Vrtlarska sezona na našem dvorištu bliži se kraju. Što se pojelo, pojelo. Ima još nekoliko tegli s biljkama koje se ne daju uvjeriti da je stigla kalendarska jesen, pa neumorno daju plodove, poput patlidžana i ljutih papričica, no veći dio od naših dvadesetak tegli već je početkom listopada završio u biootpadu.
No, zadovoljni smo. Paprike ove godine nisu bile sramotno malene kao lani, čak smo ih nekoliko puta iskoristili u salatama. Menta uspijeva savršeno i cijelo ljeto služila nam je kao nezaobilazni dodatak ukusnih koktela. Mia je osmislila sjajan zagorski Mojito (čita se muhiiito). U čašu je stavila sok od ono malo domaće bazge koje nam nisu uništile ove godine vrlo aktivne lisne uši, dodala bijelo vino, mineralnu vodu i mentu. Taman je htjela novinarsku karijeru zamijeniti barmenskom, kad smo doznali da to piće odavno postoji i zove se Hugo.
Nismo se dali razočarati. Naše teglice svakog su dana bile sve bujnije. S nekim stvarima smo čak, moglo bi se reći, malo pretjerali. Tako nam je sada sasvim jasno da 12 sadnica rajčica baš i ne odgovara našim potrebama. Kuhali smo je, jeli na salatu, nema što nismo. Krastavci su bili zanimljiv eksperiment. Vezali smo ih uz ogradu, uredno zalijevali, no dobili tek dva-tri osrednja primjerka.
Spomenute ljute papričice rasle su “kao lude”, a takva im je i ljutina. Bile su odličan dodatak brojnim jelima. Ružmarin i bosiljak još se ne daju, svakodnevno ih beremo i koristimo u raznim varijantama, no vlasac me ove godine pomalo razočarao. Iz svog četverogodišnjeg iskustva znam da se radi o lukovici koja je vrlo otporna. Jedne nam je godine, tako, čak izrasla sama iz tegle u kojoj je nekad bio vlasac, a da se o njoj uopće nismo brinuli. Ove godine – katastrofa. Koliko god zalijevali (ili je baš u tome bio problem?) vlasac je stalno žutio i venuo. Ima ga još malo, ali mislim da mu je vrijeme prošlo.
No, naučili smo i da su neke biljke naprosto genijalne i otporne na sve. S hladnijim vremenom krenuli smo u raščišćavanje tegli. Izvadili smo uvenule stabljike rajčice, no bili smo prelijeni baciti zemlju. Nekoliko dana sunca bilo je dovoljno da iz tegle izraste samonikla rajčica. Vjerojatno je neka cherry pala u posudu, ali je nevjerojatno da je to bilo dovoljno sjemenu da proklija.
Sada je morate zadržati kao sobnu biljku - rekao nam je prijatelj iz Samobora koji je u proljeće donio sadnice.
Susjeda Greta, koja za razliku od nas vrt shvaća malo ozbiljnije jer ima dovoljno zemlje iza kuće i mnogo iskustva s biljkama, počastila nas je najvećim patlidžanom koji smo vidjeli, te s još malo raznog povrća. Moram priznati, na trenutak se činilo da nas sažalijeva. Vidjevši naše male paradajzeke, patlidžane veličine šake i ono malo paprika, poželjela nas je nahraniti. Šalu na stranu, Greta kaže kako je prezadovoljna “govancima”. U prošlom broju pisali smo kako nas je Aleksandar Gavrilović iz Insektarija opskrbio cvrčkovim izmetom, najboljim prirodnim gnojivom za biljke.
- Sve buja! Svojim sam prijateljicama pokazivala slike svog vrta, povrća, cvijeća... Nisu mogle vjerovati.
Naučili smo i da nema nikakvog smisla plaćati članarine u teretanama. Dovoljna je najobičnija tuča poput one koja nas je pogodila početkom listopada.
Trči, nosi, spašavaj! I tako svaki puta kada krene malo ozbiljnije nevrijeme. Nisu te tegle baš lagane, čovjek ozbiljno razvija bicepse dok ih sklanja pa opet vraća. Slijedi mali predah pa idemo u novu avanturu. Nosi zemlju, sadi, zalijevaj, ne zalijevaj...
Nedavno sam bio u kinu. Naime, volim s vremena na vrijeme pogledati film na velikom ekranu. To mi dođe kao nekakva relaksacija. Međutim, doživljaj tog mog izlaska ne može biti potpun bez kultnog dodatka. Naravno, kokica. Ali, primijetio sam da to nije isključivo moj gušt, već ga dijelim s brojnim posjetiteljima velikih ekrana. Koliko god unaprijed odlučio da ovaj puta neću pokleknuti, uvijek “padnem” na onaj poznati “miris kina”. Kad malo bolje promislite, pa kino miriše po pečenom kukuruzu.
Vjerujem da nikada niste razmišljali iz ove perspektive, zar ne? Upravo ta spoznaja me usmjerila na kukuruz kao biljku čiji je plod sveprisutan u hrani oko nas, a mi ga praktički ne doživljavamo.
Obično kad pomislite na klip kukuruza, najčešće ga vežete uz životinje i stočnu hranu. Naime, sjećam se kad sam prije dosta godina bio na selu kod rođaka, kako je jedna gospođa imala klipove kukuruza u spremištu. Pokazala mi je kako “runi” kukuruz. Tim zrnima je kasnije hranila kokoši po dvorištu, a dio zrna je samljela, pa tim “šrotom” (mljevenim kukuruzom) nahranila piliće. Moram priznati da me je taj miris mljevenog kukuruza pomalo odbijao. Međutim, kako to biva na selu, gospođa je od djela tog mljevenog kukuruza skuhala žgance i poslužila ih s domaćim vrhnjem, a usput i zamijesila kukuruzni kruh, čiji okus pamtim i danas. I tako je plodom jedne jedine biljke nahranila ljude i životinje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....