RAJČICA, PARADAJZ, POMIDOR... Ta rajska namirnica čarobnog okusa

Ono čega u našem seoskom vrtu ima najviše, čemu se najviše posvećuje pozornost i što nas nekako najviše raduje je paradajz. Brojni kolci na koje se privezuje i oslanja ova biljka zabodeni su duž cijelog dvorišta, na njima plodovi koji sada polako dozrijevaju pod moćnim ljetnim suncem, a između njih bosiljak i brojno cvijeće, jedni drugima dobri susjedi. Svaki taj plod za mene je djetinja sreća, ono što sad, u moru "lažnih", umjetnih i bezokusnih proizvoda, itekako znam cijeniti. To je taj moj, naš paradajz, naš ponos i dika. No, tako je s mnogim posađenim biljkama u svakom vrtu, svaka veseli, prema svakoj se odnosimo kao prema vlastitoj djeci, brinemo, mazimo ih i pazimo, čuvamo od štetočina, bolesti, štitimo od svega lošeg.

Djecu i roditelje volimo jednako, tu nema podjela, no priznajem da je moja ljubav prema paradajzu nadjačala naklonost prema svemu ostalom što raste u vrtu. Moji roditelji nabavljaju staro sjeme, ne kupuje se bilo što i od bilo koga, sade se stare sorte među kojima prevladava volovsko srce, omiljeni mi primjerak ovog voća. Jer paradajz spada u voće, iako je to zapravo potpuno nebitno, povrće ili voće svejedno je, za mene je to najbolja moguća hrana koju nam je priroda dala.

I da moram birati što ću jesti svaki dan do kraja života, bio bi to taj okus, okus zrelog, rashlađenog paradajza. Ili onaj još od sunca toplih šerica (cherry rajčica) koje je najslađe otkinuti u vrtu i jesti ih onako s nogu. Da, ovo je moja omiljena namirnica, najukusnija, rajska. Rajska jer ipak je to rajčica, poma iliti paradajz (i muškog i ženskog roda u svojim nazivima, pa kako vam je drago), i iako se na engleskom jeziku paradajz naziva tomato, u tom jeziku riječ paradise znači raj. Taj jedan plod, crven, roza ili žut dovoljan je sam za sebe, onako rashlađen, samo uz malo soli i par kapi maslinova pa i bučina ulja da bude savršen obrok. A za mene upravo to i jest, uvijek savršen u svim svojim izdanjima, sirov, kuhan ili pečen, mirisan, istovremeno i sočan, osvježavajuć, sladak i kiselkast…

Paradajz je ljetna namirnica i sad ga treba iskoristiti do maksimuma, najbolje svježeg dok ga ima, a kuhanog u obliku soka ili šalše pospremiti za jesen i zimu. I onda u tim hladnim danima uživati u punom tanjuru špageta s domaćim umakom od paradajza ili paradajz juhi. Čisti comfort food! Ono što je zanimljivo jest to da paradajz sadrži visok udio likopena, najviše od svih poznatih nam namirnicama, a on je izrazito snažan antioksidans koji štiti i čuva naš organizam između ostalog i od starenja, no najpoznatiji je po tome što pomaže u borbi protiv raznih bolesti, najviše srca, krvnih žila i svih kancerogenih stanica. Upravo taj likopen paradajzu daje njegovu boju, a tijelo ga samo ne može proizvesti pa ga je potrebno unijeti putem hrane, dakle paradajza.

Mnogo puta čujemo da je puno toga najbolje jesti sirovo jer se kuhanjem gube one dobre stvari pojedinih namirnica. No, to nije slučaj s paradajzom, kuhanjem on ne gubi na svojim vrijednostima, a svojstva hvalevrijednog likopena kuhanjem se ne smanjuju nego rastu. A raste i moj apetit za paradajzom pa je trenutno svaki dan na mom meniju jer meni paše uz baš sve, i dok jedem šalšu mogu jesti paradajz salatu, a prije toga paradajz juhu i tako ispočetka, dan za danom, sve do kraja ljeta…