U ladici pokraj računala stajali su prazni CD-ovi, u automobilu cestovni atlas, a uz televizor raspored programa. Fotografije s odmora trebalo je razviti ili prenijeti na računalo, omiljenu seriju gledati u određeno vrijeme, a prije putovanja provjeriti jesu li sve potvrde rezervacija ispisane. Početak novog tisućljeća mnogima je još živo u sjećanju, no njegovi svakodnevni rituali danas djeluju poput prizora iz nekog drugog života.
Internet, mobilni telefoni, digitalni fotoaparati, elektronička pošta i programi za dopisivanje već su mijenjali naše navike. Tijekom prvih godina desetljeća širila se i ponuda naprednijih telefona s kamerama, internetskim pristupom i aplikacijama. Ipak, uređaj koji smo nosili u džepu za većinu korisnika još nije objedinjavao toliko svakodnevnih zadataka. Za fotografiranje, slušanje glazbe, pronalaženje puta i pretraživanje interneta često smo posezali za zasebnim uređajima ili predmetima.
Promjene nisu svugdje stizale jednakom brzinom. U jednom se domu već koristio brzi internet, dok se u drugome još slušao zvuk modema. Netko je fotografirao digitalno, a netko kupovao novi film za fotoaparat. Razlike su ovisile o zemlji, dostupnosti tehnologije, kućnom budžetu i osobnim navikama. Ovaj povratak u rane 2000-e zato nas podsjeća na predmete i male rituale koji su mnogima obilježili prve godine novog tisućljeća, i koji još mogu prizvati čitavo razdoblje života.
1. Za internet se još trebalo „spojiti”
Prije otvaranja internetskih stranica u mnogim se domovima čuo prepoznatljiv zvuk dial-up modema. Povezivanje preko telefonske linije tražilo je strpljenje, a dok je računalo bilo na internetu, ista linija najčešće nije bila slobodna za razgovor.
Širokopojasni pristup već se širio, ali dial-up još nije bio prošlost.
2. Mobitel još nije bio centar života
Mobiteli 2000. nisu služili isključivo za pozive i SMS. Na tržištu su bili modeli s kamerama, pristupom internetu, elektroničkom poštom i različitim aplikacijama. Microsoft je, primjerice, u kolovozu 2004. predstavio mobilni Hotmail i MSN Messenger za određene Verizonove telefone u SAD-u.
Ipak, mogućnosti su ovisile o uređaju, mreži i usluzi. Za mnoge je mobitel prvenstveno bio sredstvo komunikacije, dok su se fotografiranje, slušanje glazbe, rad na internetu i snalaženje na putovanju obavljali uz pomoć drugih uređaja i predmeta.
3. U SMS-u se pazilo na svaki znak
Kratice, poruke bez dijakritičkih znakova i rečenice svedene na nekoliko riječi imale su praktičnu svrhu. Duljina SMS-a utjecala je na to hoće li sadržaj stati u jednu poruku ili će se poslati u više dijelova.
4. „Memorija poruka puna” bila je svakodnevna smetnja
Kapacitet za spremanje poruka razlikovao se među telefonima i SIM karticama, ali na brojnim uređajima bio je ograničen. Obavijest da je memorija puna značila je da treba pregledati stare razgovore i osloboditi prostor.
Praktičan zadatak ponekad se pretvarao u malu sentimentalnu odluku. Obavijest operatera lako se brisala, ali poruka od simpatije ili prijatelja često je dobivala pravo na još malo mjesta u telefonu.
5. Neke smo telefonske brojeve znali napamet
Mobilni imenici već su postojali, ali kućni broj i brojevi ljudi koje smo često zvali mnogima su ostajali u pamćenju. Upisivali smo ih na tipkovnicu, zapisivali u rokovnike i ostavljali na papirićima uz telefon.
Nije svatko znao desetke brojeva, kao što ni danas svi ne ovise isključivo o spremljenim kontaktima. Ipak, mnogi će se prepoznati u iskustvu da još pamte neki stari broj, dok im je novi dostupan samo pod nečijim imenom na zaslonu.
6. Prije razgovora s prijateljem javio bi se netko od ukućana
„Dobar dan, je li tu…?” bio je uobičajen početak poziva na kućni telefon. S druge strane mogao se javiti roditelj, brat, sestra ili baka, pa je razgovoru s osobom koju tražimo prethodilo kratko predstavljanje.
Telefon je često stajao u zajedničkom prostoru doma. Privatnost razgovora zato je ovisila i o duljini kabela, rasporedu prostorija i tome tko je upravo prolazio pokraj nas.
7. Dogovoreno mjesto i vrijeme bili su posebno važni
„Vidimo se u osam” nije značilo da se poslije nije moglo javiti. Pozivi i SMS već su omogućavali promjenu plana i obavijest o kašnjenju.
Ono što nije bilo uobičajeno jest slanje lokacije uživo i praćenje nečijeg kretanja na karti. Zato je precizan dogovor — ispred kina, kod sata, na određenom ulazu — imao praktičnu težinu. Ako se netko nije javljao, preostajalo je čekanje i pogledavanje prema mjestu s kojeg bi trebao stići.
8. Fotografije snimljene na filmu nisu se mogle odmah provjeriti
Digitalni fotoaparati već su omogućavali pregled snimke na zaslonu, ali analogni uređaji još su bili u uporabi. Tko je fotografirao na filmu, rezultat je vidio tek nakon razvijanja.
U omotnici s fotografijama čekala su mala iznenađenja: zatvorene oči, prst preko objektiva, neoštar kadar ili prizor koji je ispao bolje nego što smo očekivali. Broj snimaka na filmu bio je ograničen, pa se i odluka kada pritisnuti okidač donosila drukčije.
9. Digitalni fotoaparat bio je još jedan uređaj u torbi
Digitalna fotografija uklonila je čekanje na razvijanje filma, ali je donijela vlastitu malu opremu: memorijsku karticu, baterije ili punjač te kabel za prijenos fotografija.
Fotoaparat se pakirao za putovanje, provjeravalo se koliko je prostora ostalo na kartici, a snimke su se poslije pregledavale i spremale na računalu. Danas mnoge od tih koraka obavljamo telefonom koji ionako nosimo sa sobom.
10. Glazbu u automobilu birali smo među CD-ovima
U automobilima opremljenima CD playerom glazbena je kolekcija često putovala u posebnoj torbici s pretincima. Promjena albuma značila je pronalaženje drugog diska i umetanje u uređaj.
Neki su automobili još imali kasetofone, drugi CD-izmjenjivače, a radio je ostajao stalan suputnik. Oprema se razlikovala, no fizički nosači zvuka za mnoge su bili sastavni dio vožnje.
11. „Sprži mi taj disk” bila je sasvim razumljiva molba
CD-R i CD-RW diskovi služili su za snimanje i prijenos glazbe, fotografija, dokumenata i drugih datoteka. Uz računalo se često nalazila kutija praznih diskova, a po njihovoj se površini markerom zapisivalo što sadrže.
Sadržaj smo već mogli slati i internetom, a koristili su se i USB memorijski uređaji. Ipak, disk je ostao praktično rješenje za dijeljenje većih zbirki datoteka, osobito kada je internetska veza bila spora.
12. Filmska večer često je počinjala u videoteci
Biranje filma moglo je uključivati odlazak do videoteke, pregledavanje omota i razgovor s osobom za pultom. DVD-i su bili važan dio ponude, a VHS-kasete još su se mogle naći u uporabi.
Posuđeni film trebalo je vratiti, a željeni naslov nije uvijek bio dostupan. Netflix je tada već poslovao s DVD-ima; mogućnost internetskog gledanja filmova za svoje pretplatnike predstavio je u siječnju 2007. godine.
13. Televizijski raspored određivao je dio večeri
Omiljena emisija imala je termin, a gledatelj ga je trebao uklopiti u svoj dan. Raspored se provjeravao u novinama, televizijskom vodiču ili teletekstu.
Program se mogao snimati na videorekorder, a postojali su i digitalni snimači. Ipak, mogućnost naknadnog pokretanja gotovo svakog propuštenog sadržaja nije bila dostupna svim kućanstvima. Repriza je zato često bila sljedeća prilika za gledanje.
14. Papirnata karta bila je važan suputnik
Cestovni atlasi i planovi gradova nalazili su se u pretincima automobila i putnim torbama. Suputnik je pratio cestu na karti, tražio izlaz i pokušavao procijeniti koliko je ostalo do odredišta.
GPS-navigacijski uređaji i internetske upute za vožnju već su postojali, pa 2000. nije bila godina isključivo papirnate navigacije. No Google Maps predstavljen je tek 8. veljače 2005., a putovanje uz današnje aplikacije na telefonu još nije bilo uobičajeno iskustvo. (googleblog.blogspot.com)
15. Putovanja smo dogovarali i u poslovnici agencije
Internetske rezervacije već su bile moguće. Ne bi bilo točno reći da se smještaj ili avionska karta 2004. nisu mogli rezervirati iz vlastitog doma.
Istodobno, odlazak u putničku agenciju, razgovor s agentom i pregledavanje kataloga bili su poznat način planiranja odmora. Ponude su se nosile kući, uspoređivale i raspravljale za stolom, a detalji putovanja dogovarali telefonom ili pri sljedećem dolasku.
16. Potvrde rezervacija bile su na papiru
Čak i kada je rezervacija napravljena putem interneta, mnogi su ispisivali potvrdu, adresu smještaja i upute za dolazak. Važne se dokumente slagalo u mapu ili pretinac torbe.
Papir je omogućavao pristup informacijama bez uključivanja računala i traženja internetske veze. Na putovanju je bio koristan podsjetnik, osobito kada je trebalo brzo pokazati podatke o rezervaciji ili pronaći adresu.
17. Plaćanje računa za mnoge je uključivalo odlazak na šalter
Uplatnice, red u pošti ili banci i čuvanje potvrde o plaćanju bili su dio kućne administracije. Računi su se slagali na određeno mjesto i odnosili na plaćanje uz druge obveze.
18. Telefonski imenik zaista je služio za traženje brojeva
Debeli imenik mogao se nalaziti uz fiksni telefon, na polici ili u ladici. U njemu su se tražili brojevi građana, obrtnika, tvrtki i različitih službi.
Internetske tražilice i elektronički imenici već su nudili drugi put do informacija, ali papirnati primjerak nije odmah izgubio svrhu. Za osobu koja nije bila na internetu bio je jednostavan način da pronađe broj i obavi poziv.
19. Stan, posao ili automobil tražili su se u tiskanim oglasima
Oglasnici i novinske stranice s malim oglasima bili su jedno od mjesta za potragu. Zanimljiva ponuda zaokruživala se olovkom, a zatim se zvao navedeni broj kako bi se doznalo više.
Internetski oglasi već su postojali, no tiskani su se nastavili koristiti. Njihova je sažetost tražila dodatna pitanja: nekoliko redaka teksta nije moglo pokazati raspored stana, stanje automobila ili sve detalje ponude.
20. Enciklopedije na polici i dalje su bile normalan izvor informacija
Za školski referat ili odgovor na pitanje moglo se posegnuti za knjigom, posjetiti knjižnicu ili pretražiti internet. Postojale su i digitalne enciklopedije na diskovima, pa izbor nije bio ograničen na papir.
Wikipedia je pokrenuta 15. siječnja 2001. i 2004. već je bila dostupna. Ipak, još je bila mlad projekt: njezino englesko izdanje doseglo je milijunti članak 1. ožujka 2006. godine. Knjige na polici i internetski izvori tada su se nadopunjavali, kao što se u mnogim domovima i danas nadopunjuju.
Promijenio se način na koji povezujemo sve te male zadatke
Možda je najupečatljivije upravo to koliko nam je tehnologije 2000. već bilo dostupno. Microsoft je u kolovozu 2004. navodio 135 milijuna korisnika MSN Messengera diljem svijeta. Dopisivali smo se, slali e-poštu, fotografirali digitalno i obavljali dio poslova na internetu.
No svakodnevica je češće uključivala prelazak s jednog uređaja na drugi: od telefona do računala, od fotoaparata do čitača kartica, od televizijskog vodiča do daljinskog upravljača. Na put smo nosili kartu, glazbu na diskovima i ispisanu adresu smještaja.
Danas mnoge od tih zadataka obavljamo na jednom zaslonu. Predmeti koji su nekad bili praktični pomoćnici zato su postali mali okidači sjećanja. Dovoljan je zvuk modema, rukom ispisan naziv albuma na CD-u ili stari cestovni atlas da se prisjetimo vremena u kojem je čak i sasvim obična filmska večer počinjala izlaskom iz kuće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....