Jutra Andree Vuleta-Jensen danas počinju kavom na balkonu, pogledom prema moru i dječjom igrom. Kada obveze dopuste, obitelj se spušta do plaže, a poslijepodne se Andrea uključuje u posao s klijentima iz Minnesote. Navečer se ponovno vraćaju moru, odlaze na igralište ili jednostavno ostaju vani, zajedno.
Ritam je drukčiji od onoga na koji je bila naviknuta tijekom gotovo tri desetljeća života u Sjedinjenim Američkim Državama. Sporiji je, mirniji i više vezan uz obitelj, prirodu i ljude iz neposredne blizine. Upravo takav život Andrea i njezin suprug Jordan željeli su pružiti svojim sinovima, šestogodišnjem Luki i dvogodišnjem Linu.
Iza prizora koji danas dijeli na Instagram profilu Midwest to Croatia ipak ne stoji impulzivna odluka ni romantična ideja o bijegu na mediteranski otok. Preseljenje na Krk sazrijevalo je tri godine.
Priliku im je ponudila obitelj, odnosno Andrein praujak i njegova supruga. No, prije nego što su spakirali život u Americi, Andrea i Jordan Hrvatsku su posjećivali u svim godišnjim dobima. Željeli su doživjeti svakodnevicu, a ne samo ljeto koje turistu lako može izgledati kao razglednica.
- Nismo tu odluku donijeli olako. Dugo smo odvagivali prednosti i nedostatke jer smo znali da će preseljenje najviše utjecati na našu djecu. Tijekom te tri godine dolazili smo u Hrvatsku u svako godišnje doba kako bismo vidjeli kako bi stvaran život ovdje izgledao i to ne samo iz perspektive turista, nego obitelji koja zamišlja svoju budućnost. Ti su nam dolasci donijeli jasnoću. Shvatili smo da bi preseljenje našoj djeci moglo pružiti iznimnu kvalitetu života, nove mogućnosti i iskustva koja inače možda ne bi imala - govori Andrea.
Kad su srce i razum pokazali u istom smjeru
Odluka je, kaže, bila istodobno emocionalna i racionalna. S jedne strane bila je želja da njihovi sinovi odrastaju sigurnije, više vremena provode vani i razviju stvarnu, svakodnevnu povezanost s hrvatskim podrijetlom. S druge su strane stajali vrlo konkretni izračuni, planiranje i pitanje kako bi taj potez mogao oblikovati obiteljsku budućnost za deset ili dvadeset godina.
- Željeli smo djeci pružiti drukčiju vrstu djetinjstva. Htjeli smo da se osjećaju sigurno, da više vremena provode vani, da budu okružena obitelji i da odrastaju povezana s hrvatskom kulturom i svojim nasljeđem. Istodobno smo odluci pristupili vrlo praktično. Razmišljali smo o tome što ona znači za našu obiteljsku budućnost, ne samo danas, nego za deset ili dvadeset godina. Kada smo shvatili da nas i srce i razum vode u istom smjeru, znali smo da je odluka prava - sjeća se.
Najveća cijena preseljenja nije bila logistička. Bilo je to udaljavanje od obitelji i prijatelja s kojima su u Americi izgradili svoj krug sigurnosti. Kada su se Andreini roditelji svojedobno doselili u SAD, ondje su bili samo njezina majka, otac, sestra i ona. Upravo zbog toga postali su iznimno povezani i navikli oslanjati se jedni na druge.
U mjestu Križ, pola sata od Zagreba, obitelj Šimić izgradila je svoj novi dom za samo 8 mjeseci
Tijekom godina prijatelji su također prerasli u obitelj, pa je odlazak značio napuštanje odnosa koji su oblikovali velik dio njezina života. Ipak, sve dok njihove stvari nisu stigle u Hrvatsku, dio nje kao da nije potpuno vjerovao da povratka više nema.
- Dan kada je naš brodski kontejner stigao u Hrvatsku bio je trenutak u kojem je sve postalo stvarno. Do tada je još postojala misao da se možemo predomisliti i vratiti. Ali kada je stigao cijeli naš život, odjednom me pogodilo - ne vraćamo se. Ovo je sada naš dom - kaže Andrea.
Nakon toliko godina morala je ponovno učiti svakodnevicu
Ono što joj iz Amerike najviše nedostaje nije pojedina stvar ni mjesto, nego osjećaj poznatoga. Ondje je provela 28 godina. Znala je ceste, trgovine, običaje, nepisana pravila i način na koji sustav funkcionira. Preseljenjem u drugu zemlju čak i najobičniji zadaci ponovno postaju nešto što treba naučiti.
S druge strane, Hrvatska joj je gotovo odmah dala ono što u Americi nije doživjela na isti način - snažan osjećaj zajednice.
- Ovdje večeramo sa susjedima, redovito se nalazimo na kavi, a djeca se zajedno igraju gotovo svaki dan. Imam osjećaj da su ljudi doista povezani. Taj osjećaj pripadnosti postao je jedan od najvrjednijih dijelova našeg života u Hrvatskoj - govori.
Upravo je sporiji ritam života bio jedna od najvećih promjena. U Americi je, objašnjava, velik dio svakodnevice organiziran oko rasporeda, produktivnosti i stalne potrebe da se nešto obavi. U Hrvatskoj je pronašla više vremena za razgovor, spontano druženje i male trenutke koji se ne moraju unaprijed unositi u kalendar.
Isprva joj je takav ritam zahtijevao prilagodbu. Danas ga doživljava kao jednu od najvećih vrijednosti života na Krku.
Andrea pritom ne pokušava jednu kulturu prikazati boljom od druge. Smatra da obje nude nešto vrijedno: Amerika kreativnost, ambiciju i snažan pokretački mentalitet, a Hrvatska povezanost, ravnotežu i izraženiju sposobnost uživanja u svakodnevici.
- Teško mi je reći da jedna kultura nešto radi bolje jer su jednostavno vrlo različite. Svaka ima svoje snage i vrijednosti. Za mene je idealna kombinacija uzeti kreativnost i pokretačku energiju koju može ponuditi Amerika te ih spojiti s povezanošću, ravnotežom i zahvalnošću prema životu koje sam pronašla u Hrvatskoj - objašnjava.
Američka prostranost u kući na Krku
Razlike između dvaju načina života Andrea prepoznaje i u uređenju doma. Američke su kuće, kaže, najčešće veće, s više četvornih metara, odvojenim prostorijama, garažama i dodatnim spavaćim sobama. Velika važnost pridaje se privatnosti i količini prostora.
Hrvatski domovi često su manji, ali joj djeluju promišljenije organizirani. Svaka prostorija ima jasnu svrhu, a kuća je neposrednije povezana sa svakodnevnim obiteljskim životom.
U novom domu na Krku pokušali su spojiti najbolje iz oba svijeta. Osmislili su veću kuhinju jer je Andrea od početka znala da će upravo ona postati središte kuće, mjesto okupljanja, zajedničkih obroka i dugih razgovora. Zadržali su i dio američkog osjećaja komfora u prostranijoj kupaonici s velikim tušem, kadom i dvostrukim umivaonikom.
No život u Hrvatskoj promijenio je njezinu predodžbu o tome što dom zapravo treba biti.
- Ovdje se više razmišlja o tome kako najbolje iskoristiti ono što imate, kako provoditi vrijeme zajedno i stvarati uspomene u prostoru u kojem živite. Dom je mjesto povezivanja, a ne samo prostor opremljen svime što vam treba. Dolazim iz Amerike, gdje često postoji naglasak na većem prostoru i većoj praktičnosti, pa sam naučila cijeniti da manje ponekad doista može donijeti više smisla - kaže.
Interijeri su joj oduvijek bili bliski. Poslovno surađuje sa ženom iz Minnesote koja gradi kuće po mjeri, zbog čega je godinama razvijala osjećaj za funkcionalan i promišljen dizajn. Na Krku sada spaja američke utjecaje s prirodnom ljepotom i jednostavnošću otočkog života.
Djeca su selidbu prihvatila lakše nego odrasli
Najviše su razmišljali o tome kako će se s tako velikom promjenom nositi djeca. Sa starijim sinom Lukom Andrea je o preseljenju razgovarala svakodnevno. Željela je da razumije što se događa i da ima osjećaj da je uključen, umjesto da mu se novi život jednostavno dogodi bez objašnjenja.
- Luka je prijelaz prihvatio bolje nego što smo se uopće usudili nadati. Bio je uzbuđen zbog istraživanja, upoznavanja novih ljudi i života u Hrvatskoj. Lino ima samo dvije godine, pa još ne razumije razmjere preseljenja. Za njega je Hrvatska jednostavno dom i sasvim se prirodno prilagodio - govori.
Luku je posebno iznenadilo koliko se vremena na Krku provodi vani. Nakon Minnesote, gdje su zbog dugih i hladnih mjeseci velik dio godine živjeli u zatvorenim prostorima, mogućnost da svakodnevno iziđe, igra se, ode do mora i bude u prirodi za njega je predstavljala potpuno novo iskustvo.
Andrea upravo u tome vidi jednu od najvećih razlika između djetinjstva u Americi i Hrvatskoj. Američka djeca imaju brojne mogućnosti, aktivnosti i sportove, no život im često postaje vrlo organiziran i brz. U Hrvatskoj primjećuje više prostora za spontanu igru, slobodu i sudjelovanje u životu susjedstva.
Odbila je živjeti u dosadnoj podstanarskoj kuhinji: Za 300 eura napravila je pravo malo čudo
Još važnije, njezini sinovi hrvatsku kulturu više ne upoznaju samo kroz obiteljske priče. Sada svakodnevno slušaju jezik, obilježavaju običaje, provode vrijeme sa širom obitelji i stvaraju odnose sa susjedima.
- Bilo nam je važno da razumiju odakle dolazi njihova obitelj i da se osjećaju povezanima s objema stranama svojeg identiteta. U Minnesoti za to ne bi imali mnogo svakodnevnih prilika jer ondje gdje smo živjeli nije postojala velika hrvatska zajednica. Ovdje kultura nije nešto o čemu povremeno uče već je ona dio njihova života - kaže Andrea.
Krk nije odabran slučajno
Krk je bio logičan izbor zbog obitelji. Ondje žive Andrein praujak i njegova supruga, koji su im i otvorili mogućnost preseljenja. Na otoku žive i drugi članovi šire obitelji, a ondje su se upoznali i njezini roditelji.
Zato jedan pogled za Andreu nosi posebno značenje. Svaki put kada ugleda katedralu u gradu Krku, prisjeti se da su ondje njezini roditelji sklopili brak.
- Kada vidim katedralu, ponovno osjetim da smo donijeli pravu odluku. Ona za našu obitelj ima posebno značenje jer su se ondje vjenčali moji roditelji. Tamo je na neki način počela naša obiteljska priča - govori.
Njezino osobno utočište ipak se nalazi dalje od gradske vreve, na masliniku njezina praujaka. Ondje se, kaže, odmah smiri. Djeca zalijevaju masline, istražuju i stvaraju vlastita sjećanja na mjestu snažno povezanom s poviješću njihove obitelji.
- To mjesto predstavlja mnogo toga čemu smo se nadali kada smo odlučili preseliti – sporiji ritam, povezanost s prirodom i vrijeme koje provodimo zajedno kao obitelj - kaže.
Instagram je trebao povezati susjede, a javili su joj se ljudi iz cijelog svijeta
Kada je pokrenula Instagram profil, Andrea nije očekivala velik odjek. Željela je upoznati ljude s Krka i lakše se povezati s novom sredinom. Umjesto toga, oko njezina profila počela se okupljati zajednica iseljenika, povratnika i onih koji tek sanjaju o životu u Hrvatskoj.
Najčešće joj se javljaju s praktičnim pitanjima: kako riješiti dokumente i boravak, kako preseliti stvari, kako organizirati dolazak i što očekivati kada početno uzbuđenje prođe. Budući da ni njezina obitelj nije mogla pronaći sva potrebna objašnjenja na jednom mjestu, Andrea radi na vodiču za ljude koji razmišljaju o sličnom potezu.
Ipak, svjesna je da slike mora, sunčanih jutara i djece koja se igraju na otvorenom mogu stvoriti dojam da je preseljenje bajka bez problema. Zato nastoji govoriti i o frustracijama, prilagodbi i nepredvidivim situacijama koje dolaze s promjenom države.
- Nikada ne želim da ljudi pomisle kako je preseljenje u Hrvatsku savršena bajka ili da je sve jednostavno. Društvene mreže često prikazuju samo lijepe dijelove života, ali kada se preselite u drugu zemlju, uvijek postoje prilagodbe, frustracije i neočekivani izazovi. Pokušavam biti iskrena o objema stranama jer ljudi trebaju vidjeti cijelu sliku prije tako velike odluke - naglašava.
‘Ne želite cijeli život razmišljati što bi bilo da ste pokušali’
Ljudima koji sanjaju o povratku, ali se ne usuđuju učiniti prvi korak, Andrea ne savjetuje nepromišljen skok. Predlaže istraživanje, razgovore, posjete i male, konkretne korake kojima će provjeriti kako bi takav život zaista izgledao.
Strah je, kaže, potpuno normalan. I sami su prolazili kroz sumnje i teške razgovore.
- Ako osjećate da je to nešto što doista želite, nemojte dopustiti da vas zaustavi samo strah. Počnite istraživati, postavljajte pitanja, dođite u posjet ako možete i polako pokušajte razumjeti kako bi taj život izgledao. Na kraju ne želite provesti život pitajući se: ‘Što bi bilo da smo pokušali?’ Čak i kada put ne izgleda onako kako ste zamišljali, velika je vrijednost već u tome što ste imali hrabrosti istražiti mogućnost - poručuje.
Bi li ponovno donijela istu odluku? Odgovara bez zadrške – sto posto.
Preseljenje smatra jednom od najboljih stvari koje su učinili za svoju obitelj. Život između dviju kultura naučio ju je i da sreća ne mora biti povezana s većom kućom, većom količinom stvari ili kompliciranijom svakodnevicom.
Danas je pronalazi u kavi s prijateljima, večeri sa susjedima, pogledu na djecu koja se igraju vani i osjećaju da oko sebe imaju ljude kojima pripadaju.
- Nakon 28 godina života u Americi, ovo je prvi put da doista osjećam snažnu zajednicu oko sebe. Najveća je razlika u tome što nemamo osjećaj da kroz život prolazimo sami. Ovdje imamo svoje ljude. Nisam ni shvaćala koliko mi je ta povezanost nedostajala dok je nismo pronašli - zaključuje Andrea.
Za nju Hrvatska zato nije samo povratak, ali nije ni potpuno nov početak. Ona je oboje: mjesto koje joj je zbog obitelji i podrijetla oduvijek bilo dom u srcu, ali i prostor u kojem njezina vlastita obitelj tek počinje pisati svoju priču.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....