Koncem 1972. na salonu u Torinu predstavljen je Fiat 500 R. Bila je to posljednja verzija automobila s kojim je započeo gospodarski procvat Italije, koji je probudio san od slobodi, ali i model koji je duboko zagazio u treće desetljeće. Bili su toga svjesni i šefovi Fiata i na istom salonu promoviran je njegov nasljednik, Fiat 126.
Preuzeti palicu od kultnog Topolina (u R izvedbi na tržištu ostao još tri godine) nije bio nimalo lak zadatak, a još teže je bilo očekivati istovjetni tržišni uspjeh u vremenima kada su nicale mreže autocesta. Čelnici najvećeg talijanskog proizvođača automobila racionalno su odlučili ne zadirati u arhitekturu i mehaniku, te modernizirati vanjštinu, poboljšati sigurnost i pritom zadržati kompaktne dimenzije, ekonomičnost i pristupačnost.
Napuštene su zaobljene forme u korist napetih, četvrtastih linija, simbola “modernosti” 70-ih. Dizajneri su zapravo preuzeli neke od stilskih značajki prototipa “City Taxi” koji je 1968. stvorio briljantni Pio Manzu. Vizija modernog i praktičnog taksija, ali i godinu ranije predstavljenog Fiata 127, čije je izgled također izašao iz olovke kreativnog dizajnera iz Bergama, odredili su izgled 126.
No, mehanika je vjerno slijedila postavke popularnog Fiata 500 sa zrakom hlađenim dvocilindarskim motorom smještenim iza stražnje osovine. Bila je to prije svega evolucija praćena blagim poboljšanjima na motoru i mjenjaču koji je dobio sinkrone na tri završna stupnja prijenosa.
Uz kvadratne forme, dizajner Sergio Sartorelli uveo je i sigurnosne zone deformacije, a novi položaj elektropokretača omogućio je dodatnih 10 cm u putničkom prostoru. Unutrašnjost je bila potpuno nova, opremljena modernijim instrumentima i bolje obrađena nego u slučaju Fiata 500, a još jedan važan novi detalj bilo je smještanje spremnika goriva ispod stražnjeg sjedala, što je sigurnije mjesto u slučaju nesreće.
Unatoč svemu, novi model nije na prvu oduševio Talijane. Bio je okretan, trošio manje od ostalih i savršeno se snalazio u gradu, ali je u osnovi predstavljao drugi auto, odnosno rezervnu opciju. Automobil s kojim se nije išlo na ljetovanje, zabave ili u kazalište. Fiat 126 postao je simbol racionalnosti, mame koja ide na posao, ali i poslovnog uspjeha Fiata. Bio je to prvi Fiat koji se proizvodio iza “željezne zavjese”.
Pored proizvodnje u talijanskim tvornicama u Cassinu, Termini Imerese i Desio, proizvodnja je povjerena poljskim tvornicama FSM (Fabryka Samochodów Małolitrażowych - Tvornica malih motora) u Bielsko-Biała, a 1975. otvorena je druga tvornica u Tychyju. Fiat 126 je zapravo bio prvi Fiat proizveden u Poljskoj i predstavljao je za Poljake ono što je Fiat 500 bio za Talijane, ali 20 godina ranije.
Sredinom 1979., nakon gotovo 1,5 milijuna primjeraka, okončana je proizvodnja modela 126 u Italiji, a primjerci koji su se prodavali na talijanskom tržištu dolazili su iz Poljske. Izuzetak su bili modeli s upravljačem na desnoj strani i krovnim otvorom, posebno popularni u Velikoj Britaniji, koji su se još dvije godine proizvodili u tvornici Termini Imerese.
Licencu za sklapanje dobila je i Crvena Zastava, ali proizvodnja nikada nije pokrenuta i pod imenom Zastava 126 prodavali su primjerci proizvedeni u Poljskoj. U Španjolskoj se prodavao kao Seat 126, u Austriji ga je kratko proizvodio Steyr-Puch, ali uspjeh Pucha 500 je izostao i ondje je proizvedeno tek nešto više od 2000 primjeraka, a od proizvodnje u Grčkoj odustalo se nakon samo desetak dovršenih primjeraka.
Prodavao se u Australiji, Čileu, ali većinom se izvozio u zemlje Istočnog bloka. Procjenjuje se da je na Kubi i danas registrirano oko 10.000 primjeraka, a početkom 80-ih Fiat 126 postao je jedan od prvih automobila uvezenih u Kinu. Država je kupila 10.000 primjeraka uglavnom za taksi službu, a kasnije su postali dostupni i privatnim kupcima dosegavši prodaju od tridesetak tisuća primjeraka godišnje.
Nakon raznih verzija nastalih tijekom 70-ih i 80-ih, prva značajnija promjena stigla je 1987. kada je 126 postao hatchback s vodom hlađenim dvocilindarskim motorom od 700 ccm. Treća vrata vodila su prema dodatnom prtljažniku iznad motora, a uz dodatnu praktičnost dobio je i dodatak u imenu - Bis.
Proizvodnja u Italiji okončana je 1991., ali u Poljskoj su je nastavili sve do 2000. kada je sa serijom Happy End dosegla gotovo 5 milijuna primjeraka. Fiat 126 u Italiji nije postigao popularnost i slavu 500, ali u Poljskoj pod nadimkom Maluch (mali), postao je dio kulturne baštine. Tepali su mu i na drugim jezicima.
U Hrvatskoj je bio “peglica”, u Mađarskoj “mali pauk”, na Kosovu “mali pijetao”, u Sloveniji “buha”, u Njemačkoj “bambino”…U njega se snimajući film u Budimpešti zaljubio i Tom Hanks. Slavni glumac je zahvaljujući građanima Bielsko-Biała dobio jedan primjerak na poklon, a u ožujku ove godine isti je na dobrotvornoj aukciji dosegao iznos 83.500 dolara i postao najskuplji u povijesti.
Ukratko
Fiat 126 u prodaju je krenuo s cijenom od 795.000 lira, ali tržište u Italiji se promijenilo, kupci su imali veće prihode i 305 cm dugačak automobil nikada nije dosegao popularnost prethodnika
Nakon što je 60-ih Fiat pod upravom Agnellija ušao u Rusiju, najmanjim modelom u ponudi ponovno je odškrinuo Željeznu zavjesu, a dio pogona u Poljskoj i danas je u vlasništvu Fiata. Ondje se sad proizvodi Fiat 500
Premda je tijekom 70-ih konfiguracija s motorom i pogonom straga sve više izlazila iz ponude, na Istoku je najvažniji detalj bila cijena
Unatoč pomno odrađenom poslu u Torinu, u prvim se godinama Fiat 126 prodavao lošije od vremešnog Fiata 500. Interes kupaca s vremenom i brojnim doradama polako je rastao i u rodnoj Italiji, ali za dugovječnost je najzaslužniji bio Istok
Sve do 1998. kada se pojavio Smart Fortwo, Fiat 126 bio je najkompaktniji automobil na europskom tržištu, ali i jedan od posljednjih s motorom i pogonom straga
Relativno niska cijena i lakoća održavanja učinili su Fiat 126 nacionalnim automobilom u Poljskoj, a nadimak Maluch toliko se uvriježio da je 1997. prihvaćen kao službeni naziv
Nakon što je 1979. u Italiji zaustavljena proizvodnja, tržišta zapadne Europe nastavila su se opskrbljivati modelima iz poljskih tvornica
Primjerci nastali u Poljskoj osim po slovu p u oznaci razlikovali su se visinom šasije, rešetkom na poklopcu motora, te prednjim žmigavcima (na talijanskim verzijama bili su bijeli)