Ono što je u nogometnom svijetu World Cup, pizzaiolima je Trofeo Caputo, natjecanje koje se odvija tamo gdje je sve i počelo, u Napulju. Na njega svake godine pristiže preko tisuću natjecatelja iz cijelog svijeta kako bi pokazali svoje znanje, vještine, upoznali se međusobno, ponešto naučili jedni od drugih, ali i od gostoljubivih domaćina. Napulj se u tih nekoliko dana pretvara u olimpijsko selo prepuno entuzijasta i zaljubljenika u pizzu.
Natjecati se može u više kategorija, počevši od akrobatskih, pizza frite, pizze u posudi, americane, sezonske pizze, klasike, napoletane u kojima nastupaju pojedinci, a postoji i kategorija nacionalnih timova, odnosno reprezentacija. Upravo u toj kategoriji prošle je godine zlato odnijela Hrvatska s našim Borisom kao članom.
POSLALI SMO NAŠEG GIANFRANCA
Kako se za putovanja i natjecanja trudimo ravnomjerno rasporediti i poslati što više članova tima ove je godine izbor pao na Gianfranca Baruchella, pizzaiola koji je iz rodnog Rovinja u Zagreb doselio da bi radio u Franko‘su. Kako je posljednji zauzeo mjesto u timu pizzaiola glavne poslovnice, Gianfranco još nigdje nije bio, pa evo mu prilike. Otkada smo mu to saopćili malo je reći da je bio uzbuđen.
Nekoliko tjedana prije puta priključujemo ga u WhatsApp grupu Napoli Mainardi tima u čijoj organizaciji mu je osiguran smještaj, prijava i logistička podrška. U grupi su još predstavnici Slovenije i Rumunjske, te vođa puta Igor Zagajski. Grupa vrlo brzo oživljava i kreće multi lingvistička konverzacija na hrvatskom, talijanskom, slovenskom, engleskom. Postaje mi prezahtjevno za pratiti. Taj dio prepuštam njemu. Jer, imam i ja svojih zadataka oko priprema.
I napokon je došao dan polaska, pakiranja se već odrađuju automatizmom. U ovom slučaju, još i brže jer sam, uzevši iz ormara putnu torbu, shvatio da je u njoj dobar dio stvari ostao spakiran i netaknut od zadnjeg putovanja na proglašenje 50 Top Pizza u Madrid, o čemu više možete čitati ovdje, tako da samo nadopunjujem. Ok, ovo je bilo brzo.
DAY ZERO (ZERO)
Nulti dan počinje doslovno u 00:00. Kretanje na putovanja direktno iz šihte već postaje tradicija. Dok su zadnji gosti izlazili iz lokala, ide posljednja provjera jesmo li uzeli sve potrebno. Popis opreme pomalo je neuobičajen za avionske putnike pa razmišljamo kako osiguranju u zračnoj luci objasniti zašto u prtljazi imamo plastične posudice, pištolj za mjerenje temperature, ubodni termometar, preciznu vagicu, nekoliko žlica, rezač za pizzu, dvije kockice kvasca i špahtlu. Ok, od špahtle odustajemo. Možda bi ipak bilo previše.
U Budimpeštu, iz koje imamo direktan let za Napulj, stižemo oko 3 ujutro. Uspjeli smo se dokopati aviona i avantura može početi. Letimo unatrag putem kojim smo se sinoć dovezli. Negdje oko ulaska u hrvatski zračni prostor ulazimo u oblake koji se nisu razilazili sve dok nismo došli iznad Italije. Pokušavam se orijentirati gdje smo no glas s razglasa me preduhitruje
"Govori vam vaš pilot, uskoro dolazimo do Napulja. Kontrola leta upravo nam je javila da ćemo zbog ogromne gužve 20 morati kružiti neko vrijeme iznad grada. Molimo vas za strpljenje".
Masa se komeša i negoduje, ne shvaćam zašto. Upravo smo dobili besplatan sightseeing. Na AirPodsima preskačem nekoliko stvari do ‘Like a Rolling Stone‘. Zavaljujem se u naslonjač dok sunce prodire u kabinu, stavljam sunčane naočale i uživam u momentu. Ovo nije moglo bolje krenuti.
ODMAH NA PIZZU S VRHA LISTE TOP 50
Taksi s aerodroma vozi nas do hotela gdje je smješten Gianfranco zajedno s ostalim natjecateljima, tik do odredišta prolazimo pored pizzerije 50 Kalo, jedne iz lanca legendarnog Cire Salve. Godinama prisutne na vrhu 50 top pizza lista. Mjesto koje već odavno imam nezaokruženo na to do listi prvo je na što smo naišli u Napulju. Taksist objašnjava kako je tu jedna od najboljih pizza u gradu. Ha, ma nemoj nam reći. Zahvaljujemo se, izlazimo i stajemo u redu za stol. Pizze su bile izvrsne i unatoč gužvi za nedjeljni ručak stigle su za 12 minuta. Naravno da smo mjerili vrijeme i u međuvremenu malo prošpijunirali kuhinju...
Ostavljam Gianfranca u hotelu i krećem prema svom smještaju, a to je La magica Maradona apartman, odmah do Murales Maradona, usred nekoć zloglasne Quartieri Spagnoli. Doslovno na svakom uglu nalaze se pizzerije, voćarne, dućani sa suvenirima i obilježjima Napolija, grafiti s brojem tri, koji označavaju treći osvojen naslov prvaka 2023., posteri igrača, šalovi i zastave vise s balkona i neizbježan Diego Armando svugdje, ali baš svugdje.
Na izmaku snaga od prevaljenog puta, noći nespavanja, prepješačenih 3,6 km na 36 od čega je polovica strmo uzbrdo stižem do famoznog murala, buka nekoliko ispremiješanih muzika iz okolnih lokal miješa se sa vikom lokalaca, žamorom rijeke turista i trubicama motora koji se probijaju kroz masu, u zraku je jak miris marihuane i pizze. Vidno polje mi se muti i zanima me samo kako se dokopati apartmana. Stižem, odjednom vrata zazuje, ulazim i jedva klipsam do četvrtog kata, pronalazim apartman i rušim se na krevet. Zaspao sam vjerojatno u onoj milisekundi slobodnog pada.
PIZZA ANTICA, ALI NE ONA U KOJOJ JE JELA JULIA ROBERTS
Nekoliko sati kasnije, regeneriran nalazim se s Gianfrancom na pola puta. Oduševljeno mi prepričava dio grada po kojem je došao. Odgovaram mu s: "Sve što si vidio do sada, zaboravi", i odvodim ga s one strane via Toledo. Kao bonus dobivamo jednu policijsku potjeru. Sjedamo na pizzu u Anticu, koja nije ona gdje je jela Julia Roberts, ali ima sliku s potpisom Maradone. Dan je bio i predug, sutra nas čeka ozbiljan posao. Razlaz.
DAN PRVI: KAKO TO SVE IZGLEDA?
Na mjesto natjecanja stižem nakon ostalih jer mi je i ovaj put ponedjeljak u Zagrebu odnio nešto vremena. Uredski posao odrađen uz espresso u šarmantnoj kafeteriji tik do via Toledo. Podnošljivo.
Natjecanje se odvija tik do stadiona Diego Armando Maradona, u Coca - Cola Pizza Villageu. Kompleks je to veličine 300 000 m2, od čega većina odlazi na kućice, klupe i pozornice za potrebe desetodnevnog festivala posvećenog pizzi, koji se odvija paralelno i svaku večer pohode ga tisuće ljudi. Dio u kojem se odvija Trofeo Caputo je na zatvorenom i klimatiziranom. Što je dobra vijest jer temperatura je već u 8 ujutro bila iznad 30 stupnjeva.
Ispred je ogroman red natjecatelja koji čekaju prijavu, dok su naši već unutra u laboratoriju.
Laboratorij je mjesto na kojem se radi radi tijesto. Unutra su na paletama sve potrebne vrste Caputo brašna, kvasci, miješalice i radi se punom parom. Svatko od natjecatelja ovdje može doći i napraviti zamjes po svom receptu te ga, kad procijeni da je dovoljno odradilo, može odnijeti u drugu prostoriju u kojoj se nalazu red frižidera s raznim temperaturama. Kace s tijestom stoje odložene posvuda, jer svaki natjecatelj ima svoju ideju koja je temperatura optimalna. Sve je pod budnim okom zaštitara i svaka se kaca s tijestom obilježava pri ulasku. Da ne bi bilo zabune.
NAIŠLI SMO NA PROBLEM
U laboratoriju me dočekuje Gianfranco sa zabrinutim izrazom lica. Miješalica koja ga je dočekala nije baš bila po očekivanim standardima. Prevelika je za zamjes od tri kile tijesta kojeg je planirao napraviti pa to nije ispalo nikako. Prepuštamo red sljedećima i konzultiramo se što sada. U razgovor se spontano uključuju Bugari i Makedonci pored nas, koji su prepoznali jezik i Franko‘s majice. Wow, ovo je bilo lijepo za doživjeti. Pridružuje se i Crnogorac. Od prije su tu "naši" Slovenci i Rumunji, Meksikancima je sve to urnebesno zabavno, jedino se kineska delegacija nešto pravi važna.
Međunarodni konzilij jednoglasno je donio odluku da ovaj put treba ići sa zamjesom od pet kilograma. Miješalica se oslobađa, idemo ispočetka. Kako smo svi bili koncentrirani na omjer brašna, vode i kvasca, jednostavno smo zaboravili prilagoditi omjer soli i zamjes opet ne valja. Nema druge nego opet čekati red.
Dok se Gianfranco bavi dadiljanjem tijesta odlazim u dvoranu dati podršku i snimiti nastup našeg omiljenog Slovenca Jerneja Berlota.
Službeni dio prvog dana time je završen. Pozdravljam se s ekipom uz izliku da imam puno posla. Pravi razlog je da želim u miru odraditi svoj ritual obilaska grada, stadiona, fan shopa. Kružim oko impozantnog stadionskog zdanja kojeg je zub vremena ipak malo nagrizao. Ubrzo shvaćam da fan shop neću pronaći, jer cijeli grad je jedan veliki fan shop.
Nakon par kilometara pješačenja padne mi napamet da riskiram ponovno vraćanje simptoma sunčanice pa krećem u potragu za taksijem kojih odjednom kao za vraga nema nigdje. Sjedam na espresso i pokušavam naručiti Uber. Cijena je čak i prihvatljiva, ali tko god od vozača prihvati vožnju ubrzo je otkaže, vjerojatno nitko ne želi voziti u Quartieri Spagnoli. Nekako uspijevam pronaći urbanu logiku živopisnog kvarta u kojem sam zaglavio i pronalazim mjesto za koje procjenjujem da je najizglednije za uskoro ugledati taksi. I zaista, niti cigaretu vremena nakon stiže rasklimani Punto s početka stoljeća kojem se veselim kao da je Papina Lancia.
Taksist mi nakon kratkog odmjeravanja kimne da mogu ući, uskačem na podrapana zadnja sjedala i ne dajući mi prostora za oklijevanje izgovaram Murales Maradona, Quartieri Spagnoli. Naravno da kreće nešto negodovati na što se pravim da apsolutno ništa ne razumijem. Ubrzo sliježe ramenima i miri se sa situacijom, uključuje se u kaotičnu rijeku vozila napuljskog rush houra, bez žmigavca naravno.
Neopisivo mi je bilo krivo što sam se doveo u situaciju da nemam baterije na mobitelu jer nisam mogao snimiti scenu rasprave lokalaca koji su mu motorima prepriječili put kada se s gornje strane grada spustio u uske uličice i kako im objašnjava, koliko me poznavanje talijanskog poslužilo, da mora odvesti ovog idiota ravno do murala.
DAN DRUGI: TKO JE ONO REKAO DA JE U ITALIJI ŽIVOT LAGODAN?
Nakon brzinskog espressa krećemo u nabavku stvari potrebnih za Gianfrancovu pizzu. Početnoj ideji primorani smo se prilagoditi jer na raspolaganju je ono što imamo na policama. Odluka pada na kombinaciju ricotte, pancete, sušenih rajčica (koje ovdje zaista imaju drugačiji okus), pecorina i rikule pripremljene na način koji nam je pri gostovanju u Franko‘su pokazao poznati pizzaiolo Vicenzo Nese.
Gianfranco, kojeg od milja zovemo Ciccio, filozofira oko imena, prekidam diskusiju - zvat će se Cicciolina.
Dolazak na mesto natjecanja donosi novi stres. Tko je ono rekao da je u Italiji lagodan život? Temperatura frižidera u kojem je tijesto prenoćilo s predviđena 4 stupnja pala je na -2.
Nije da to jučer nismo naslutili da će se desiti. Jer kada stane dnevni režim neprestanog otvaranja od strane brojnih natjecatelja trebalo ga je staviti u slabiji, što smo i zamolili tada dežurnog zaštitara da napravi i rekao je da hoće. No, vjerojatno je to zaboravio prenijeti kolegi na smjeni. Tako da na dan natjecanja, usprkos tri zamjesa, na raspolaganju imamo 12 smrznutih bulica. Nogometnim rječnikom, čari igranja u gostima.
MEKSIKANAC NUDI POMOĆ
Od organizatora uspijevamo isposlovati malo kasniji termin nastupa čime bi trebali dobiti vremena da tijesto živne. No ono pokazuje minimalne znakove života, a vrijeme curi kao u sudačkoj nadoknadi. Jučer nam nisu bili jasni Tajvanci koji su kace s tijestom držali vani na suncu, danas smo shvatili jer smo mi bili ti. Malo je pomoglo i tijesto sada izgleda kao da bi moglo biti nešto od njega. Primijetivši našu uskomešanost prilazi nam Meksikanac iz jučerašnje priče i nudi da koristimo njegovo tijesto. Isprobavamo, važemo, odmjeravamo. Vremena je sve manje. Gianfranco me pogledava i od mene traži odgovor.
"Ne gledaj mene, ti se natječeš. Odluči."
"Idem sa svojim pa kud puklo. Nisam ovo sve prošao da bi radio na posuđenom tijestu."
Pizza je, s obzirom na okolnosti, ispala solidno, čak se i jedan član žirija, koji je do tada na tabletu pratio tenis, zainteresirao.
Još jedan službeni dan je završen.
Čeka nas još zajednička večera s Mainardi ekipom. Prvi put od dolaska u Napulj ne jedemo pizzu, već pastu i morske plodove. Za stolom je ona ista kakofonija kao u WhatsApp grupi, teško je pohvatati tko se kome obraća na kojem jeziku. Na kraju, nije ni važno.
U ponoć većina odlazi na spavanje. Gianfrancu i meni vrag ne da mira, idemo još malo do španjolske četvrti.
Očito podcijenivši lokalne običaje skoro se uvaljujemo u situaciju. Izvlači nas Gianfrancov talijanski, to što se bavimo pizzama, identična tetovaža s logom Rolling Stonesa kakvu ima i konobar, koji nas je došao pitati otkud smo i što radimo ovdje, i to što navijamo za Milan kao i on.
DAN TREĆI
Treći dan zaredom spuštam se na isto mjesto na espresso, ovaj put konobar ništa ne pita, samo donosi. Opa, jesam li to dobio status stalnog gosta?!
Posljednji dan na na rasporedu su natjecanja nacionalnih timova.
Hrvatska ekipa je Alen iz osječkog Novog Saloona, naš Gianfranco i Igor Zagajski iz Mainardi tima. Odlučuju se ići s pizzom na bazi kreme od ricotte s tartufatom, bufalom, roast beefom, rikolom, dimljenim maslinovim uljem i grana Padanom.
I to je odrađeno. Slobodni smo do 19 sati, kada je proglašenje.
Odlučujemo se vratiti do njihovog hotela metroom pa taksijem još jednom za oproštaj do magične španjolske četvrti gdje ćemo pogledati utakmicu Hrvatska-Albanija.
I STIGAO JE TRENUTAK ISTINE - PROGLAŠENJE POBJEDNIKA
Iz ogromne hale gdje su se održavalo natjecanje usmjeravaju nas u još veću i uređeniju. Koje tu dva dana ranije nije bilo. Znam, jer sam taj prostor prvi dan koristio za telefonske razgovore u miru, da nisam na suncu.
Prvo se čitaju rezultati nacionalnih timova. Na postolju su Kina kao treća, druga Argentina i pobjednik Švicarska. Malo smo razočarani što nas ovaj put nema gore. Ali realno, konkurencija je ogromna, a presuđuju nijanse. Nekako se mirimo s tim dok voditelj čita rezultate dalje. Redaju se kategorije, a voditelj najčešće izgovara Argentina.
Na stolu pored nas kojeg su zauzeli Gauchosi samo hrpa pehara samo raste. I dok ih pomalo zavidno promatramo, voditelj dolazi do kategorije Pizza Stagioni. Pobjednik je Alen Radanović Iz Hrvatske. Opaaaa, mala Hrvatska dugu godinu zaredom nosi po jedan pehar. Alenu je to veliko priznanje i nagrada za upornost, a svima nama za stolom raspoloženje je sad vidno bolje kada je pehar tu.
Nakon službenog partyja koji je završio u ponoć selimo u 0-24 bar preko puta koji je, naravno, prepun i jedva hvatamo slobodan stol na terasi, dok pored nas prolaze rijeke ljudi jer je istovremeno završio koncert u Pizza Villageu. Pehar na stolu izaziva nemalu znatiželju i čestitke prolaznika. Budući da su ovdje svi pizzoljupci, nije to mala stvar.
DAN ČETVRTI
Ustajanje u 5 i štreberski dolazak na aerodrom da bi shvatili kako su ovdje stvari ipak malo ležernije. Mogli smo komotno spavati još dva sata i samo ušetati na check in, prozujati kroz security, taman bi u tom času dobili gate i samo ušetali u avion bez zaustavljanja. Znamo za idući put.
Slijećemo u paklenu Budimpeštu, auto je na ugodnih 37.
Posao još nije odrađen, tu nas čeka obilazak Belli di Mame, pizzerije s liste 50 Top Pizza, koju razmatramo kao kandidata za jedno od idućih gostovanja za iduću sezonu na kojima već radimo. To nas vjerojatno čini jedinim osobama koje su ikada s leta Napulj-Budimpešta otišle direktno na pizzu.