Četiri betonska cilindra različitih visina pojavljuju se poput točaka u toskanskom krajoliku. Između njih nema teških zidova koji bi prostor odvojili od okoline, nego staklene stijene kroz koje se pogled nastavlja prema brežuljcima. U jednom cilindru je kino, u drugom knjižnica, a u ostalima prostori koji traže malo više mira i intime. A između tih čvrstih točaka odvija se život, odnosno susreti, razgovori, kuhanje, vježbanje, prolazak prema vrtu.
Tako izgleda "Punto a Punto", projekt kulturnog i rekreativnog centra za starije osobe u Toskani kojim su se hrvatske arhitektice Lucija Knez i Gabriela Donata Rukavina iz studija Pokoja Maslina našle među finalistima međunarodnog arhitektonskog natječaja "Citadel of Wisdom".
Natječaj je raspisala organizacija Young Architects Competitions (YAC), usmjerena na promociju mladih arhitekata i projektantskog istraživanja kroz međunarodne arhitektonske natječaje. Ovaj put zadatak je autore odveo u talijansku Maremmu, u okolicu srednjovjekovnog Capalbija, gdje je trebalo osmisliti dnevni centar namijenjen starijim osobama.
Organiziran je u suradnji s Fondazione Oltre Noi - Capalbio, a njegova je ambicija bila šira od projektiranja još jedne ustanove za starije. Trebalo je zamisliti prostor svakodnevice koji će omogućiti druženje i aktivnosti, ojačati vezu starijih ljudi sa zajednicom te istodobno uspostaviti pažljiv odnos s prepoznatljivim krajolikom ovoga dijela Toskane, a prvu nagradu na natječaju osvojio je tim The L.X.Z, koji čine Yizhao Li, Tiantong Zhang i Yanjun Xu.
- Posebno nam je drago naći se među finalistima kada vidimo projekte i autore s kojima dijelimo taj izbor. Od početka nam je bilo važno ne projektirati centar kao zatvorenu instituciju, nego kao mjesto na kojem se svakodnevni život može odvijati što prirodnije i u neposrednom odnosu s krajolikom - kaže Gabriela Rukavina iz Pokoje Masline.
Program koji su natjecatelji morali smjestiti na lokaciju prilično je raznolik. Tu su kulinarska radionica sa show kuhinjom, kino i knjižnica, prostor za fizioterapiju, manji bazen te vanjski prostori i vrtovi. Umjesto da ih okupe u jednom kompaktnom volumenu, hrvatske arhitektice krenule su od četiri jednaka betonska cilindra različitih visina.
U njih su smjestile sadržaje kojima je potreban veći stupanj izolacije, među njima kino, knjižnicu i fizioterapiju. Prostor između cilindara postaje njihova suprotnost, lagan je, transparentan i staklenim stijenama gotovo potpuno otvoren prema okolini.
U tom kontrastu sadržana je glavna arhitektonska ideja projekta. Masivni, gotovo arhetipski betonski volumeni stvaraju osjećaj čvrstoće i zaklona, a prostori između njih propuštaju krajolik duboko u zgradu. Staklene stijene postaju veliki okviri kroz koje se promatraju toskanski brežuljci, pa se vrtovi, unutarnji prostori i krajolik vizualno nastavljaju jedni na druge.
- Projektiranju smo pristupile kroz osnovne elemente, bez nepotrebnih detalja. Željele smo da arhitektura svoj karakter dobije prvenstveno razmjerom i odnosom elemenata, a ne njihovom dekoracijom ili pretjeranom obradom. Tako je nastao snažan kontrast između zatvorenih betonskih volumena i potpuno transparentnih prostora između njih - objašnjava Rukavina.
Zaboravite bež: Ovaj stan u Zagrebu osvojila je boja koju svi trenutno žele u svom domu
Takva redukcija nije slučajna, a i izbor materijala oslanja se na ono što pripada talijanskoj graditeljskoj tradiciji. Beton prati opeka korištena na podnim površinama, no poznati materijali nisu upotrijebljeni kako bi se oponašala tradicijska arhitektura. Autorice ih svode na jednostavne površine i geometrije te interpretiraju suvremenim jezikom.
- Nismo željele zatvoreni blok ni masivan objekt koji će dominirati lokacijom. Ideja je bila napraviti arhitekturu uronjenu u prirodu, jednostavnu i bezvremensku. Zgradu koja ne pokušava biti trendovska, nego pripadati krajoliku i ljudima kojima je namijenjena - kaže Rukavina.
Četiri cilindra koja "nose" ovaj projekt dala su mu i ime.
"Punto a Punto" na talijanskom znači "od točke do točke". Betonski cilindri njegove su četiri čvrste prostorne točke, ali možda je važnije ono što se događa između njih. Put od jedne do druge vodi kroz zajedničke prostore, komunikacije i vrtove. Na tom se putu otvaraju različiti pogledi, izmjenjuju ambijenti i stvaraju mjesta na kojima se ljudi mogu zaustaviti.
Zato "od točke do točke" ovdje ne opisuje samo geometriju tlocrta nego i zamišljenu svakodnevicu ljudi koji bi centar koristili, odlazak iz knjižnice prema vrtu, susret na putu prema radionici, pogled prema brežuljcima ili kratko zadržavanje između dviju aktivnosti.
U projektu namijenjenom starijim ljudima arhitektura tako služi kao okvir za ono važnije, život koji bi se trebao događati između navedenih točaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....