Djed Louisa Chirona bio je vinar, a otac se zaljubio u glamur Monaka pomažući djedu u isporukama vina u Kneževinu. Preselio se onamo i dogurao do upravitelja hotela. I mali Louis, rođen 1899., počeo je pomagati u hotelu kao dječak. Kada je otac 1914. mobiliziran, pod okrilje ga je uzela jedna ruska princeza, a njezin ga je vozač naučio vožnji. Kako je imao dvojno državljanstvo, nije morao u rat, no prijavio se nedugo nakon osamnaestog rođendana.
Vozački talent ubrzo je uočen, te je kraj rata dočekao kao osobni vozač maršala Pétaina i Focha! Ostao je u vojsci nekoliko godina, a usput je s britanskim časnikom Williamom Groverom, kasnije pobjednikom prve Velike nagrade Monaka, prodavao vozila iz vojnih viškova na Azurnoj obali. Vrativši se kući, preuzeo je posao vožnje novih Bugattija iz tvornice do kupaca na Rivijeri, dodatno usavršavajući umijeće. Paralelno je zarađivao u hotelu svog oca kao plesni partner imućnim damama. Jedna je Amerikanka 1923. čak financirala početak njegove trkaće karijere.
Ista je doživjela uzlet kada je 1926. nabavio Bugatti T35B, najbolji bolid tog vremena. Tada je počelo i veliko prijateljstvo s Rudolfom Caracciolom, a glavni će mu pokrovitelj postati švicarski farmaceutski magnat Alfred Hoffmann. Pobjede na nizu Velikih nagrada potkraj 1920-ih nagnale su njegova prijatelja Anthonyja Nogèsa da 1929. organizira novu utrku, Veliku nagradu Monaka. Na toj se stazi, dakako, jedan od zavoja danas zove upravo po njemu.
Suradnja i prijateljstvo s Hoffmannom prekinuti su kada je i šef saznao ono što su svi ostali u svijetu utrka već godinama znali – da je njegova žena Alice u strastvenoj vezi s Chironom. Veza će potrajati do sredine 1930-ih, kada će se ona, nakon mnogo godina čekanja da je Louis zaprosi, udati za – Caracciolu. Usprkos uspjesima kod žena, mnogi su smatrali da su trkaći automobili ona prava Chironova ljubav. Prije svake je utrke milovao karoseriju svog automobila i razgovarao s njim, kao da je riječ o konju, a ne o mehaničkom stroju.
Bile su to godine najvećih uspjeha. Osvajao je, između ostalih, Velike nagrade Belgije, Italije, Francuske i Njemačke, a 1931. i onu njemu najznačajniju, na ulicama Kneževine, gdje će sve do Charlesa Leclerca 2024. ostati jedini domaći pobjednik. Veliku nagradu Čehoslovačke osvajat će čak tri godine zaredom, te će ondje još dugo ostati jedan od najslavnijih i najbržih vozača tamošnjih utrka. No, karakter mu je stvarao i probleme, pa ga je Meo Constantini na kraju sezone 1932. najurio iz Bugattija, sit stalnog nepoštivanja njegovih naredbi i odluka.
Chiron i Caracciola tada su pokrenuli vlastitu momčad, no nakon teške ozljede njemačkog asa i njegov je monegaški kolega ubrzo odustao od ideje i skrasio se u Scuderiji Ferrari. Ondje je s Luigiem Chinettijem osvojio 24 sata Spa, a sljedeće, 1934., i vjerojatno najveću pobjedu karijere, Veliku nagradu Francuske. Njegov Alfa Romeo imao je pedesetak KS manje od Auto Uniona, a stotinjak manje od Mercedesa, no kombinacijom sjajne vožnje i problema u koje su zapadali brži bolidi uspio je pobijediti.
Kako je to s vremenom postajalo sve teže, i on se 1936. priključio Mercedesu. Njihovi bolidi, međutim, nisu više bili konkurentni, a nakon teške nesreće na Nürburgringu odlučio se i povući. Još je dvije godine povremeno vozio utrke sportskih automobila, zaključno s 24 sata Le Mansa godine 1938. Tu slavnu utrku nikada u karijeri nije uspio završiti, a kamoli osvojiti. Izmakla mu je i pobjeda na utrci Targa Florio, iako je nekoliko puta bio nadomak uspjeha. Zanimljivo je da je 1929. s Delageom vozio i Indy 500, osvojivši respektabilno sedmo mjesto. Povukavši se iz svijeta utrka, ratne je godine proveo u Švicarskoj, a onda se 1947. senzacionalno vratio na trkaće staze.
Vrlo je brzo postalo jasno da je nekadašnje umijeće još uvijek prisutno, te je trima predratnim pobjedama na Velikoj nagradi Francuske uspio pridodati još dvije, sada za upravljačem Talbot-Laga. Kada je 1950. utemeljeno Svjetsko prvenstvo Formule 1, Maserati mu je ponudio mjesto tvorničkog vozača, a on se odužio trećim mjestom na Velikoj nagradi Monaka. Bili su to jedini bodovi za tvorničku momčad Maseratija te sezone, ali i jedini koje će Chiron ikada osvojiti u Svjetskom prvenstvu.
Sljedećih je sezona nastupao za privatnu Maseratijevu momčad Enrica Platéa, pa vozio također privatne Talbot-Lago i OSCA, a 1955. ga je pozvala Lancia da vozi utrku u Monaku. Kvalificirao se pri dnu poretka, završio šesti, tada izvan bodova, no sve do danas je s 55 godina, 9 mjeseci i 19 dana ostao najstariji vozač koji je ikada nastupio u nekoj utrci Formule 1.
Poziv Lancije možda je bio nagrada za uspjeh koji im je donio godinu ranije, kada je neočekivano osvojio reli Monte Carlo i postao najuspješniji vozač u povijesti Kneževine, jedini koji je u njoj osvojio obje slavne utrke. Dodatne je rekorde Formule 1 pomaknuo kada se 1958. posljednji put pokušao kvalificirati za VN Monaka. Kasnije je godinama bio uključen u organizaciju utrke u svom gradu, gdje je 1979. godine i preminuo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....