Kada je početkom 1975. u kuću obitelji Bašić u Rašćanima pored Vrgorca došla prinova, očev stric je dječačića i mamu dovezao iz rodilišta u Škodi 1000 MB. Novopečeni otac je na licu mjesta kupio auto, strica poslao doma autobusom i otpočeo nevjerojatnu priču o ljubavi jedne obitelji prema češkoj marki.
U sljedećih pedeset i jednu godinu u obitelj Bašić nije došao nijedan automobil neke druge marke, a danas otac i dva sina imaju dvoznamenkasti broj Škoda, uključujući nekoliko oldtimera. Svakako je najrjeđi model u toj obiteljskoj kolekciji Škoda Rapid 136 proizvedena 1988., čiji je vlasnik mlađi sin Ivica. On već dulje vrijeme živi i radi u Zagrebu, pa je ondje i registrirao automobil nakon restauracije, iako je većina ostalih automobila iz kolekcije i dalje u Rašćanima. Kaže da je ljubav prema Škodama u obitelji i svojevrsni dišpet u kraju poznatom po njima dosadnim Mercedesima i Golfovima Dvojkama.
Ovaj je model, isprva pod nazivom Garde, još 1981. zamijenio mnogo poznatiji i kod nas popularniji coupe 110R, koji Bašić uskoro planira priključiti kolekciji, a u potrazi je i za 1000 MB. Na nekim je tržištima ovaj coupe odmah prodavan pod nazivom Rapid, oživljenim nazivom jedne međuratne Škode, a od redizajna 1984. svugdje je korišten taj naziv. Iako je prethodnik bio vrlo popularan u bivšoj državi, ovaj je coupe ostao gotovo nepoznat, gotovo mitski model. Garde uopće nije prodavan u Jugoslaviji, a Rapid je uvezen u iznimno malom broju primjeraka. Ne čudi stoga da Bašić zna samo za još dva preživjela primjerka u Hrvatskoj. Što je još i dobro, jer svih registriranih modela Škode s motorom straga preostalo je još jedva nekoliko desetaka.
Iako po tvorničkoj dokumentaciji nema sumnje da je ovaj primjerak iz 1988., službeno se vodi kao 1991. godište, jer je tek tada prvi put registriran. Podatak je dodatno bizaran znamo li da je proizvodnja prestala još tijekom 1990. Model je izvorno bio za njemačko tržište, no ondje potkraj 1980-ih nije bilo jednostavno prodati takav automobil, što vjerojatno objašnjava i diskrepanciju godišta. Najvjerojatnije je prije prodaje i modificiran, dobivši veće plastične branike u boji karoserije i šire pragove, što nije bila neuobičajena praksa kod zapadnih uvoznika socijalističkih vozila.
Kada je točno uvezen u Hrvatsku, nije poznato, no u našu je reviju stigao 2001., kada smo u rubrici Test rabljenog upravo njega odabrali kao predstavnika Škodine serije 74. Limuzina je nosila oznake 742 i 746, Garde je bio 743, a Rapid 747. Nedugo potom auto je promijenio vlasnika, a novi, Damir Iveljić, pospremio ga je u štagalj, gdje će ostati petnaestak godina. Naposljetku ga je 2019. poklonio Bašiću, uz uvjet da on krene u restauraciju.
Ona je, međutim, zapela tijekom pandemije, promijenjena su čak tri limara, te je auto na cestu izašao tek 2024. Dijelovi su uglavnom nabavljani iz Češke, gdje postoje specijalisti i gotovo je sve za ovaj model nabavljivo. Osim prethodnog vlasnika, veliku je pomoć i podršku tijekom restauracije pružio i Robert Rutter, još jedan iz kruga od desetak fanatičnih zaljubljenika u klasične modele koji čine nukleus hrvatskog Škoda kluba.
Rapid je bio u potpunosti rastavljen, detaljno su uređeni karoserija i mehanika, osim mjenjača koji nije trebalo dirati, promijenjeni svi gumeni dijelovi i potrošni materijali, a po vlasnikovim riječima auto još nije gotov, obavljeno je oko 90 posto posla. Kada smo pisali o njemu 2001., imao je i neobične crno-crvene ukrasne linije na bokovima, koje su vjerojatno također kreacija njemačkog uvoznika. Prije restauracije uzete su mjere i napravljene šablone, te će s vremenom i one biti vraćene na automobil. Zasad se Rapid vozi samo na kraćim relacijama i pokazivan je na nekoliko skupova u Zagrebu, no već mu sljedeće godine slijedi ozbiljan ispit, put do Mlade Boleslave i Škodine tvornice.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s CVH
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....