Posude za držanje hrane i cvijeća, razne šalice... Sve neobično, drugačije i unikatno. Tako bi se ukratko moglo opisati predmete koji stižu iz zagrebačkog Dish Factoryja. Iako ime sugerira tvornicu, radi se zapravo o jednoj ženi koja izrađuje razne predmete od keramike. Ona je Ana Marković i poslom se počela baviti prije 25 godina, točnije 2001. godine. Na neki način slučajno.
- Bila sam u Oklahomi, u Tulsi, na učeničkoj razmjeni i profesor povijesti umjetnosti mi je napravio demonstraciju i pustio me da ondje vježbam tijekom nastave. Bila je to obična zdjela, no ja sam se toliko opustila i smirila u tom poslu da sam si do kraja semestra obećala da ću se jednog dana, barem u penziji ako ne ranije, igrati u blatu. Očarao me taj, po starinski, kolovrat i njegova sposobnost transmisije materijala koja smiruje, a dobiješ nešto praktično iz svega toga - priča nam Ana.
Nastavila je izrađivati keramiku i onda je odlučila da će se time nastaviti baviti i nakon povratka kući, u Zagreb.
- Ubrzo sam otkrila da me ne zanima samo izrada lijepog predmeta nego cijeli proces, od sirovog materijala preko oblikovanja i stvaranja glazura do pečenja i konačne transformacije u vatri. Privuklo me i pogotovo to što glina nije apstraktan materijal. Ona ima težinu, temperaturu, vlagu, otpor i memoriju, ali i transformaciju. I onda kroz vatru tako živ materijal postane trajan. Što više radim s njom, to mi je zanimljivije koliko je istovremeno vrlo stara i vrlo suvremena. Ista osnovna tehnologija postoji tisućama godina, a još uvijek možemo uspješno eksperimentirati njome i dobivati nova svojstva, nove površine, nove oblike i nove načine upotrebe. Mislim da upravo ta kombinacija drevnog zanata i mogućnosti suvremenog istraživanja drži moju pažnju - pojašnjava i dodaje da najviše uživa u oblikovanju predmeta na lončarskom kolu, ali je ipak najviše intrigira trenutak kad otvori peć.
Kako je stvarati unikate, od kojih dva nikad nisu posve ista, u vrijeme masovne proizvodnje?
- Ne mislim da se rukotvorena keramika treba natjecati s industrijom u tome koliko brzo i jeftino može proizvesti predmet. To nije njezina vrijednost. Mislim da bi bilo pogrešno uvjeravati svakoga općenito da mu treba ručno izrađena keramika. Nije to proizvod za svakoga niti mora biti. Ali važno mi je da ljudi koji je žele mogu razumjeti što zapravo kupuju. Ne kupuju samo oblik i boju. Kupuju materijal, moje vrijeme, deset godina iskustva, razvoj glazura, pokušaje koji nisu uspjeli, energiju potrebnu za pečenje i činjenicu da je svaki komad prošao kroz moje ruke, pluća i intuiciju, nekoliko puta. Ručno rađeni predmet ne mora biti skup samo zato što je ručno izrađen, ali njegova cijena mora omogućiti da osoba koja ga proizvodi može nastaviti raditi kvalitetno. Mislim da je to puno zdraviji način razgovora o vrijednosti zanata - objašnjava Ana.
Pojašnjava da iza svakog predmeta od keramike stoje istraživanje i nabava sirovina, oblikovanje, sušenje, tokarska obrada, barem dva paljenja, pakiranje, fotografiranje, prodaja i komunikacija s kupcima. A tu je i činjenica da se radi s materijalom koji doslovno ima vlastitu volju. Ne možete uvijek ubrzati proces zato što postoji rok. Glina se mora osušiti, peć mora odraditi svoje cikluse hlađenja, a ponekad se cijela serija može ponašati potpuno drugačije nego što ste očekivali, zbog vremenskih uvjeta u sezoni. Premda je ona ta koja sve organizira, nekad nema druge nego se pokoriti materijalu, koji je ponekad svojeglav. Zbog toga, čak i da želi napraviti dvije iste šalice, ne može.
- Japanci te male nesavršenosti zovu wabi-sabi metodom, a ona se izvodi tehnički u savršenoj simetriji do posljednjeg koraka, tik prije nego što je skinemo s kola, kada je "pokvarimo" asimetrijom. Smatrali su da jedino wabi-sabi istinski imitira ljepotu prirode, tako da bi, ako ćemo po njima mjeriti, male nesavršenosti istaknule neku jedinstvenost, potrebno je jako puno tehnički savršenih komada odraditi. Važno mi je da predmet bude dobro napravljen, funkcionalan i promišljen. Nesavršenost sama po sebi nije kvaliteta. Želim postići predmete koji imaju karakter, ali i visoku razinu izvedbe. Jer upravo to područje između preciznosti i radosti, gdje predmet još uvijek izgleda kao da ga je napravio čovjek, a ne kao loša imitacija industrijskog proizvoda, točka je elegancije i luksuza, doba u kojem živimo - pojašnjava Ana, čije se šalice mogu kupiti za 20-32 eura, tanjuri za 18-38 eura, zdjelice koštaju od 18 do 45 eura... Sve ovisi o veličini i složenosti.
Veliki dio ideja pada joj na pamet tijekom samog rada. Često i eksperimentira. Svjesna je činjenice da su rituali svakodnevice ono što nam je u životu važno. Neki predmeti u tom slučaju igraju veoma važnu ulogu. Recimo, ako netko godinama pije prvu jutarnju kavu iz određene šalice, ona nije samo predmet u koji utoči napitak nego i dio rituala.
Gdje vidi svoju malu tvornicu za nekoliko godina?
- I dalje želim aktivno raditi keramiku, ali sve me više zanima ono što se događa kada glinu počnemo promatrati kao istraživački materijal našeg urbanog konteksta, dijalog star 8000 godina. Zanimaju me i nove površine i glazure, lokalni, reciklirani materijali, odnos keramike i arhitekture, ali i stvari koje možda na prvi pogled nemaju veze s posuđem, kao primjerice zvuk i mogućnost da keramika postane instrument. Lončari oduvijek znaju da je keramika kvalitetna tek ako je reska i rezonantna, no mene sve manje zanima što mogu napraviti od gline, a sve više što još možemo otkriti o samoj glini i njezinim značenjima. Dugoročno bih voljela da Dish Factory preraste klasični keramički studio i postane studio za materijalna istraživanja, mjesto gdje možemo istraživati što napraviti s glinom, razvijati nove materijale i glazure, eksperimentirati sa zvukom i povezivati zanat sa suvremenim dizajnom i tehnologijom. Mislim da keramika ima još puno toga reći, a ja još uvijek nisam ni blizu kraja s postavljanjem pitanja - pojašnjava Ana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....