Kroz njene prozore vidi se cijeli Zagreb. Ona je Ivana Jelača, programska voditeljica skorog 18. INmusic festivala. Živi na vrhu tzv. Raketa, doslovno u oblacima - i kad sja i kad sijeva.
TVOJ OSOBNI STILSKI ZNAK JE?
Vjerojatno šiške - kroz sve stilske faze, boje kose i frizure su na neki način bile prisutne na mom licu. Osjećam se čudno golog čela.
KAKO BI OPISALA SVOJ DOM?
Work in progress. Dom su za mene ljudi s kojima ga dijelim, ne nužno objekt u kojem živim. Odrasla sam u stanu u kojemu smo naslijedili većinu inventara i stilskog izričaja od prethodnih stanara i taj obrazac se manje ili više nastavio i u svim sljedećim domovima. Sa svakom novom prilikom upisujem dio sebe u prostor u kojem boravim, ali trudim se ne vezati pretjerano za materijalne stvari, radije dobra iskustva i druženja.
ODUVIJEK SI ŽELJELA STANOVATI U RAKETAMA?
Nisam nikada ni zamišljala da ću živjeti u Raketama. Život je nepredvidiv i život na vrhu Rakete je svakako ugodno iznenađenje. Inače nisam ljubiteljica visina, no teško je odoljeti pogledu koji se pruža s kuhinjskog prozora na cijeli centar grada i vjerojatno bi to bila prva stvar koja bi mi nedostajala da se odselimo.
PREDMET KOJI SI NEDAVNO NABAVILA ZA STAN I BAŠ TI JE DRAG?
Najviše cijenim poklone od dragih ljudi jer me podsjećaju na njih, sitnice rasute po stanu, od slika na zidovima do jednog veoma posebnog para šalica za kavu koji mi jako puno znači.
KOJA JE NEKA NEOČEKIVANA STRANA STANOVANJA NA VISINI?
Izloženost i dobrom i lošem vremenu. Kada je vani divan dan, u stanu je prekrasno, svjetlost doslovno putuje kroz prostor i mijenja boje prostora. Potresi i prošlogodišnja superoluja nisu tako ugodno iskustvo kada ste na vrhu zgrade koja je zakoračila u peto desetljeće. Na neki način osjećaj je kao u gnijezdu, pa se ponekad osjećate i nesigurno kao ptić kada se zgrada ljulja i rade zidovi. Impresivna je građevina u svakom pogledu i vrijedi malo nervoze kad zatrese (smije se).
VEZANO ZA TVOJ POSAO, KOJI SE PREDMETI VIDE U STANU?
Trudim se stan pročistiti od posla. Vezano za glazbu, ističu se knjige, to je jedina vrsta predmeta koje s užitkom sakupljam i čuvam, po drugim pitanjima se trudim prakticirati minimalizam i na godišnjoj bazi imam čistke ostava i polica.
USKORO JE INMUSIC, KAKO TVOJ ŽIVOT IZGLEDA SADA?
Minimalistički u smislu slobodnih aktivnosti. U završnim smo pripremama prije početka radova na terenu, kada počinjemo graditi naš mali privremeni INmusic grad na Jarunu, pa sastanci sa suradnicima traju po cijele dane, a noći najčešće proteku uz kompjuter i stotine mailova. S 1. svibnjem smo ušli u uobičajenu fazu odbrojavanja i nekad oko 15. srpnja možemo očekivati ponovo početi planirati vidjeti frendove, obitelji i drage ljude uz teme koje neće biti nužno vezane za INmusic. U ovom periodu godine doslovno živimo, dišemo i sanjamo INmusic.
ŠTO SAD ČITAŠ?
Dobar dio djetinjstva sam provela u gradskoj knjižnici u rodnom Karlovcu i uz roditeljski dom vjerojatno mi je baš knjižnica bila drugi dom tijekom odrastanja. Odrasli život i poslovne obaveze nažalost ostavljaju malo vremena za kvalitetnu čitalačku rutinu. Inače sam pomalo kompulzivan tip osobe i temeljito pristupam svemu što radim. Obožavam čitati na odmoru, posebno na plaži, i tada najuspješnije uranjam u izmišljene svjetove. Mašta mi još uvijek radi 100 na sat i uživam u bijegu u fikciju, a posljednjih godina veseli me i ponovno čitanje klasika, pa čak i lektira iz srednje škole, u kojima danas čitam potpuno nove slojeve - nostalgija i inovacija odjednom.
GDJE U STANU RADO SLUŠAŠ MUZIKU?
Posvuda, i to najčešće dok čistim ili pospremam. Zbog prirode posla onda najčešće slušam nova izdanja i ako se nešto spontano, na slijepo zalijepi za uho, zabilježim za pozornije slušanje. Za dušu, kada je život malo teži, slušam kamene temeljce mog glazbenog ukusa, uvijek sigurnu i djelotvornu glazbenu terapiju - Nick Cave kada mi je baš baš teško i kada suze same idu, Talking Heads kada je nužno naći svjetionik inteligentnog optimizma u apsurdnom svijetu, David Bowie za periodičku melankoliju i Beatlese kao podsjetnik da je ljepota u prividu jednostavnosti.
NAJBOLJI SUVENIR U STANU?
S putovanja u pravilu donosim samo priče i mentalne slike. Ne volim ni fotografirati ni biti fotografirana, trudim se osvijestiti trenutak u kojemu taj tren uživam. A opet, prošlo ljeto na Biševu sam kupila totalni kliše od suvenira - magnete za frižider u obliku srdelica jer volimo jesti srdele cijelu godinu pa eto povoda za podržati novootvoreni i vrlo simpatični gift-shop u centru za posjetitelje Modre špilje otvoren u nekadašnjoj školi. I od uspomena tu su opančići koje sam nosila...
NAJDRAŽA SLIKA ILI FOTOGRAFIJA U STANU I ZAŠTO?
Nemam ih puno, ali već niz godina uz radni stol držim sliku s prijateljičina vjenčanja na kojoj su tri moje najdraže prijateljice na okupu i na kojoj smo sretne.
NAJDRAŽE MJESTO U ZAGREBU?
Spomen-park i šuma Dotrščina. Osim što je u pitanju po meni najljepša i najraznolikija zagrebačka šuma, skulpture Vojina Bakića i hortikulturno rješenje Josipa Seissela stvaraju neopisivo skladnu i dostojanstvenu cjelinu koja poziva na kontemplaciju. Bakićeve skulpture i opus doživljavam izrazito emotivno, za mene su one materijalna poezija i trenutak svjetlosti, čista katarza. Imajući na umu zlokobnost mjesta koje obilježavaju, zločina i izgubljenih života na koje bezimeni apstraktni kristali svjetlosti pozivaju u sjećanje u Dolini grobova, ciklus života i smrti svakom šetnjom kroz Dotrščinu postaje veličanstven u svom idealu, usprkos sudbini prolaznosti i anonimnosti.
KOJEM SE BENDU NA INMUSICU OSOBNO NAJVIŠE VESELIŠ?
Posebno se radujem Viagra Boysima jer smo godinama već u razgovorima i tek sada su nam se zvijezde, tj. termini posložili i to će sigurno biti dobar show.
OVE GODINE INMUSIC SLAVI 18 ROĐENDAN..
Godinama već govorim da ću jednom napisati memoare pa okupiti sve lijepe i mnoge vrlo teške trenutke koji su stvarali ovaj festival. Baš svašta smo prošli, od potopa backstagea i suludih pothvata do krpanja i završnih priprema u zadnji čas, neprospavanih noći i bizarnih epizoda s raznim suradnicima. Bendovi u cijeloj toj priči ispadaju najbenigniji dio slagalice i s njima nekako najlakše ispadne. Publika festivala pak je u pravilu uzorna i stvarno za poželjeti, pa je i logično da festival ustraje.
ŠTO JE ZA TEBE NAJBOLJI IZLAZAK VAN?
Dobro društvo, dobra hrana, dobro vino. Dobar koncert bi bio očekivani odgovor, no s godinama je profesionalna deformacija promatranja publike više nego sam bend na pozornici uzela maha i moram biti u posebnom stanju uma da se izborim sama sa sobom na koncertima.
TVOJ POSAO SE ČINI KAO JEDAN OD ONIH IZ SNOVA, ALI...
Volim svoj posao i definitivno se ubraja među rijetke pozive, ali daleko je od bezbrižne ili hedonističke profesije. Po mnogim istraživanjima je i među stresnijim poslovima, o čemu govori i visoka stopa mentalnog burnouta, depresije i sličnog. Naš posao se bazira na povjerenju i riziku - dvije vrlo nepredvidive varijable. S jedne strane, da bi mogao raditi ovaj posao, moraš uživati i iznova opravdavati ogromnu količinu povjerenja od izvođača i od mnogobrojne publike, a s druge strane, u slučaju neovisnog festivala poput INmusica, osobno preuzimati ogroman financijski rizik da će i tržište i izvanjske prilike na koje nemaš nikakav direktan utjecaj, uz sav tvoj trud i znanje, u konačnici opravdati to povjerenje.
ODJEVNI PREDMET KOJI SI NEDAVNO DODALA U GARDEROBU...
Srebrni ruksak, nešto svjetlo i reflektirajuće da razbije uobičajenu crnu garderobu.
BEND NA KOJI MORAMO OBRATITI PAŽNJU U BUDUĆNOSTI?
Tko još nije, svakako treba početi aktivno pratiti Fontaines D.C., po meni jedan od važnijih bendova ove generacije, Deadletter, koje sam već spomenula, okupiraju moju pažnju od prvog singla i sve su mi bolji, sviđa mi se jako zvuk bendova okupljenog oko beogradskog Hali Gali kolektiva - proto tip, Vizelj, Ki Klop, KoiKoi… Svašta mi se sviđa i zaista nikada izbor nije bio veći, što nije nužno dobra vijest, lako se utopiti u ogromnom izboru i ponavljati poznate obrasce.
DOBRA SERIJA ILI FILM KOJI SI NEDAVNO GLEDALA?
Zadnji serijal, doduše putopisno-gastronomski, koji me oduševio je "Stanley Tucci: Searching for Italy". Beskrajno šarmantan autor i tema.
GDJE SI ODRASLA?
Rođena sam u Karlovcu i tamo sam provela djetinjstvo, uz mnogo vremena provedenog na selu s obzirom na to da su oboje roditelja iz okolnih sela. Uz iznimku rata, koji je nažalost bio velik dio odrastanja u Karlovcu, kao i njegove posljedice u mirnodopska vremena, imala sam vrlo lijepo, čak idilično djetinjstvo, djetinjstvo u malom gradu uz rijeke ispresijecano boravkom na selu uz životinje i poljoprivredu. Bez sumnje, na tome mogu zahvaliti svojim roditeljima koji zaista nemaju premca i koji su i u nemogućim uvjetima uvijek imali i strpljenja i ogromne kreativnosti da odgovore na milijun mojih pitanja i pruže ljubav i razumijevanje kada je i njima možda trebala više nego meni. Naučili su me voljeti sve što volim i u čemu nalazim zadovoljstvo i danas - otac ljubavi prema knjizi i samostalnosti, majka prema kuhanju, umjetnosti i emotivnosti i empatiji.
IMAŠ LI KUĆNE LJUBIMCE?
Ne, iako fantaziram da bih voljela imati psa mješanca.
KOLIKO SU BILJKE VAŽNE U TVOM ŽIVOTNOM PROSTORU?
Nisam talent za kućno bilje, utoliko mi je draži biljni terarij koji je, osim što je divan za odmaranje očiju nakon sati uz kompjuter i zahtijeva minimalni angažman, poklon moje drage prijateljice T. i podsjeća me na nju.
DOLAZI I DOGSTAR, ODNOSNO KEANU, JESI LI ODRASLA NA "MATRIXU"?
Sjećam se "Matrixa" kad je izašao, ali film je uvijek bio druga violina knjigama u mom djetinjstvu. No Keanu je prvoklasna zvijezda koja zasluženo uživa taj status i po svemu što se o njemu može pročitati i doznati zaista je jedinstven čovjek velika srca, zbog čega se radujem da ćemo mu biti domaćini u prvom posjetu Zagrebu. 3
