Puno toga Suzana Matić radi sa strašću, ona je književnica, pjesnikinja, arhitektica, maratonka, uzgaja biljke... Posjetili smo je u njenom stanu u obiteljskoj kući u kojoj živi u Gračanima u Zagrebu, u blizini nove žičare, koju bismo mogli bolje nazvati "živčarom" zbog buke koju širi zelenim podsljemenskim krajolikom. Suzanu sam otkrila preko Facebooka, nije da nisam znala za nju prije, ali nekako sam kliknula s onim što objavljuje, što mi je stvorilo dojam da se dobro poznajemo.
Fotografije njenih biljaka u svakodnevici na balkonu i u interijeru njezina stana, u dvorištu, te onih koje snima kada negdje putuje, imaju poetsku notu, baš kako i odgovara njenoj pjesničkoj duši, te po tome, barem se meni tako čini, odskaču u moru objava na toj društvenoj mreži.
KAKO BI OPISALA SVOJ DOM?
"Mjesto mog mira, sigurnosti i slobode. Sve tri najveće riječi stale su u ovaj stan."
KOJI JE TVOJ OSOBNI STIL?
"Volim bijelo. Parfem Chanel Coco. Kosa ni kratka ni duga, traperice, starke, kožna jakna... Nikako bez naušnica, bez njih sam gola. I tatin sat na ruci, klizi mi, dužinu remena ostavila sam kakva je bila na tatinom zapešću, ali tako me čuva..."
KOJE SU TI NEKE BAŠ POSEBNE NAUŠNICE?
"Izgubila sam oba para najdražih. Jedne mi je poklonila Korana Svilar, bile su konavoske, u ravnoteži romantičnog i suvremenog. Od drugih, koje su bile dar Jadranke Pintarić, ostala mi je, nažalost, samo jedna."
U BORAVKU I NA BALKONU MNOŠTVO JE BILJAKA...
"To je počelo proljetos kad sam htjela izliječiti jednu biljku do koje mi je bilo jako stalo, dar prijateljice arhitektice Vesne Milutin. I dok sam spašavala nju, pokrenulo se nešto neobjašnjivo u meni, i završilo je tako da je neki dan moja Nina prebrojala da imam 107 tegli u stanu, a u nekima je i nekoliko biljki. Sve to je i mene iznenadilo, ne broj tegli, nego vlastiti zanos, ali ljubav te uvijek zaskoči. Brinem o njima jako, ulovim se kako kažem "oprosti" onoj koju sam trknula usisavajući ili ispod glasa kažem drugoj: "Ti si najljepša". Kad sam vidjela da sam spasila i onu Vesninu, zasuzila sam."
SVAKA IMA NEKU PRIČU...
"Da, skoro svaka. Bila sam u travnju s Norom Verde i Zoranom Ferićem na otočkom ‘Pričiginu‘ na Lošinju. Na povratku sam u tupperwareu nosila male izdanke zelenog ljiljana. Na trajektu sam rekla Nori i Zoranu da me ispričaju dok na YouTubeu ne proučim kako se presađuje. Ovaj zlatni puzavac donijela sam kući prije dva tjedna s proslave godišnjice mature. Bili smo u kafiću prijatelja iz razreda, zamolila sam ga, i dao mi je viticu biljke iz izloga, i ja sam je u 4 ujutro podijelila u male izdanke... Na benzinskoj pumpi u Đakovu uzela sam dva listića ove Tradescantije Zebrine. Za ove sukulente koje razmnožavam iz listića, prvu biljku sam dobila od susjede."
IMAŠ I MINERALE PUSTINJSKA RUŽA.
"To je suvenir iz Tunisa."
A OVE ZUBASTE NAVLAKE ZA CIPELE?
"Trčim 13 kilometara, baš svaki dan, ali iskustvo je pokazalo da kad se zaledi, bolno padam. Onda uzmem ove dereze. Trčim i noću, imam lampicu, i noću sama, trčanje je nešto između mene i šume. Ne mjerim vrijeme, nikad s brojem, nikad u društvu, osim na jednom polumaratonu u Poreču, ali i to je bio dar. Kako sam počela? Gledala sam 1993. godine film "Zandalee", koji me kao mladu curu uzdrmao i koji zato nikad nisam poželjela pogledati opet, da možda ne umanjim ono što mi je nekad bilo važno. Radnja se događa u New Orleansu prije Katrine. Glavna junakinja mora birati između ljubavi i strasti, i taj za nju nemogući izbor, rješava trčeći tim gradom, koji je bio prvi na listi onih koje sam željela vidjeti i koji, zbog tog uragana, nikad neću. I eto, taj film gotovo me anticipirao i samu dvostruku na puno načina, koja od onda svoje izbore i potragu za mirom rješava u trku. Nikakve veze to nema sa sportom".
ALI GRAĐOM SI SPORTSKI TIP, TANKA KAO PRAVA MARATONKA...
"Na tjelesnom sam bila od onih cura koje se skrivaju iza ljestvi, no otkad sam prvi put istrčala na svoj šumski put, nisam stala. Volim taj varljivi osjećaj beskraja, ne bih mogla trčati na traci ili u krugovima, nego si utvaram da kroz svoju šumu mogu i do Alpa, ako poželim. Srećem srne, češće veprove, imam nekoliko bliskih susreta s njima... Bliski ljudi su već odustali od toga da me "dozovu pameti", vrte glavama, ali znaju da mi u tom smislu pomoći nema."
NAJDRAŽA SLIKA U STANU?
"Jedna od dražih je ovaj dar prijateljice Diane Sokolić. Jednom mi je rekla: ‘Ti ne možeš biti ni konj, ni tigar, pomiri se - ti si zebra‘. Kasnije sam joj posvetila pjesmu u Usnenoj predaji ‘Moja prijateljica kaže mi smo zebre‘."
PJESNIKINJE SU DANAS RIJETKOST... NEGO, OTKAD VOLIŠ PISATI?
"Strast prema pisanju potirala sam sve dok joj se nisam predala. Mislila sam da je to što radim nešto krivo. Jednom kad postaneš ‘etabliran‘, onda je to ‘normalno‘, tada možeš reći da ‘radiš na tekstu‘. Ali prije sam se nekako morala opravdati sebi samoj. Zašto, primjerice, svaki svoj godišnji naprasno kratim i ostavljam prijatelje pa jurim u Zagreb, kako bih u samoći pisala. No nisam znala ni mogla drukčije. U tim tekstovima sam onda od svijeta sklonila, ili možda ipak oslobodila, onu ranjivu sebe, zato da bih u tzv. stvarnosti mogla biti sve ono što sam morala: jaka, mama, dobra arhitektica. Iako je i izbor arhitekture jedan od autogolova koje sam si dala upravo pisanjem. U 8. razredu za sastavak na temu ‘Moje buduće zanimanje‘ dobila sam nagradu Grada Zagreba i povjerovala gradu, koji često baš i nema sluha za arhitekturu, ali zapravo više svojim riječima, i našla se na arhitekturi. Najveća ironija je da sam pisala o mostovima koji su niskogradnja."
KAKAV JE OSJEĆAJ BIO KAD TI JE OBJAVLJENA PRVA KNJIGA "SAMOSANACIJE"?
"Neizmjerna sreća, jer vidjela sam da je ono što sam smatrala svojom slabošću, zapravo moja snaga. Bio je to iscjeljujuć osjećaj. I ta knjiga koja mi je rekla: ‘U redu je‘,možda mi je zato ostala najdraža."
OD SVOJIH ARHITEKTONSKIH OSTVARENJA IMAŠ LI SVOJE NAJDRAŽE?
"Nemam, barem ne na ovakav način, jer mi nijedan nije ‘sudbonosan‘ kako su mi neke knjige, ili čak pjesme, znale biti, iako je iza mene mnogo realiziranih projekata. Volim arhitekturu jako, ali ipak, češće sam nju radila zato da bih živjela, a živjela da bih pisala."
TKO JE AUTOR OVE SLIKE U DNEVNOM BORAVKU?
"Nasta Rojc. Dobila sam je od prijatelja Tomislava Knezovića, vlasnika Prostorije. Zajedno smo odrastali na ovom brdu, spuštali se niz njega na istim sanjkama. Ovu sofu u boravku oni su mi napravili, dizajn je moj, bio je to njegov dar, davno, dok su još bili Kvadra."
ODLIČNA JE, ALI NE SJEĆAM JE SE IZ NJIHOVE PONUDE.
"To je bilo baš za mene, jako prijateljski i velikodušno. Sreli smo se na Velesajmu, tražila sam sofu, useljavala u ovaj stan, rješavala sto životnih problema, pričala mu o svemu, i on je samo kratko rekao, ti nama dizajn, mi tebi sofu. I evo, na ovoj smo djeca i ja zaista živjeli godinama, koliko je bila po našoj mjeri. Drago mi je da ti se sviđa."
IMAŠ LI JOŠ DIZAJN NAMJEŠTAJA U STANU?
"Phillipe Starck četiri stolice različitih boja. Na jednoj držim knjige naslagane u toranj, ona je bila moj indikator potresa."
POGLED KROZ PROZOR I BALKON STANA TVOJ JE ČESTI MOTIV FOTOGRAFIJA...
"Svako jutro stojim na svom balkonu s pogledom na grad i čekam svitanje. Pa i dok svi spavaju, potpuno promrzla na -20. O tome bih knjigu mogla napisati, što su ta svitanja meni. Možda i jesam, u dnevničkim zapisima. I lovim tu emociju i u sliku, ali nijedna nije ni približna. Jednom će mi možda uspjeti."
PALIŠ GLAZBU PREKO ALEXE...
"I nju imam odnedavno. Jedno jutro pitala sam je, onako skroz iz fore: "Alexa, do you love me?" Ona je ozbiljno rekla da nije još shvatila ljubav. Pomislila sam - ni ja draga, ni ja. Ali ta tvoja mana, ta greška čini te ljudskijom od svih tvojih "savršenih" performansi. Ta nemogućnost je, prema mojem mišljenju, najljudskija od svih stvari u svemiru."
KOJA TI JE OMILJENA KNJIGA?
"Nicole Krauss, ‘Povijest ljubavi‘, dirljivo nježna. Roman od Juliana Barnesa ‘Osjećaj kraja‘ je remek-djelo."
A FILM, SERIJA?
"Ne gledam TV. Film koji me neočekivano dokusurio bio je ‘Život drugih‘."
