‘Kad sam ušao u ovaj prostor, na dijelu poda bio je samo goli beton. Stoga sam o svom trošku postavio parket, oličio zidove, instalirao novu toaletnu školjku jer je stara bila razbijena. Kasnije, pri bodovanju, nisam dobio ni jedan bod na obavljene radove u prostoru, rečeno mi je da mi ta stavka neće trebati, da već imam dovoljno bodova za prvo mjesto‘, govori nam Tomislav Šilipetar, akademski slikar koji će ovih dana morati napustiti gradski prostor od tridesetak kvadrata, smješten u potkrovlju zgrade na Jarunu, koji mu je prije 10 godina dodijeljen kao atelje.
- Diplomirao sam 2014. godine, u klasi Igora Rončevića. Od tada se bavim isključivo slikarstvom.
Pitamo ga, u šali, je li mu to ‘full-time‘ posao, a Tomislav odgovara tiho, kao da se ispričava:
- Nažalost, samo slikam. Ne znam raditi ništa drugo.
Pošto živimo u doba kad su gotovo svi naši sugrađani vrhunski stručnjaci u svim poljima, od energetike i sporta do arhitekture i medicine, jasno nam je kako ljudi reagiraju na umjetnost i umjetnike. Pod postovima na društvenim mrežama u kojima Tomislav iznosi svoju situaciju, komentari su nerijetko očekivano bezdušni, poput ‘Idi kopaj krumpire‘ i ‘Pronađi si pravi posao‘, bez trunka empatije i potrebe da barem pokušaju shvatiti o čemu se, zapravo, radi.
Zaboravite bijele zidove: Novi broj D&D-a otkriva interijere koji se usuđuju više. U prodaji!
A radi se o tome da je Tomislav dobio rješenje kojim ga Grad obavještava da do kraja listopada mora napustiti atelje na zagrebačkom Jarunu, koji je u vlasništvu Grada Zagreba, a u kojem je Tomislav stvarao posljednjih 10 godina.
- Do ovog sam prostora došao 2016. godine, nakon dvije godine borbe s Gradom Zagrebom. Tek sam bio završio Akademiju, ali sam u te dvije godine, od 2014. do 2016., uspio organizirati šest ili sedam samostalnih izložbi.
Tomislav nam pojašnjava i kako je došlo do toga da mora napustiti atelje:
- Prema tadašnjem sustavu, nakon pet godina dolazila je revizija, odnosno povjerenstvo bi pregledalo prostor i sastavilo zapisnik. Tako je bilo i u mom slučaju. Nakon toga dogodilo se to što se dogodilo s pokojnim gradonačelnikom i više nisam mogao potpisati novi ugovor. Rečeno nam je svima da ostanemo u ateljeima dok se ne raspiše novi natječaj. Ostao sam ovdje, kao i drugi u ostalim gradskim prostorima, iako bez novog ugovora. Naravno, sve svoje troškove i dalje sam morao plaćati. A sad, kad je natječaj napokon raspisan, ja sam jedini izgubio atelje.
Tomislav je na konačnoj listi za prostor u kojem radi završio kao četvrti, zbog manjka bodova:
- Jednostavno, nisu mi priznali bodove koje smatram da zaslužujem. Nisu mi priznali ulaganje u atelje, iako sam sve dokumentirao, nisu mi priznali ni bodove na invaliditet, kao ni velik broj nagrada. U posljednjih 12 godina sam imao više od 25 samostalnih izložbi i još puno veći broj grupnih. Neke su bile međunarodne, neke u inozemstvu, zaista ih je bilo mnogo - kaže Tomislav.
Kad je došao u Grad kako bi provjerio dokumentaciju za prijavu, službenica mu je preporučila da ne navodi ulaganja u atelje jer će, prema njezinu izračunu, ‘imati dovoljno bodova već na temelju izložbi‘. Za grupnu se izložbu dobivao jedan bod, a za samostalnu dva. Službenica je prebrojila njegove izložbe i zaključila da bi samo po toj osnovi trebao imati više od 50 bodova.
- Mislio sam da je to dovoljno. Računao sam da imam 53 boda, a na kraju sam dobio 39. Ne znam gdje su nestali ti bodovi, nikad nisam dobio konkretno obrazloženje. Tražio sam očitovanje o cijelom postupku, ali nisu mi htjeli objasniti što se dogodilo. Odgovorili su mi da se ne smatraju odgovornima za dodatna objašnjenja i da je sve provedeno u skladu sa zakonom. Isti sam odgovor dobio na prigovor, na žalbu i u posljednjem rješenju. Sve je praktički copy-paste. Isti odgovor dobivaju i mediji.
Tomislavu nisu uračunati ni bodovi za invaliditet:
- Rješenje sam dobio tek između raspisivanja natječaja i podnošenja prigovora. Nisam ga imao u trenutku prijave jer sam dvije godine čekao da se riješi moja dokumentacija. Kad sam napokon dobio potvrdu nadležnog tijela, priložio sam je, ali mi invaliditet ipak nije priznat. Da su mi priznali taj status, dobio bih najmanje još dva boda. Da su mi priznali ulaganje u atelje, dobio bih još pet. A tu su i nagrade koje mi nisu priznali. Sve to moglo je promijeniti moj plasman.
Ovom je umjetniku, koji živi sa sestrom u malom stanu u kojem je nemoguće uz svakodnevni život dodatno ‘okupirati‘ prostor velikim brojem Tomislavovih slika, namještajem iz ateljea i priborom za slikanje, ostalo još samo nekoliko dana do iseljenja iz gradskog prostora:
- Prilikom prijave na natječaj tražili su od mene da potpišem izjavu da ću iseliti u roku od 30 dana ako ne prođem na natječaju. Morao sam je ovjeriti kod javnog bilježnika kako bi se osigurali.
Je li inače uobičajeno da umjetnici nakon isteka ugovora ostanu bez ateljea?
- Koliko znam, praksa je bila da se ugovori obnavljaju i da umjetnici nastavljaju raditi u svojim prostorima. Nitko od ljudi koje poznajem nije morao izaći. Ja sam prvi. Naravno, možeš sam otići ako pronađeš drugi prostor. Ali, ako se ostalima ugovori obnavljaju, a meni ne, postavlja se pitanje zašto. Pogotovo zato što sam atelje koristio i ulagao u njega - kaže Tomislav i naglašava:
- Osim toga, u blizini su još tri prazna ateljea. Ne znam hoće li ih Grad nekome dodijeliti. Kad bi se umjetnicima koji su ostali bez svog radnog prostora mogao dodijeliti neki od praznih, možda bi se problem riješio.
Tomislav je, kaže, pisao žalbe i dodatna očitovanja, nosio dokumentaciju u pisarnicu, ‘ondje su tri USB-a s mojim dokumentima, katalozima i ostalim materijalima‘. Obratio se i drugim institucijama:
- Pokušao sam sve. Pisao sam svim mogućim državnim institucijama, Vladi, premijeru i predsjedniku. Premijer je moj dopis proslijedio Ministarstvu kulture, ali Ministarstvo mi ne može pomoći jer se prostor dodjeljuje javnim natječajem. A na tom natječaju nisam uspio dobiti atelje. Tako se vrtim u krugu iz kojeg ne vidim izlaz. Obećanja su bila velika, ali više me nije sram govoriti o tome. Prije sam imao osjećaj da o svemu tome ne bih smio javno pričati. Sad više nemam što izgubiti. Praktički ostajem bez prostora u kojem radim.
Ljudi često ne znaju kako izgleda život slobodnog umjetnika. Isplati li se uopće baviti slikarstvom?
- Prije svega, ja sam umjetnik koji voli slikati i koji puno radi. Kad sam završio Akademiju, mentor mi je rekao da sam odabrao najteži put. Ne družim se mnogo s drugim umjetnicima, nemam veze i vezice i radim sam. Takav sam. Volim biti sam i raditi. Istodobno, puno izlažem, prijavljujem se na natječaje i ljudima se sviđaju moji radovi. Imam osjećaj da to nekima smeta, i drugim umjetnicima i ljudima koji su na pozicijama moći. Ne želim ulaziti u pojedinačne odnose i optuživati ljude bez dokaza, ali ne mogu zanemariti ono što mi se dogodilo. Čini mi se da sam, unatoč radu i rezultatima, ostao bez prostora koji mi je nužan za nastavak profesionalnog rada.
Tomislav kaže da mnogi ne znaju što uopće znači biti slobodni umjetnik, što taj posao podrazumijeva:
- Kad kažeš da si umjetnik, ljudi možda pomisle da slikaš kad te uhvati inspiracija i da ostatak vremena ne radiš ništa. A posao je mnogo složeniji. Slikanje je samo jedan dio. Moraš stalno pratiti natječaje, ispunjavati prijavnice, pripremati dokumentaciju i prijavljivati se na izložbe. Moraš znati napisati i obrazložiti koncept ciklusa, pripremiti tekstove i predstaviti svoj rad. To je posao koji zahtijeva i kreativnost i administraciju. Ljudi često ne razumiju koliko vremena odlazi na sve što prethodi izložbi ili dolazi nakon nje.
I slikarstvo je, zapravo, svakodnevni posao. Možda ne onaj klasični, ‘od 9 do 17 sati‘, ali svakako posao u koji se dnevno utroše sati:
- Ljudi me pitaju čekam li inspiraciju, a ja jednostavno sjednem i počnem slikati. Inspiracija je za mene mit. Uvijek sam govorio da mozak razmišlja, a ruke rade slike. To su gotovo dva neovisna procesa. Kad završim sliku, tek onda mogu razmišljati o tome što sam napravio. Cijeli ciklus od, recimo, 12 slika mogu napraviti u otprilike tjedan dana, uz nekoliko sati rada dnevno. Prvo slikam sve slike zajedno, zatim ih ostavim nekoliko dana. Nakon toga im se vratim, pogledam ih kao cjelinu i dorađujem. To je zapravo završavanje slika. Kod mene se slika u početku razvija vrlo brzo, gotovo kao emocija koja izađe iz mene. Poslije je polako dovršavam.
Znači li to da slike ne treba previše dorađivati?
- To je nešto čemu me mentor naučio i čemu se stalno vraćam. Ako ne znaš kako završiti sliku, makni je. Nemoj je mjesecima dorađivati jer je možeš uništiti. Zasitiš je, preradiš i ona više ne izgleda kao ono što je bila na početku. Meni su često najbolje slike u ranom stadiju. Zato pazim što ću dodati na kraju, ako uopće išta dodam. Važni su mi minimalizam, kolorizam i priča koju slika nosi. Sve moje slike imaju neku priču, ali te su priče intimne i ne mogu ih uvijek ispričati drugima.
Tomislavove su slike bogate bojama, stoga ih često ljudi doživljavaju kao vesele. Ali boje mogu zavarati:
- Neke su teme vrlo teške, iako slike na prvi pogled izgledaju vedro. Dogodi se da netko dođe na izložbu i kaže kako su slike prekrasne i vesele, a zapravo ne vidi što se iza njih krije. Ne mogu ljudima zamjeriti što ih tako doživljavaju, ali volio bih da ih malo pozornije pogledaju. Ljudi katkad ne primjećuju ni koliko je u njima važna tekstura.
Šilipetar je jedan od relativno rijetkih umjetnika koji dopušta ljudima da dodiruju njegove radove:
- Na izložbama često kažem ljudima koji čuvaju prostor da posjetitelji smiju dodirivati moje slike. Volim kad ih ljudi dotaknu i osjete teksturu. Moje slike imaju debele nanose boje, vrlo izraženu površinu i reljefnost. Meni je važno i kakav je osjećaj kada sliku dotakneš. Mislim da je tako možeš doživjeti na drukčiji način. Ljudi se obično boje dirati umjetnička djela, što je razumljivo, ali kod mojih slika volim da se i taj dio iskustva otvori.
O ovom neugodnom iskustvu s gubitkom prostora Tomislav je već naslikao ciklus od 12 slika:
- Sve su povezane i kad ih postaviš jednu uz drugu, dobiješ priču. Pojedinačno su vrlo lijepe i mirne, ali kada ih vidiš zajedno, ostavljaju mnogo snažniji emocionalni dojam. Razmišljao sam o naslovu koji bi bio vrlo izravan i težak, ali odustao sam od njega jer nisam želio da već sam naslov odbije ljude. Sve su slike drukčije, a ipak se međusobno nadopunjuju. Kad ih gledaš jednu po jednu, djeluju gotovo bezazleno. Kada ih postaviš zajedno, emocionalno te pogode.
Na kraju, Tomislav još jednom ističe što mu je u ovom trenutku najpotrebnije:
- Prostor u kojem mogu raditi. Sve drugo mogu nekako riješiti, ali bez ateljea ne znam kako nastaviti. Ne tražim luksuz ni mnogo novca. Treba mi mjesto na kojem mogu slikati i nastaviti ono što radim već godinama. Objavio sam u raznim grupama da tražim zajednički prostor u kojem bih mogao raditi za neku simboličnu cijenu, otprilike 100 do 150 eura mjesečno. Treba mi mjesto na kojem mogu slikati. Ljudi se javljaju s raznim prijedlozima, ali konkretnog rješenja nema. Ponekad objava izazove mnogo komentara, ali od toga nema nužno neke koristi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....