Kupuju nove stanove, a uređuju ih kao stare: Zašto se mlađi vlasnici domova okreću vintage namještaju

Dom može biti nov, a ipak ostavljati dojam da se njegov interijer oblikovao desetljećima. Obiteljski antikviteti, vintage namještaj, bogate boje i pomno odabrani tekstili sve češće unose osjećaj povijesti u prostore koji je sami po sebi nemaju. Za mlađe vlasnike domova ta estetika, smatraju stručnjaci, nije samo pitanje ukusa. Ona može biti i način pronalaženja topline, postojanosti i osjećaja pripadnosti u neizvjesnoj svakodnevici.

Upravo se tom temom bavila novinarka Nessa Humayun u novom serijalu časopisa Livingetc „The Meaning of Home” („Značenje doma”). Serijal otvara velika pitanja koja oblikuju i mijenjaju način na koji živimo, razmišljamo i osjećamo se unutar zidova vlastitog doma. Kroz eseje, intervjue i osobne priče povezane s dizajnom, svaki prilog istražuje što naši prostori govore o nama i koje skrivene svjetove utjelovljuju, dotičući se kulture, psihologije, povijesti, politike, pripovijedanja i ekonomije. U svojem članku Humayun istražuje trend „novogradnje s patinom”, polazeći od iskustva uređenja vlastitog doma.

Moj dom nema osobito dobru arhitektonsku osnovu. Sve je od vinila i gipsanih ploča, narančasta boja na vanjskom dijelu zgrade ljušti se, a izblijedjeli crveni, plavi i zeleni balkoni unose tek poneki naglasak u more nebodera. U šali je nazivam „najružnijom novogradnjom u Londonu”, no to se ne odnosi na njezinu unutrašnjost. Nizom zahvata u vlastitoj izvedbi i unošenjem antikviteta nastojala sam stvoriti prostor svjetlosnim godinama udaljen od današnjice, sigurno ušuškan u prošlost.

Prvo što sam unijela bila je teška drvena pregrada, obiteljsko nasljeđe kupljeno u Kini šezdesetih godina. Dok je stajala sama usred kuhinje i dnevnog boravka otvorenog tipa, zamišljenih u nijansama sive i greige, odnosno mješavine sive i bež, stvarala je svojevrsnu kognitivnu disonanciju. Jedino rješenje bilo je ostatak prostora urediti oko nje.

Baka je bila svojevrsna kolekcionarka, pa su sa mnom stigli i njezini predmeti: antikni perzijski tepisi, ulja na platnu i mali kristalni lusteri koje je prokrijumčarila preko granice iz Poljske. Ručno sam izradila ukrasne stropne vijence, zamijenila kvake i zidove obojila intenzivnim bojama. Prostor je vrvio ukrasnim sitnicama. Nasmiješila sam se kada je prijateljica jednog dana primijetila: „Ovdje sve izgleda tako… starinski.”

Do 2026. godine modernizacija Londona gotovo je dovršena. Desetljeća mjera štednje i kriza izazvana vrtoglavim rastom troškova života dodatno su naglasili činjenicu da plaće nisu pratile inflaciju. Ako uopće uspijemo ući na tržište nekretnina, vjerojatno nećemo kupiti kuću s povijesnim karakterom i izvornim elementima iz georgijanskog razdoblja, premda Ujedinjeno Kraljevstvo ima jedan od najstarijih stambenih fondova u Europi.

U posljednjem desetljeću samo je u britanskoj prijestolnici niknulo više od 330.000 novih domova. Ta brojka nije ni približno dovoljna, a stanovi nisu ni onoliko pristupačni koliko je obećavano. Ipak, imala sam sreće i prošle godine kupila jedan od njih.

„Ljudi više ne žele ogoljene, prazne prostorije. Žele domove ispunjene predmetima koji pričaju priče”, ističe Louisa Tratalos, osnivačica brenda Colours of Arley. Njihovi prugasti uzorci izrađeni po mjeri, od onih na ležajevima za pse do onih na ukrasnim jastucima, postali su sveprisutni u najfotografiranijim domovima u zemlji.

U glavnoj trgovini brenda, u četvrti Shoreditch, kupce potiču da boje pruga biraju prema vlastitim uspomenama.

„Uvijek govorimo: ‘Odaberite prugu koja vas podsjeća na bakin slojeviti desert.’ Nikada više nećete pogledati taj predmet i pomisliti: ‘Zapravo, želim se riješiti bake.’”

To je jednostavan, a često i cjenovno pristupačan način da se prostoru podari dubina i prizove osjećaj tradicije, nastavlja Louisa. Pruge, čija povijest seže u srednji vijek, nekoć su bile vizualna oznaka onih na društvenim marginama, poput dvorskih luda, zatvorenika, pa čak i samog Sotone. Posljednjih desetljeća njihovo se značenje promijenilo te danas simboliziraju razigranost, mladost i istančan ukus.

Dizajnerica interijera Nicola Harding, koja jednako pronicljivo pristupa gradskim stanovima i prostranim ladanjskim kućama, primjećuje sve veći broj klijenata koji svojim domovima žele podariti duh prošlosti.

„Novogradnje se biraju zbog lokacije, no srca njihovih vlasnika često priželjkuju nešto šarmantnije i nesavršenije”, kaže Nicola.

Osjećaj priče i povijesti nastaje slojevitim dodavanjem različitih elemenata, objašnjava.

„No nije riječ samo o tome da prostor ispunite starim stvarima; sve to treba skladno povezati. Odbojna mi je svaka pomisao na lažiranje. Da bi prostor s vremenom dobio na vrijednosti, mora odražavati autentičnost.”

Prema riječima Alice Palmer, poznate po omiljenim sjenilima za svjetiljke s kutnim naborima i retro karakterom, dostupnima u ulici Golborne Road, sve izraženija želja za domovima koji odišu patinom i osobnošću prirodna je reakcija na sve digitaliziraniji način života.

„Privlače nas toplina i osjećaj bliskosti domova u kojima smo odrasli”, kaže. „Klijenti koji grade nove kuće žele povijesni štih, no nostalgija je duboko osobna stvar. Može proizaći iz uspomena na domove ili hotele u kojima ste boravili ili koje ste posjećivali u mladosti. Ti prostori ostaju u vama, često i bez vaše svijesti o tome, te mogu snažno utjecati na ugođaj koji želite stvoriti u vlastitom domu.”

Vrhunska zanatska izrada, trajnost i raskoš doista se danas mogu činiti rijetkima, osobito kada se sve više predmeta proizvodi brzo, a još brže odbacuje.

„Kuće iz prošlih razdoblja pružaju svojevrsnu utjehu”, slaže se dizajnerica interijera Amy Stoddart.

Mislim da mnoge privlači pomisao na vrijeme kada su se stvari izrađivale da traju, a prostori osmišljavali s naglaskom na dugovječnost. Na neki način svi tragamo za osjećajem postojanosti i nasljeđa, čak i kada ga nismo osobno doživjeli.

Pritom takvo uređenje ne mora biti skupo. Moj dom u podjednakoj mjeri čine antikviteti nabavljeni na sajmovima rabljene robe i klasični IKEA-ini komadi, poput slavne police za knjige BILLY. Više je riječ o stvaranju ugođaja i unošenju osobnosti među nove predmete nego o odbojnosti prema modernizmu.

Nakon pandemije svjedočimo i velikom povratku ručnoj izradi i zanatskim vještinama. Tratalos mi govori da je zanimanje za školu tapeciranja, smještenu tik uz njezin prostor, iznimno veliko i da su mjesta stalno popunjena.

„Ponovno smo počeli sami izrađivati stvari, a ljudi vještine mogu usvojiti putem TikToka ili internetskih vodiča. Kupnja rabljene robe nekada se svodila na povoljnu cijenu, a danas je svojevrsno odličje.”

Dodaje da važnu ulogu ima i briga za okoliš.

„Ljudi mnogo više razmišljaju o popravljanju i ponovnoj uporabi onoga što već posjeduju.”

Ipak, u doba društvenih mreža naši su domovi očito postali i svojevrsni izlozi. Više nije dovoljno nositi odjeću poželjnih brendova; slika kvalitetnog života podrazumijeva i pomno, gotovo besprijekorno uređen životni prostor. Tu promjenu primjećujem kod modnih influencera, od kojih se mnogi sve više okreću interijerima.

Njihovi domovi, kojima su nekoć dominirali elegantni, potpuno bijeli interijeri, sada odišu maksimalizmom u duhu estetike cottagecore: prugama, volanima, cvjetnim tapetama i heklanim prekrivačima. Kreatorima sadržaja koji su se istaknuli nakon pandemije čak nije potrebno ni prikazivati hranu. Za sklapanje unosnih ugovora s brendovima dovoljna je pomno složena dekoracija stola s vintage posuđem i svijećama.

Profesor sociologije Kent Bausman, dr. sc., objašnjenje pronalazi u radu socioekonomista Thorsteina Veblena, koji je skovao pojam „upadljiva potrošnja”.

„Dekor je oduvijek bio način signaliziranja statusa, od skupih, bogato ukrašenih predmeta do današnjeg trenda vintage, ručno izrađenog i antiknog namještaja”, kaže. „Takve kupnje ne služe samo tome da impresioniraju susjede, nego i da pokažu kako dobar ukus vašeg kućanstva nadilazi njegove financijske mogućnosti.”

Predviđa se da će milenijalci i generacija Z do 2030. biti zaslužni za 71 posto rasta tržišta rabljene robe, a taj se interes proteže i na predmete za dom. Premda možda ne koštaju koliko i komadi iz izložbenih salona, pronalazak vlastite vintage sofe ili konzole postao je i pokazatelj ukusa.

Cijene su zbog toga naglo porasle. Kupnja koja je nekoć bila rezervirana za ljude ograničenog budžeta ili uži krug zaljubljenika danas je široko prihvaćena aktivnost. Time postaje sve skuplja, a zbog vremena i truda potrebnih za pronalazak pravog komada i sve manje dostupna onima koji si takvu potragu ne mogu priuštiti.

Osobno, međutim, u nostalgiji pronalazim pravu utjehu. Ona mi nudi bijeg od sumorne stvarnosti današnjeg svijeta. U Ujedinjenom Kraljevstvu posljedice klimatske krize vidljive su na svakom koraku nakon ljeta razornih toplinskih valova, a prisutna je i zabrinutost zbog umjetne inteligencije i njezine sposobnosti da preuzme radna mjesta. Stvaranje toplog doma, ispunjenog prigušenim svjetlom i mekanim namještajem, pruža utočište od osjećaja nadolazeće propasti s kojim se mnogi od nas bore.

Takva je potreba sasvim prirodna, kaže klinički psihijatar dr. Michael Genovese.

„Estetsko oblikovanje prostora može pomoći u uspostavljanju osjećaja kontrole i ugode. Ljudi često mijenjaju svoje okruženje nakon proživljene traume, izrazitog stresa ili značajnih životnih promjena kako bi stekli dojam da ponovno preuzimaju kontrolu nad svojom okolinom ili započinju novo poglavlje.”

Zanimljivo je da želja za životom u okruženju koje priziva razdoblja koja sami nismo doživjeli manje ovisi o povijesnoj točnosti, a više o njihovoj simboličkoj i emocionalnoj vrijednosti. Dizajn sredine 20. stoljeća, koji me oduvijek privlačio toplim tonovima drva i prigušenim nijansama narančaste i žute, simbolizira nadu i red. Arhitektonska obilježja viktorijanskog stila, s druge strane, odražavaju trajnost i majstorsku ručnu izradu.

„Dok se suočavamo s gospodarskom neizvjesnošću, krizom okoliša i društvenim nemirima, prošlost nam se čini skladnijom i uređenijom od sadašnjosti”, nastavlja dr. Genovese. „Poznati građevni materijali, obiteljsko nasljeđe i ustaljene rutine mogu pomoći u ublažavanju osjećaja rascjepkanosti naših života. U mnogim pogledima zapravo se ne vraćamo u prošlost, nego se služimo vizualnim jezicima minulih razdoblja kako bismo stvorili osjećaj ugode i lakše se snalazili u vlastitoj svakodnevici.”

Proteklu sam godinu provela strpljivo i uz mnogo truda unoseći osobnost u svoj novi dom. Preda mnom je još posla, no uglavnom sam uspjela stvoriti osjećaj topline. Shvaćam da sam to učinila kao svojevrsno ljubavno pismo vlastitom životu, ispisujući priču koja će se, baš kao i moja budućnost, nastaviti razvijati po zidovima i radnim površinama. Pritom sam otkrila da „dobri temelji” ne moraju nužno biti oni izvorni.