, ali s druge strane, to je ono čime se bavimo i kad od toga živiš, onda je to to. Osim što stvaramo svoju glazbu i albume, radimo glazbu za kazalište, Toni radi glazbu za film i televiziju, ja sinkroniziram crtiće u kojima sam opet vezana uz glas i glazbu, a tu je i kazalište u kojem glumim i pjevam. Nekako smo uspjeli ono što volimo pretvoriti u naš posao - pletete mrežu, krvarite i uživate u isto vrijeme.
NAJDRAŽA KNJIGA ILI ŠTO SAD ČITAŠ?
Ž: Uvijek čitam nekoliko knjiga odjednom. Trenutačno se kraj mog kreveta nalaze ‘Pisma jednog astrofizičara‘ Neila deGrassea Tysona i izabrane pjesme ‘Jutarnji mrak‘ Enesa Kiševića, dok u dnevnoj čitam ‘Glukoznu revoluciju‘ Jessie Inchauspé i ‘Usijavanje‘ Ivane Bodrožić - malo znanosti, malo romantike.
T: Pojavom i kod nas specijaliziranih grafičkih romana za odraslu publiku vratio sam se stripu, inače svojoj ljubavi iz djetinjstva, ali sad u jednom puno zrelijem obliku. Dok svi okidaju na serije, ja sam pronašao puno uzbudljiviji sadržaj u vrhunskom stripu. A možda mi paše i ta tišina stripa, odlične priče, vizualna umjetnost.... Kad se bavite glazbom svaki dan i slušate jako puno i što drugi rade, tišina je i više nego dobrodošla. Evo, baš sam danas pročitao vrhunski krimi noir ‘Noć bez kraja‘ scenarista Carlosa Trilla i crtača Dominga Mandrafine, prije toga me oduševila ‘Grupna terapija‘ Manua Larceneta, ludo ispričana priča o stvaralačkoj krizi umjetnika.
GDJE U STANU RADO SLUŠATE MUZIKU I KOJU?
Ž: Ja obožavam slušati muziku u dnevnoj sobi. Tamo su nam gramofon i ploče, i bude svašta na toj playlisti, od Carole King preko Milesa Davisa do nekih najnovijih albuma skandinavskog jazza. Trenutačno sam u fazi Paula Simona, preslušavam njegove stare albume, ali i novi koji je upravo aktualan, ‘Seven Psalms‘, i uživam. A Toni je nedavno otkrio stare ploče Dolly Parton, pa smo i njih s guštom preslušali.
T: Gušt mi je ujutro uz kavu poslušati ploču u dnevnom boravku i tako započeti dan. Zadnje što sam nabavio je novi album legende Johna Scofielda ‘Uncle John‘s Band‘ pa album ‘Memory Streams‘ Portico Quarteta i ‘Fletcher Moss Park‘ Matthewa Halsalla.
NAJBOLJI SUVENIR U STANU?
Ž: Jako mi je drag poster, odnosno print Paula Colina Josephine Baker, koji mi je prijateljica donijela baš iz Pariza. Ona u poznatoj banana haljinici, ta prekrasna žena, umjetnica koja je zapravo osim plesa i pjevanja činila nevjerojatne stvari u svom životu, imala je jako zanimljiv i uzbudljiv život. Prijateljica se nekako uvijek sjeti mene kad vidi njenu frizuru i ples, a meni je to veliki kompliment i ona je jedna od inspiracija.
ŠTO VAM JE BILO NAJVAŽNIJE KOD UREĐENJA STANA?
Ž: Dobro iskoristiti prostor, da napokon dobijemo muzičku sobu za rad koja će odgovarati našim potrebama i da odvojimo taj poslovni prostor od kuhinje i dnevnog boravka, što do sada nije bio slučaj. Mi smo u svom bivšem stanu zapravo kuhali i svirali zajedno, što može biti šarmantno, ali i naporno, osobito kad oboje trebamo nešto raditi ili snimati. Sad smo potpuno osupnuti činjenicom da dok jedan snima nešto u sobi, drugi se može slobodno kretati stanom ili raditi što god poželi.
OMILJENO MJESTO ZA KAVU?
Ž: Volim piti kavu u krevetu i onako iz kreveta gledati grad kroz krošnje koje su sad zlatne boje, pa sve dobije neku čarobnu notu. A ljeti mi je to definitivno na balkonu na mojoj klupici, što je Toniju najdraže mjesto.
KAKO STE POSTALI GLAZBENICI?
T: Pohađao sam osnovnu glazbenu školu u Zadru, ali iako sam volio slušati glazbu, glazbena škola me zapravo odbila od glazbe. Tek kad sam došao u Zagreb na fakultet, kad mi se otvorio cijeli svemir nove glazbe i kad sam pronašao ljude s kojima sam napokon mogao napraviti prvi bend, krenula je ta opsesija koja je s vremenom postala profesija. Željka je svoje početke imala u folklornoj grupi, da bi se kasnije odlučila prijaviti na audiciju za mjuzikl ‘Kosa‘ i dobila je ulogu. I ne samo to, nego je od tada odigrala skoro sve mjuzikle koji su se igrali u Hrvatskoj.
ŠTO JE OBAVEZNO U VAŠEM FRIŽIDERU?
Ž: Zapravo ništa, nama je, mislim, jedino bitno da uvijek ima kave, a sve ovo ostalo možemo nabaviti i kroz dan. Iako uvijek u frižideru imamo maslac i bocu vina.
T: Par dobrih craft piva i boca malvazije.
GDJE STE SE UPOZNALI?
T: Upoznali smo se na zajedničkom nastupu, bilo je to početkom 2004. u klubu Mango Mambo na Šalati. Bio sam u bendu koji se okupio da odsvira Novu godinu našim ljudima u Pragu, u baru Jaromira Jágra, njihovog najpoznatijeg hokejaša. To se putovanje pretvorilo u genijalan provod, pa kad smo se vratili u Zagreb, poželjeli smo dalje nastupati zajedno i na prvi sljedeći koncert je došla Željka kao glazbena gošća. Tu je sve počelo.
SKUPLJATE LI NEŠTO...?
T: Nažalost, skupljam svašta, kao mali geek imam puno stripova, ponešto DVD-a i kolekcionarskih figura. Naravno, i hrpu ploča i CD-a. Kažem nažalost jer nekad to zna biti kao mala groznica, moraš skupiti ovo i ono, pa kad prepuniš police, nastanu problemi. Uz glazbu, volim film i strip, pogotovo se palim na znanstvenu fantastiku.
A ŠTO SU OVI PROREZI U ZIDU?
Ž: Ponosna sam što smo u hodniku, kupaonici i WC-u ostavili sve stare prozračivače koji su meni sjajni i stare lampe koje smo samo oprali i obojili. Ta rasvjeta 70-ih mi je top.
AKTIVNOST KOJU VOLITE? SPORT ILI KAO REKREACIJA...
Ž: Volimo šetnje po šumi i u prirodi općenito, a volimo i stolni tenis, koji ćemo sad napokon i moći prakticirati češće jer nam je stol ispred zgrade.
NAJDRAŽA VLASTITA PJESMA?
T: ‘Next Stop Mars‘, suludi psihodelični instrumental koji zatvara album Mangroovea ‘Put na mjesec‘.
ZA TEBE KULTNI FILM JE...
T: Volim dobar film u bilo kojem žanru, ali posebno padam na znanstvenu fantastiku. Pa sad, da ne nabrajam sve klasike, istaknuo bih jedan manje poznati film koji zbilja nosi kultni status, ‘Na rubu horizonta‘.
IMATE LI DOMA KLAVIJATURE?
Ž: Kako misliš imamo li doma klavijature? Doma imamo šest klavijatura, Hammond, gitaru, Kalimbu (smije se).
A OVI SILNI PORINI?
Ž: Porini, kojih ima osam, imaju svoju stalažicu u dnevnoj sobi pored malog radnog stola i svako ih jutro obasja sunce. Nismo od onih ljudi kojima kao ništa ne znače pa ih protestno stave u WC ili šupu. Nikada nismo radili glazbu za nagradu ili bilo kakve računice i uvijek smo bili svoji i izvan svih sustava koji su nam se nametali, zato nam ne treba lažni protest. Mi smo sve uvijek govorili svojim radom i zato nam je baš drago da među ostalim priznanjima imamo i Porine. S vremena na vrijeme baciš oko na njih i zahvalan si, ali i oprezan jer znaš da moraš dalje i stvaraš dalje za svoju publiku.
IDUĆA PJESMA I PROJEKT?
Ž: Pa baš smo u fazi novih kreativnih stvari, a još ćemo, naravno, izdati i jedan singl s aktualnog albuma ‘Nešto veće od nas‘ s Jazz orkestrom HRT-a - a do tada plešemo na ‘Laka sam‘. Planiramo i nove albume za Mangroove i za Je Veux.
